04 prosinca 2012 ~ 12 komentara

Zidovi oko nas

Jedan moj post na FB je opet izazvao dosta polemike. Pisao sam o svome iskustvu sjedenja u dvorani prepunoj žena na prvom panelu u organizaciji 21 put prema uspjehu.

Na panelu mi je jedno pitanje posebno zapelo za uho. Pitanje se svodilo na to da je mlada žena, koja je do završetka fakulteta bila vrlo uspješna u svojem školovanju, sportu i svemu što je radila, sad naišla na zid, jer ne može naći posao. Slala je nekoliko desetaka molbi, no nijedna nije “upalila”. Zašto joj nitko nije dao priliku, a ona je sve do sada odradila kako treba? Pitanje koje u doba krize čujem još češće nego prije. U mnogim podvarijantama, ali sve se svode na isto. Zašto baš mene ne ide? A inače sam super i sve do sada mi je super išlo. I nitko ne vidi koliko sam ja, u stvari, super.

Očito, imam problem. U komunikaciji, pogotovo pisanoj, ljudi me često doživljavaju kao bahatog, nadmenog i osornog. Ne uvijek, ali neki moji komentari nekome, tko je ostao bez posla ili tko nikako ne uspjeva ostvariti sebe ili svoje želje –  zvuče kao hvalisanje nadobudnog kretena. Lako je njemu, on ima sve i sad je našao tu kenjati….

Oni koji me poznaju, možda sude drugačije. Sreća je u tome, što me baš boli neka stvar, što ćete reći o meni. Jasno, sujetan sam ja, što sam stariji, to nekako više pronalazim taj dio sebe. No, još uvijek me vrlo malo brine što netko drugi, tko meni nije bitan, misli o meni. I tu je jedan od ključeva mog  uspjeha. I zato vidim manje zidova. Zato me neuspjeh manje boli. Jer me baš briga što ćete se smijati. I zato sam spreman ustati i pokušati ponovo. Na drugi način. Pa na treći način. Dok ne uspijem ili procjenim da trud nije vrijedan uspjeha.

Kao klinac, negdje do sredine srednje škole, bio sam prilično nesiguran, nisam bio uspješan u sportu, u školi sam uvijek jedva navlačio na peticu. Učio sam kampanjski, nisam bio uredan u pisanju, matematika mi ni danas nije jača strana. Sve skupa – niš’ posebno. Smetalo me to. Bio sam visok, a loptu nisam mogao ubaciti u koš. Za nogomet sam imao dvije lijeve noge. Ples mi je bio špansko selo. Sve u svemu, grozno mršav, neugledan prištavi klinac. Zavidio sam onima koji su bili face pred curama, u centru pažnje, onima  koji su bili bolji u svim sportovima, onima koji bi imali bolje fore od mene i koji bi me u verbalnim duelima pokopali. Jasno, uz sve to dolazila je i dobra doza zajebancije. Na moj račun, jasno. Danas bi to roditelji zvali i bullyingom. Išlo je do toga, da i danas imam indeks u koji mi je ekipa iz razreda upisala pogrdne sprdačine na temelju mog velikog nosa ili nekih mojih drugih “nedostataka”. Danas mi je sve to smiješno. Tada nije bilo. Tada sam samo vidio zidove oko sebe, probleme. Dobar dio mojeg poimanja muzike ( tamna, melankolična i depresivna glazba )  i moja općenita tamna – depra strana, možda potiču baš iz tog perioda.

