28 prosinca 2011 ~ 6 komentara

Zdravstveni management = oksimoron?

Zdravstvo i zdravstveni management su teme mnogih rasprava. Raspravljamo koliko je naše zdravstvo sposobno zadovoljiti naša očekivanja kao pacijenata, koliko plaćamo to zdravstvo. Političari raspravljaju o načinima organizacije zdravstva. Smanjenju troška zdravstva i udjelu u ukupnom proračunu. Svi uvijek pričaju o reformama.

Generalno, možemo reći da je  zdravstveni sustav u konstantnoj reformi čijim rezultatima su svi sudionici kronično nezadovoljni. Pacijenti se žale na predugo čekanje, loš tretman, slabu opremljenost ustanova potrošnim materijalima i opremom. Zdravstveni radnici su nezadovoljni plaćom, mogućnošću napredovanja, organizacijom te nedostatkom sredstava za rad. Poslodavci se slažu da sve to skupa previše opterećuje trošak rada i traže smanjenje opterećenja na plaću. Politika je suglasna, bez obzira s koje strane ministri dolaze, da je zdravstvu uvijek i bezuvjetno potrebna korjenita reforma. Uvijek su dugovi ovih prethodnih preveliki, pogrešno prikazani, skriveni i slično. Sindikati se bore za prava zaposlenih u zdravstvu te bi reformirali sustav kako bi se i ovo malo privatnog poduzetništva u zdravstvu zaustavilo i zatrlo. Stručna društva i komore lobiraju svaki za svoj dio zdravstvenog kolača.

No, u stvarnom svijetu, u realnoj ekonomiji, stvari su puno jasnije. I čišće. Nezadovoljstvo je managementu prilika. Iz nezadovoljstva se rađaju nove stvari, novi proizvodi i rješenja. Korisnici koji su nezadovoljni jednom uslugom prelaze na drugu. Kvalitetan zaposlenik nezadovoljan poslodavcem, brzo pređe konkurenciji. Vrhunski poslodavci se na sve načine trude privući dobre zaposlenike, oteti ih konkurenciji. Pogledajte kako Google privlači i zadržava najbolje zaposlenike. http://money.cnn.com/magazines/fortune/bestcompanies/2007/snapshots/1.html

Tko od nas još koristi Yahoo ili Bing? Korisnici i radnici, a onda i prihodi i profit su prešli boljima. No sve to u našem zdravstvu nije moguće.

Naše zdravstvo je, kao i velika većina naše zemlje, imobilno. Profesor Bićanić je u nedavnoj studiji utvrdio da je ta opća imobilnost glavna kočnica razvoja cijelog društva.

Sve kreće od slabosti u upravljanju zdravstvenim sustavom. Od razmrvljenih i nepovezanih bolnica, sa svom silom klinika i odjela. Većinom potpuno nepovezanih, kako informatički, tako i organizacijski. Ravnatelji bolnica se žale HZZO-u da ne mogu ništa pojedinim moćnicima unutar svojih ustanova. Pa je onda HZZO prisiljen platiti skuplje lijekove ili postupke, jer se neki na nižim razinama odupiru postavljenim ciljevima i viziji. Najjači ministar do sada nije uspio u projektu ujedinjenja bolnica. Čak i ove koje su ” kao ” ujedinjene, nisu još do kraja počele funkcionirati kao takve, niti su im statusi do kraja provedeni u sudskim registrima.

Resursi se ne koriste dovoljno. Liste čekanja su duge, dok skupi dijagnostički uređaji stoje. Rade jednu smjenu ili su neispravni. Zbog nakaradnog sustava plaćanja, koji kombinira limitirani mjesečni iznos sa fakturiranjem broja usluga množenih sa nerealnim cijenama voda postaje mutna. A u mutnoj vodi…

Često se neki skupi uređaji smanjeno koriste jer korištenjem istih ustanove stvaraju gubitke. A to opet poveća liste čekanja. Razvija se „kreativno fakturiranje“ u kojem se svi igraju s brojkama, bez stvarne podloge, kako bi dosegli mjesečne limite. Jer ako ih ne dosegnu, nemaju za plaće. A plaće su zajamčene kolektivnim ugovorom. Sindikati su jaki i odmah krenu vrištati. Sve se to prešutno tolerira. Manje ili više. Jer sve je to naše, državno. No harm done.

