23 listopada 2012 ~ 17 komentara

Za prolivenim mlijekom ne treba plakati

Prosvjedi su legitimni. Ne volim prosvjedovati, ali poštujem pravo drugih da to čine.

No kad čujem da netko protestira jer mu je prihod 2 kune a trošak potreban za ostvarenje toga prihoda 4 kune i kad na Dnevniku, gotovo plačnim glasom,vele da su “…mljekari prepušteni tržištu…” lagano povilenim. Još kad kažu da će blokirati granice, onda zapadnem u delirij. Dođe mi da krenem piti mlijeko. Iako sam ga gotovo izbacio iz prehrane, još kad su prošle godine prosvjedovali. Zamislim se, koga oni pritišću, koga misle slomiti i na koga utjecati – blokadom granice? Blokadom ceste? Prijete slomiti još onaj mali dio gospodarstva koji još uspije od 2 kune napraviti 2,2 kune.

Prepušteni su tržištu? Strašno. Pa to je stvarno strašno. Jedini oni su na tržištu. Samo oni moraju prodati po cijeni koja je kupcu prihvatljiva. Moraju kupiti po cijeni koju dobavljač traži. Moraju platiti sve dadžbine dragoj nam državi. Imaju strašne doprinose na plaće. I porezi su im posebno visoki. To je stvarno vijest. Nisam znao da su takvi troškovi uobičajeni u Hrvatskoj. Stvarno – nije u redu da mljekari sve to trpe. I još dobiju nekakve poticaje.

Svatko može imati posao u kojem je prihod od 2 kune vezan za trošak od 4 kune. Nije to nikakav kunst. Niti moraš biti mljekar da bi to postigao. Dapače, to je vrlo čest modalitet rada na ovim prostorima. O tim i takvim djelatnostima se uvijek najviše priča. I, što mi je najzanimljivije, “obična raja” koju ti poslovni alkemičari  najviše reketare – suosjeća s njima. O onima drugima, koji od 2 kune naprave 2,5 kuna ili više – rijetko se priča. Ti kao da nisu zanimljivi. Ako od 2 kune naprave 10 kuna, eeeee – onda se o njima počne pričati. Onda ih se napada da su lihvari, da nisu socijalno osjetljivi, ispituje im se porijeklo imovine i obiteljsko stablo. Postanu zvijezde tabloida. Osmisli se neki poseban porez za njih. I pribije ih se na stup srama.

Nešto je trulo u državi Danskoj?

Pa svaki današnji radnik s prosječnom plaćom prihoduje manje nego što sindikalisti izračunaju i ubace u  “košaricu” mjesečnih troškova. A svi oni s prosječnom ili manjom plaćom, još nisu na ulici. Ne prolijevaju mlijeko. Možda zato jer ga nemaju? Moraju ga skupo kupiti. A plaća im to ne dopušta. Ako mljekarima, zbog pritiska, podignemo ( umjetno – odlukom nekog državnog tijela ) cijenu po kojoj oni prodaju mlijeko, onda će ti radnici s malim plaćama imati još manje. Jer će ih mlijeko i svi povezani proizvodi, koštati još više. Kako ne stanu uz bok onih koji ne daju povišenje cijene mlijeka? Kad se diže cijena struje ili plina – onda su svi protiv. Kad se traži viša cijena mlijeka i pšenice – onda smo suosjećajni. Kao da možemo jesti struju ili plin?

I onda su tu dežurni dušebrižnici. Koji će reći ” HRVATSKA MORA IMATI PROIZVODNJU MLIJEKA” ( i sad sami zamijenite riječ MLIJEKO sa bilo kojom drugom riječi – priča je uvijek ista, samo se mijenja tema ). A zašto mi nešto MORAMO? Mene je mama davno naučila da se mora samo umrijeti. Neki u šali dodaju, i ići na wc. Iako se danas kateterom može i to zaobići 🙁

Dakle, ništa ja ne moram. Ništa mi ne moramo. Ništa Hrvatska ne mora. Hrvatska treba raditi ono što zna, gdje ima konkurentsku prednost i gdje se sa 2 kune dobiju 4, ne obratno. Davno je opisano kako se na poljima žita države Iowa Americi proizvedu automobili. Mogu se raditi i u Detroitu, ali čini se da to i nije najbolji način. Zato postoji čudesan mehanizam koji se zove globalno tržište. I tako, umjesto da proizvodite skupe aute lošije kvalitete u Detroitu, možete se posvetiti proizvodnji žita u Iowi. To žito natovarite u jedan – magični brod. I nakon par mjeseci sa tog broda izađu automobili. Trgovina nije ništa drugo nego vrhunska tehnologija. Kojom od žita dobijete auto. Na primjer Japanski. Kvalitetnu a jeftinu Toyotu. Umjesto skupoga i kvarljivog Pontiaca. Ako ste dobri u proizvodnji žita, njome možete od 2 kune napraviti 4 kune, a niste baš dobri s autima – jer tamo od 4 pravite 2 kune – ZAŠTO MORATE PROIZVODITI AUTE? Iskoristite 2 kune zarade na žitu i kupite jeftiniji a kvalitetni auto.