Ne znam što se točno i kada se točno desilo. No, jednostavno sam shvatio da tako neće ići. Morao sam pronaći nešto u čemu sam ja dobar. Moja dobra strana je bila upornost i posvećenost poslu kojeg volim. Praktički sam imao samo to. I to sam počeo koristiti. Kad bi nešto radio, radio bi to manijakalno, sa žarom i voljom, ili to ne bih radio. Kompjuteri su bili jedan izbor. No, moglo je biti i nešto drugo. Manijakalno sam učio sve o kompjuterima, skupljao novce za svoj prvi kompjuter, radeći najteže poslove. Čak sam se zaposlio u jednoj tvornici, na teškom fizičkom poslu, a čak i nisam bio ni punoljetan, pa mi je službeno bilo zabranjeno ući u pogon, no sve sam to nekako riješio – samo da bi skupio lovu za prvi komp. IStvari su se polako počele mijenjati. Neki ljudi su počeli prepoznavati da prištavi nosonja zna ponešto o kompjuterima. Pa nešto i o muzici. Da zna nešto i programirati. Čak i zna nabaviti neke igre koje nisu baš bile lako dostupne.  To je polako počelo donositi i neke novce. Ne puno, ali lijep džeparac. Mogao sam nekome dati savjet kako riješiti test iz informatike. Postao sam, napokon, najbolji u nečemu. Nečemu što je ljudima trebalo. I pomalo, počeli su me uvažavati. Nije to išlo brzo, trebalo je nekoliko godina. Do kraja srednje škole, slika o meni u očima drugih i slika o meni u mojim očima, bila je posve drugačija. Vjerujem da sam i dalje bio prištavi krakati nosonja, ali sam se u ogledalu vidio sasvim drugačije. A i drugi su me počeli doživljavati drugačije.

Sve to vrijeme morao sam rušiti zidove oko sebe. Ni jedan nije pao iz prve, no svaki kasniji je bio lakši. Shvatio sam da se ne mora uvijek proći kroz zid. Počeo sam tražiti alternative. Vremenom sam postao odličan u traženju izlaza. Rupa u zidovima. Danas znam da ima vrlo malo bezizlaznih situacija. I sad teško mogu sjetiti neke skroz bezizlazne 🙂

Mislim da sam najveći zid u sebi srušio, kada sam odlučio otići – pobjeći iz JNA. Tada je to bilo vrlo rizično, jer se za takve stvari išlo u vojni zatvor. Simulirati i prevariti vojnog psihologa, sve oficire u jedinici i vratiti se kući s Kosova. Ne izgubiti još 4-5 mjeseci u vukojebini s kretenima. I tih nekoliko mjeseci, koje sam si dao na dar, iskoristio sam najbolje u životu. Započeo sam svoj prvi – ozbiljni posao. Registrirao tvrtku. I pronašao sebe u poduzetništvu. U biti, osnovni plan napravio sam u vojsci. Stražareći na hladnoći i razmišljajući o zidovima i žici oko mene. Ti su bili stvarni. No i oni su pali.

Stoga, nema zida koji vas može spriječiti. Odlučnu osobu koja zna što hoće i koja ozbiljno i uporno želi nešto postići niti jedan zid ne može zaustaviti. Postoji mnogo načina. Nema univerzalnog rješenja. Toliko raznih ljudi svaki dan pronalazi toliko inovativnih načina za probijanje kroz život. I zato, ako pišete molbe za posao na koje nema odgovora – promijenite molbe. Promijenite sebe. Promijenite način na koji tražite posao. Tražite posao na drugi način. Drugdje. Možda su molbe najgluplji način. Možda vi niste za posao na koji ciljate. Možda vas taj poslodavac i ne zaslužuje. Samo nemojte raditi isto i očekivati drugačiji rezultat.

12 komentara to “Zidovi oko nas”

  1. Sale 4 prosinca 2012 at 23:21 Permalink

    Bravo Sale, right in the middle 😉

  2. Maja 4 prosinca 2012 at 23:25 Permalink

    Lijepi pozdrav svima!

    Trebalo bi biti više ovakvih iskrenih i ohrabrujućih članaka.
    Zidovi su uvijek postojali i uvijek će postojati u svemu s čime se čovijek susreće. Nekada su veći,nekada manji, samo je potrebno naći naćin da se ne ruše nego zaobiđu. A ponekad i samo jedan mail može napraviti čuda, zar ne?