Zato se opstruira ulazak privatnih bolnica u sustav. Jer njima ne možemo dati iste uvjete. Ne možemo “privatnicima” dopustiti kreativno računovodstvo. Jer oni nisu naši. Nego su svoji. A pogodovanje svojima je kažnjivo. To bi bilo big harm done 🙂 Ako bi im dali iste uvjete kao javnima, pokazalo bi se da se s istim sredstvima može puno više. Jer oni ne bi imali 40 pravnika, koliko imaju neke naše velike bolnice. Uređaji i sale bi radile 3 smjene, radnici bi radili prekovremeno. Dobili bi veće plaće nego oni u državnima. U državnima bi ostali samo neki. Možda i neke zvučne face. Koje sad ne žele preći u privatne, ni kad ih moj prijatelj privatnik zove, jer imaju toliko „sa strane“ koliko im on ne može dati. A privatno se stigmatizira. Osobni sam svjedok tome. Nikako ne zagovaram ni američki ni britanski model organizacije zdravstvene zaštite, ali ljudi, ovako više ne ide. Što prije to shvatimo, bolje.

Bolnice nekad ne prihvaćaju nalaze drugih, nego ponavljaju pretrage. Bolnički informacijski sustavi ( BIS ) nisu standardizirani. Nisu povezani sa Centralnim informatičkim sustavom zdravstva. E-Recept  funkcionira najviše zato jer su s druge strane ljekarne, dobro informatizirane i organizirane. One imaju interes da E-Recept živi. I ne opstruiraju ga. Ako bi i opstruirale, njih bi već HZZO nagazio. Jer može. Iz istog razloga ne funkcionira E-Uputnica. Jer HZZO i Ministarstvo puno teže nagaze bolnice. A bolnicama i nije baš u interesu da se sve vidi u realnom vremenu. Stomatologija i liječnici obiteljske medicine su povezani u sustav, ali bolnice nisu. Kako se čini, i neće u skorije vrijeme. BIS sustavi istog proizvođača se čak razlikuju od bolnice do bolnice. Informacije bitne za upravljanjem su često nepouzdane. Takve informacije onda skupljaju HZZO i HZJZ. Obrade ih i na temelju toga se, većim dijelom, upravlja sustavom.

To je kao da tankerom upravljate na temelju podataka o povidbi i položaju broda starih po nekoliko sati, zavezanih očiju, samo na temelju zvukova koje čujete. Kapetan možda i jeste vrhunski, ali sa podacima koje dobija teško može izvršiti zadatak. U HZZO-u sam, kao član Upravnog Vijeća, bio jako sretan, kad smo neke podatke dobijali bar kvartalno, a ne šestomjesečno.

No, tu je stvarni izazov. Za vlasnika i managere. No treba im i alat. Bolnice moraju imati sustave koji mogu davati podatke u realnom vremenu svim nivoima managementa. Ti podaci se moraju agregirati i direktno slati upravama i HZZO-u, te HZJZ-u i ministarstvu. Moraju postojati automatski alarmi i definirane procedure.

I tada bi, u stvarnom svijetu koji radi po drugim zakonima i pravilima realne ekonomije, sjeli vlasnik i manager, postavili ciljeve i krenuli čistiti i raditi. Uveli bi povezan sustav informiranja, uredili vremenski plan. Već nakon prvog ili drugog prolaznog vremena, vidjeli bi da li manager može izvršiti plan i vlasnik bi brzo donesao odluku mijenjati managera ili revidirati plan. Ako ne bi brzo odlučio, ako bi oklijevao, brod bi potonuo, manager bi tražio drugi posao, vlasnik bi ostao bez svega i propao. Na njihovo mjesto bi došli drugi, koji znaju bolje, mogu više, ne oklijevaju u donošenju odluka i koji bi isporučili bolju uslugu za manje novca.