Zašto moramo proizvoditi pšenicu ili mlijeko? Zato jer je to strateški bitno i bla,bla,bla… Pustite te priče! Imali smo mi i strateške robne rezerve pšenice. Koje su bitne radi katastrofe, rata itd. U Đakovštini. Sjeća li ih se itko? Gdje su nestale? Ako želimo preživjeti, moramo proizvoditi samo ono što je isplativo, što naši ljudi rade kvalitetno, gdje imamo komparativne prednosti. a ostalo moramo kupiti od onog tko to radi bolje i jeftinije.

Možemo proizvoditi i noćenja na obali Jadrana i za njih kupovati mlijeko. Po 2 kune. Ili čak manje. Onda od tog mlijeka možemo napraviti i sir. Ako kupimo jeftino mlijeko, onda će naš sir biti konkurentniji. Možemo proizvoditi male, tehnološki zahtjevne brodove i za njih dobiti pšenicu. Možemo proizvoditi i električne aute i za njih dobiti gaće. Ako ćemo razmišljati na način kako da od 4 napravimo 2 kune, sigurno ćemo ih i nositi na štapu.

17 komentara to “Za prolivenim mlijekom ne treba plakati”

  1. Ivan Listes 23 listopada 2012 at 19:48 Permalink

    Ali gdje vučemo granicu? Jučer pšenica, danas mlijeko, sutra voda, struja, drvo? Ne shvaćam, objasni mi.

    • Saša Cvetojević 24 listopada 2012 at 17:44 Permalink

      Granica je, po meni, trebala biti odavno povučena. Imaju poticaje kakve imaju, sutra ih možda neće imati. Ja sam protiv svih poticaja, ne samo u poljoprivredi. A ako moraju biti, onda neka budu što transparentniji. Samo me smeta što se ovi prijete nama ostalima, jer blokiranje bilo koje infrastrukture udara sve nas koji ju koristimo.

      • Ivan Listes 24 listopada 2012 at 19:36 Permalink

        Ma da, blokiranje cesta a kamoli granica je dno dna. Ja bi to bez problema hapsia 🙂

  2. Dino Reic 24 listopada 2012 at 00:42 Permalink

    stara priča, odlično ispričano. ja sam uvijek za to da se pomogne ljudima ali bi se trebao razumjeti princip i uvijek jasno naglasiti u bilo kojoj komunikaciji.

    užasno me smeta kada samo Linić ovako priča u vladi pa ispada neki bezosjećajni gad, ali stvari jesu ovakve. ne sjećam se da je neki novinar ikada imao ovakav jasan i kvalitetan komentar. valjda da ima bi odmah dobio otkaz, pa ih zato i nema.

  3. Andoni Zubizarreta 24 listopada 2012 at 21:14 Permalink

    Čisto znatiželje radi, a u čemu su to Hrvati dobri da bi se time bavili? Klađenju? Ispijanju kava? Slušanju cajki?

    Ironiju na stranu, nije problem ni cijena mlijeka ni poticaji. Sve zemlje europe na ovaj ili onaj način reguliraju cijenu i potiču proizvodnju. Treba iskorijeniti korupciju i svim slojevima društva. Od onog “seljaka” kojem raste trnje a ubire poticaje do “uhljeba” u državnom aparatu koji je uzeo 10% da mu to omogući.

    Dodatno, treba promijeniti sustav poticaja. Ne treba izmišljati toplu vodu, xy zemalja ima uspješne mjere, samo treba iskopirati i prilagoditi poticajne mjere istih zemalja iz kojih uvozimo jeftinije mlijeko/pšenicu/nekaj treće.

    Za ništa od toga nije kriv taj seljak koji će danas/sutra izaći na cestu i pokušati se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

  4. Tomislav Pinter 25 listopada 2012 at 20:46 Permalink

    Dao bi se kladiti da se mljekarima i inim drugim poljoprivrednim proizvođačima mogu smanjiti troškovi proizvodnje. Dobra organizacija od vrha (vlada, ministarstvo), ali prije svega mali koraci od temelja (edukacija i neka konkretna pomoć pojedinim mljekarima) bi čuda učinila. To je ona priča da ne mora svatko imati traktor od 100000 eur nego da ga zajedno koriste.