  3. - 5 prosinca 2012 at 01:29 Permalink

    Ne bih rekao kako si nešto otresit ili bahat, naprotiv. Kako se inače obični, prosječni ljudi na Balkanu ponašaju, čak i oni u korporacijama poput Atlantic grupe (koji bi profesionalno morali biti ultraljubazni i vrlo strpljivi), sigurno si u gornjih 25%.
    Još ako kriterij suzimo na profil “poduzetnik” (čitaj: malo vremena, na puno strana svi žele nešto ili vidjeti se “samo na 15 min”), zapanjujuće si pristojan, gornjih 5%. Možda možeš kickstartati life coaching školu za poslovne ljude o umijeću organizacije vremena i pozitivnom odnosu prema ljudima 🙂
    Par genracija koje su postale punoljetne pred taj kraj osamdesetih su vrlo slične po tom “tmurnom” načinu razmišljanja, nisi ništa mračniji od monogih drugih. Najprikladniji soundtracka za dokumentarac o vašoj generaciji bili bi The Smiths.
    Ali to je moje mišljenje i moje iskustvo, shvaćam kako je kad te svi povlače za rukav, očekuju nešto (a ne pitaju se što ovom drugom mogu ponuditi) i onda se natmure kao klinci ako ne dobiju što žele.
    Većina ljudi je dobila savjet tipa idi u školu, prikupi dobre ocjene, upiši dbar fakultet, diplomiraj, zaposli se u velikoj firmi, slušaj šefa i napravi nekakvu karijeru. No, što sad kad škripi? Kako se prešaltati iz mindseta zaposlenika (poslušan, stručan, ne talasa, strogo slijedi sva pravila službe) u mindset poduzetnika (ljude koji su noćna mora za velike sustave i birokraciju)? E…
    Treba znati potegnuti paralellu između poslovnog i osobnog svijeta. Većina stvari su vrlo slične, makar su pojavom naizgled različite.
    Recimo, gospođu ili gospođicu su mogli upitati, recimo, koliko je bilo muškaraca koji su joj se udvarali, je li joj se svidjela njihova “spika” koliko je bilo onih koje je ocijenila nedovoljno dobrima i okrenula se nekom drugom, koji je imao “ono nešto” i više nekih osobina za ponuditi? I ti tipovi su bili dobri, pošteni, marljivi, trudili se, imali sve petice u školi, uvijek kupovali pokaz za tramvaj, nisu se opijali vikendom vukli cure za kosu niti se šorali po Kulušiću, bili su ljubazni, pomagali oko zadaće i sve ostalo. Ali dobili bi odbijenicu ili poruku kako nisu dovoljno dobri i neka se okrenu nekoj drugoj. Nisu se durili, ljutili (možda u sebi jesu) ili držali javne prozivke djevojaka koje su ih odbile. Razmislili bi što nije bilo dobro, promijenili način prezentacije, možda i tip djevojaka o kojima razmišljaju (da kvalifikacije koje oni budu prikladne onome što one traže)… Takav je život.
    Jednako tako je i s “poslodavcima”. Treba shvatiti kako jednostavno nema zajamčenosti tipa veni-vidi-vici. Očigledno nije imala “ono nešto” ili bila dovoljno dobra u konkurenciji ostalih ili imala tu kombinaciju vještina onda kada je nekome trebala (može biti prava vještina ali u krivo vrijeme). Nije svaki pucanj pogodak, nisu “poslodavci” nasljedna klasa poput plemića niti je država skoro-pa-monopolist u zapošljavanju kao u Jugi.
    Da li bi ovo promišljanje zadovoljilo pitateljicu? Ne znam. Nema ultimativnog odgovora na njeno pitanje. Da su bar odgovori jednostavni i potpuno točni. Uštedjeli bismo puno muke koju doživimo kroz učenje na trial&error postupcima.

  4. Saša Cvetojević 5 prosinca 2012 at 13:17 Permalink

    Dobar osvrt. Hvala na podršci. Ovo s udvaranjem je fakat dobra usporedba. Ne prolaze oni s najboljom “molbom” 🙂 i dobrim CVem očito je bitno još puno drugih stvari. I da, svi smo subjektivni. A jako tražimo objektivnost.

  5. B. 5 prosinca 2012 at 14:11 Permalink

    Svaka čast! Fanstastičan tekst u kojem mogu i sebe naći. Tj. bar u ovom dijelu o srednjoj školi. Čudno je kako se neke stvari promijene u trenu! Share-am tekst na svim mogućim društvenim mrežama! Nadam se da će biti još ovakvih tekstova.