Pa ne radimo li danas tako svi? Stalan pritisak je na promjene koje vode učinkovotosti i racionalizaciji. Tko može pratiti – ide dalje, tko ne može ili propada ili traži neki kutak, neku nišu, koju val promjena nije tako jako zahvatio.

Po podacima Udruge poslodavaca u zdravstvu, od 61 javne bolnice, ravnatelji su u 49 slučajeva liječnici. 5 je ekonomista, 3 pravnika i ostalo su druge struke. U skladu s čl.59. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ravnatelj mora biti VSS medicinskog usmjerenja, a iznimno, ako on to nije, onda mu pomoćnik mora imati zadovojen taj uvjet. Formalno ravnatelja imenuje Upravno vijeće na temelju natječaja, a u stvarnosti na imenovanje ravnatelja najvećih ustanova, veliki utjecaj ima politika.

Sustavno obrazovanje kojim bi se učile temeljne postavke managementa sa naglaskom na specifičnosti zdravstvenog managementa je zapostavljeno. Poslije diplomski studij Management u zdravstvu je marginaliziran. Kriteriji za izbor ravnatelja na natječaju su vrlo labavi, mnoge ustanove nemaju iste ni detaljnije razrađene u svojim statutima. Čemu će im? Samo im se neki zlobnik kasnije može na proceduru izbora žaliti. Zna lokalni šerif koga on želi u svojoj bolnici. A šerif preko svoje lokalne uprave imenuje Upravno vijeće. Pa se ti natječi na natječaju, budući ravnatelju.

Sama prepreka u zakonu nije u duhu vremena. Zdravstvu trebaju manageri koji će znati, smjeti i htjeti preokrenuti trend. Nije bitno koje su struke. Ekonomisti neće nikada na sudu zastupati stranke. To rade pravnici. Pravnici neće nikad operirati ili pregledati pacijenta. To rade liječnici. Zar bi uvjet za predsjednika uprave TDR-a  trebao biti da je dipl.agronom sa 5 godina iskustva? Podravku mora voditi ing. prehrambene tehnologije? Ako je i profesor na PBF-u, mora li tamo provesti dio radnog vremena? I putovati po svijetu, na razne kongrese oko uzgoja kvalitetnijih duhana ili novog postupka konzerviranja hrane? Pritom jedan dio vremena posvetiti svome polju duhana ili paprike – da ne ispadne iz struke? Mnogi ravnatelji i dalje dio vremena rade u ordinacijama, liječe svoje pacijente, poneki obave i poneku operaciju da ne ispadnnu iz „štosa“. Putuju po kongresima vezanim za svoju osnovnu struku, manje za upravljanje velikim sustavima. Pa to je ok. I ja pišem blog. Na nisam novinar. Direktor sam u srednje velikoj firmi. I investiram pomalo. Tečaj za investicijskog savjetnika sam odslušao, ali nisam položio. I očito nisam stručan. Rezultati u zadnje vrijeme pokazuju 🙁 Ali sve to radim u svoje slobodno vrijeme. Kojeg nemam.

Da li nacionalnu avio kompaniju, nužno, treba voditi pilot? Pilot je često previše skup za to. Previše koštaju sati naleta i licence. Šteta je pilota staviti na to mjesto, ali ako on to želi, nema zapreke. Nemam ništa protiv da ravnatelj bolnice zarađuje bitno više nego danas.  Dapače. Uz odgovornost za greške. Ako treba i osobnom imovinom.  I potpunu posvećenost samo poslu ravnatelja. U radno vrijeme. Od najmanje 10 sati dnevno. Jer to taj posao zahtjeva. A nemam ništa protiv ni ako bi vrhunski kirurg zarađivao više od ravnatelja. Jer je vrhunski.