    • Saša Cvetojević 25 listopada 2012 at 22:23 Permalink

      Tomislave, pogodak u sridu 🙂 moze se i bolje. Mora se i bolje. I biti ce bolje. Odlicno je da in NIJE primio premijer, jer je vec vrijeme da shvate da imaju druge adrese. Ministar je vise nego dovoljan. A ne znam ni sto je Leki ono trebalo. Na pritiske te vrste i na taj nacin se ne smije reagirati popustanjem. Sanader je popustao svakoj skupini, Bandic isto. Ali taj populizam nas je skupo kostao.

  5. Tomislav 3 prosinca 2012 at 20:50 Permalink

    Saša javi se…tema kao u priči.
    Opleti korbačem 😉

  6. - 5 prosinca 2012 at 20:52 Permalink

    Treba biti vrlo oprezan u procjeni strategije (i poticanju proizvodnje strateških sirovina što hrana svakako jest).
    Kad se uništi konkurencija, onda se može oslobditi demon iz boce, neobuzdani monopol. Sjećam se izvješća o situaciji s mlijekom u Srbiji iz prošle ili pretprošle godine. Konkurencija je uništena ili kupljena, nestalo tržišne utakmice – e onda je došlo vrijeme da se naplati uloženo s kamatama.
    Treba izvući lekciju iz nedavne povijesti.
    Nakon demontaže “prljave” teške i prerađivačke industrije naslijeđene iz SFRJ, koji je rezultat? Nestanak radnih mjesta, sve veće zaduživanje (jer se mora jesti), propast cijelog lanca kooperanata – srednjih i malih subjekata.
    Jeftino se uvozi, jeftinije nego se proizvodi. Barem dok se potpuno ne ubije konkurencija. I dok ima deviza, jer kune strani dobavljači ne primaju. Zato je bitna turistička sezona koja je ustvari velika mjenjačnica, a profit koji nosi i ROI je sitan/spor u odnosu na druge djelatnosti.
    Kad presuši posuđivanje (krediti) i mjenjačnica bude slaba, što onda? Prodaje se zlato i nekretnine. Dok se ima. Da se prehrani. A dalje? E…
    Važno je shvatiti kako se ne radi o jednoj ili dvije varijable u jednadžbi, nego o najmanje dvadesetak varijabli u jednadžbi znanoj kao “ekonomija RH”. Plus hrpi dodatnih jednadžbi jer je ekonomija RH uključena u svjetsku ekonomiju. Krug s povratnom vezom.
    Utrošak na poticaj može biti sitan i beznačajan u velikoj shemi stvari. Usproedimo to s mehanizmom za pokretanje auta, nosi trošak i zauzima mjesto, ali ne možeš pokrenuti autobez njega. Možeš ga probati iščupati dok auto ide (radi “uštede”, jel). Ali kad ugasiš auto (ili autobus, kamion, lokomotivu) više ga nećeš moći upaliti.
    S ukidanjem poticaja treba pripaziti, da ne ispadne skuplja pita od tepsije.

  7. zliki 4 siječnja 2013 at 09:25 Permalink

    sory na podužem komentaru ali mislim da je uvod potreban za ono što želim reći. Prvo smo bili podstanari u Zg pa smo onda supruga i ja odlučili kupiti nešto svoje. Love nema moraš na kredit, supruga prijavljena na minimalac ja u invalidskoj mirovini. Kada sve zbrojiš kredit mali, za Zg se nema, ajmo malo dalje, Sesvete, još uvijek fali, ajmo Dugo Selo, juš uvijek nemamo dovoljno. I tako mi završimo na selu 40 km od Zg. Mala stara kućica i hektar zemlje (10000 m2) sada treba taj kredit i otplatiti, razmišljam ovako selo=poljoprivreda. i krenemo sa par koka, pa te koke daju jaja pa je netko za ta jaja u Zg voljan platiti, pa sa tim novcima gica, pa je i za te odojke netko voljan platiti, pa se vratiti po još, pa poslati prijatelja, pa onda kravica, pa onda sir i tako to jedno po jedno, i to bez ijedne lipe poticaja. A mjesta za napredak još ima. Gledam ovdašnje seljake (pardon, poljoprivredne proizvođače)kako rade po principu : moj djeda je ovdje sijao pšenicu, moj otac je ovdje sijao pšenicu pa sijem i ja, nema veze što je prinos katastofalan jer je zemlja loša za pšenicu ali bi idealna bila za npr. krastavce, ali nema veze ovdje MORA biti pšenica, e pa ja mislim da nemora i zato ju ni ne sijem. i živa je istina da oni troše 4 kune da bi zaradili 2 a nebi morali. Ima npr. u selu čovjek 10 krava predaje mlijeko Dukatu malo malo mu vrate mlijeko jer je loše kvalitete, on ga prolije naravno jer nezna što bi s njim ali on apsolutno ništa ne mjenja i uporno posluje sa gubitkom i svaki ali doslovno svaki dan kuka kako je država lopov, kako je Dukat lopov i svi su protiv njega. Tako posluju neki seljaci. Drugi kukaju zbog poticaja jer ih dobiju milijun ili dva milijuna kuna !!! Npr za kukuruz, od toga on potroši na sjetvu 1/3 a ostalo ostane u džepu jer u državi Hrvatskoj nitko to ne kontrolira, ja sam ovdje 5 godina i poljoprivrednog inspektora vidio nisam. Svaka čast pojedincima ali većina tako posluje.