  6. Maja 5 prosinca 2012 at 15:07 Permalink

    Ma joooj! O čemu vi to pričate???

    Članak mi se sviđa, super je. Toliko mi je bio simpatičan da sam htjela napomenuti da bi htjela pročitati još ovakvih članaka.

    Jao kako se neke riječi mogu vrlo lako krivo protumačiti.
    Prošli komentar je bio zaključak koji se odnosio na sve situacije koje se ikada ikome dese u životu. Sve je bilo čisto dobro namjerno.
    E sad, bahati ljudi nikada nebi napisali ovakav članak, znači Saša nije bahat.
    Po meni ljude ne treba vući za rukav bez obzira tko su i šta rade jer svi imaju pravo na svoj privatni život i neka ga žive onako kako žele i s kime žele. Ne pašu svi ljudi svima, to je potpuno normalno.
    I slažem se, konkurencija za posao je velika i naravno da neki ne mogu konkurirati ljudima na nekim područjima, osobito ako imaju puno bolje kvalifikacije,npr.MBA i druge dodatne i bolje kvalifikacije. I naravno, tu se u potpunosti slažem da za svako radno mjesto svi ljudi ne mogu imati uvijek točno određenu kombinaciju vještina ili se pojave u krivo vrijeme. U tome se u potpunosti slažem, svi ljudi su različiti, individualni. Stoga se nitko ne duri, niti se durio, niti se ne namjerava duriti na bilo kakvu odbijenicu jer to nema nikakvog smisla.
    A što se mene tiče, trebali ste mene vidjeti kad sam bila mlađa. Bila sam hiperaktivna i vrlo nespretna. Imala sam dvije lijeve noge i stalno padala,pa sam više bila u gipsu nego u školi. Jednom riječju, bila sam hodajuča katastrofa.:-) Evo malo i mojih dogodovština iz djetinjstva tako da se i vi možete malo meni nasmijati. Nadam se da ovo nećete opet krivo protumačiti.

  7. Viktor Fonic 26 siječnja 2013 at 21:27 Permalink

    Odličan post. Prepoznao sam se u nekim dijelovima. 🙂

    Često bi htio nešto raditi, a onda malo razmislim i počnu mi se pojavljivati pitanja u glavi kao: “Kako će to drugima izgledati?” “Što će drugi misliti?”
    Sva sreća pa se uvijek ohrabrim da to uopće nije bitno, da je bitniji cilj od toga što će netko drugi reći.

    Što se tiče zidova, na zidu imam nalijepljen jedan prigodni citat: “The brick walls are there to give us a chance to show how badly we want something. The brick walls are there to stop the people who don’t want it badly enough.” – Randy Pausch

  8. Martina 11 rujna 2013 at 17:33 Permalink

    Ja cu bit iskrena. Kad god me netko lagano obeshrabri, pokusa umanjiti moj trud, pokaze jal i potrudi se da me ‘spusti na zemlju’ ja dodjem tu i procitam par tekstova. Jos da mi je nauciti dodatno podebljati kozu bilo bi nolje, ali i ovaj blog je zasad dovoljan. Hvala.

  9. Martina 11 rujna 2013 at 17:35 Permalink

    Nolje=bolje. Ja sam krenula raditi i jos me vecina ne shvaca ozbiljno. A neki su malo i jalni. Ali ne dam se. Najteze je sto si u svemu potpuno sam i nitko ti ne pomaze. No ima nesto izazovno u tome. Pozdrav.

    • Saša Cvetojević 12 rujna 2013 at 21:45 Permalink

      Hvala puno na lijepim riječima, Martina. Drago mi je, kad nešto takvo pročitam, vrati mi vjeru da sve što radim nije uzalud. Ustraj, dok god imaš pozitivan stav i dok god se trudiš i guraš punom snagom sve što radiš – šanse za doći do cilja su ti daleko veće od ovih drugih o kojima pričaš. Pobjeda će, i zbog toga, biti slađa.


Leave a Reply