Upravljanje velikim sustavima je težak posao. Kad sagledamo stadij u kojem su nam bolnice, opremljenošću, financijski, organizacijski i kadrovski – onda je to krvav posao. Posao za krizni management. Za najbolje i najajče stručnjake kriznog managementa. Koji su ti? Ne pitajte mene, ja sigurno nisam taj, ali čini se da ni mnogi dosadašnji to nisu.

 

6 komentara to “Zdravstveni management = oksimoron?”

  1. Sinisa 28 prosinca 2011 at 23:51 Permalink

    🙂

  2. Toni Aničić 29 prosinca 2011 at 09:00 Permalink

    Jako dobro napisano. Pošto imam clanove obitelji koji rade u zdravstvu, naslusao sam se svakakvih stvari vezanih uz nacin na koji nam sustav funkcionira i mislim da neke ideje koje se tu predlazu bi stvarno pomogle da se taj sustav dovede u red. Bez jakog privatnog sektora u zdravstvu, nema motivacije i volje za popraviti stvari. Naravno, taj privatni sektor mora raditi u istim uvjetima u kojim i drzavni, odnosno mora moci konkurirati. Trenutno drzava ima monopol na zdravstvo 🙁

  3. Goran 10 travnja 2012 at 12:54 Permalink

    Ocemo jos o zdravstvu. O formiranju cijene, o javno/privatnom ( oni plačaju a ja uzimam ) partnerstvu. O upucavanju novaca u bolnice, o ljekarnama, o Ustanovama za njegu, o svemu u zdravstvu.

  4. zubarica 16 travnja 2012 at 14:48 Permalink

    Izuzetan tekst :). Moje akademsko obrazovanje je na ovu temu; o tome se može pisati danima, a da ne dođemo do kraja, ali ste najvažnije tačke svakako dotakli.
    Ne znam dovoljno o hrvatskom sistemu zdravstvenog osiguranja, ali o srpskom znam više nego što je zdravo za čoveka :(.

    Kao prvo bih rekla to što ste vi opisali: ne postoji sistem. Pola kolega je van sistema (privatna praksa), ne postoji objedinjeni informacioni sistem, čak ni Republički fond nema u svom sopstvenom poslovanju informacioni sistem…

    Ako krajnje pojednostavimo stvari – ne zna se precizno ni koliko para ulazi u sistem, ni koliko se troši i na šta, da krenemo od te “sitnice”. Samim tim, sve “mere reforme” su praktično kozmetske i – reaktivne, a ne proaktivne…

    No, kako i vi i ja znamo – to TREBA da je tako; uvek postoji neko (Neko) kome to odgovara.
    Dokle – živi bili…

    Hvala i svako dobro :).

  5. Jelena Gil 23 travnja 2012 at 22:57 Permalink

    U većini se slažem sa člankom, više manje podaci koji su činjenični, a kritika je na mjestu, svakako zdravo razumska.
    Ali bih nadodala još jedan minus u cijeloj priči – posotji studij Organizacija, planiranjei u pravljanje u zdravstvu, Med fx Rijeka. Međutim, pošto nije zdravstvo crna mrlja u Hrvatskoj politici SVEGA 🙂 , već dio koji ofrlje funkcionira jednako kao cijeli sustav – magisri tog studija “nemaju iskustva”, čak štoviše, niti kamo volontirati za 1600 kn. Je li to iz ofrljavosti ili čak ti neki big deal na nižim razinma ne žele da im se netko miješa u “poslovanje” – ne znam ali eto.
    Samo sam nadodala jedan fun fact. 🙂 “ha-ha”

  6. Lilika 14 lipnja 2012 at 08:00 Permalink

    Fenomenalan članak, realno stanje u hrvatskom zdravstvu.


Leave a Reply