  8. Maja 17 veljače 2013 at 23:38 Permalink

    Prica o mlijeku i proizvodnji hrane u Hrvatskoj ima i zdrastveni aspekt. Zasto bismo uvozili lose mlijeko ako mozemo imati odlicno? Navodno se dobro hrvatsko mlijeko izvozi da bi se uvezlo lose. To je dobra racunica i netko je zaradio. To sto su mnogi ovdje zakinuti, sorry. Nije fer.
    Ja kupujem mlijeko od gospodje koja u obliznjem selu ima jednu kravu i ok joj je prodati mi pet do deset litara mlijeka mjesecno. Litru naplacuje 4kn. Ja joj dajem 5 kn. Cijenim njenu brigu o kravi. Stala cista, krava cista, teta cista. Krava svaki dan sece, pase, sretna je 😉 Nije li to prednost Hrvatske u odnosu na Europu? Nije nam zemlja toliko zagadjena kao europska. Pozdravljam projekt mlijekomata kojih ima sve vise i vise. Nije rjesenje u uvoznom mlijeku nego u kreativnim rjesenjima koja ce mljekarima omoguciti da zadrze posao, a nama da pijemo dobro mlijeko od lokalnih proizvodjaca bez suvisne ambalaze. To je, po mom misljenju, odrzivo danas kad se svijet mijenja i daje sve vecu vaznost ekologiji, bioloskom uzgoju hrane… Danas se formiraju grupe solidarne razmjene kako bi se umrezili lokalni proizvodjaci s kupcima. Uvoz i izvoz hrane ce ionako uskoro postati stvar proslosti jednako kao i proizvodjaci koji cekaju poticaje, uzgajaju monokulture, trose pare na pesticide i ostale otrove, a onda blokiraju ceste i traze jos para…

    • Saša Cvetojević 17 veljače 2013 at 23:54 Permalink

      Slazem se sa pricom oko kupovine mlijeka od bake sa sela. Ne vidim kako bi to netko ili EU sankcionirao ili zabranio. A sto se tice prvog dijela, i sami ste rekli NAVODNO… a novine pišu toliko gluposti, da mi je smiješno komentirati. Sad ispada da su naši našli mlijeku iz bosne isti problem, kako što su ovi našemu. A to da se izvozi dobro da bi se uvezlo loše, ja to odbijam vjerovati, dok mi netko ne dokaže na konkretnom primjeru. Menij e dokaz službeni dokument a ne pisanje medija i nagađanja. Problema s hranom ima, ne samo kod nas.

  9. Maja 18 veljače 2013 at 09:16 Permalink

    Dokaz? Probajte domace mlijeko od krave koja nije tretirana antibioticima i ostalim preparatima zbog kojih daje vise mlijeka od prirodnog za tu vrstu. Probajte zatim kupljeno mlijeko i osjetite razliku. Isto je i s povrcem. Usporedite paradajz iz ducana i ravno iz vrta. Jedan je okrugao, roskast i bezokusan, a drugi grbav, crven s pokojom flekom od kise, tuce ili suse, a okus mu je fantastican. Isto je s mesom… Probajte, usporedite, zakljucite i eto Vam dokaz 🙂
    Moj stav se ne bazira na novinskim rastezanjima teme. Nemam tv, ne kupujem mainstream novine, a informacije o bitnim temama guglam, usporedjujem i zakljucujem. I naravno, razgovaram s ljudima.

    • Saša Cvetojević 18 veljače 2013 at 11:02 Permalink

      Vi ste dali jedan navod za koji sam ja rekao da cu vjerovati kada vidim dokaz. Kad vidim dokaz da netko namjerno izveze dobro a uveze loše (ne kvalitetom, već zdravstveno – jer često i tržišta definiraju razinu kvalitete kojiu preferiraju i koju su spremna platiti) onda ću u to vjerovati. Što se tiče povrća, ja odavno jedem sve što nađem u svom vrtu, prije toga je moj pokojni djed bio zadužen za vrtlarstvo u obitelji. Tako da razumijem o čemu pričate. No, nisam sklon teorijama zavjere, i ne mogu živjeti pod staklenim zvonom, pa su mi drage i one paprike u šarenim bojama koje izgledaju kao da su pofarbane lakom za nokte. Dakle, jedem zdravo kad mogu, ali ne smatram da mogu pobjeći od svijeta oko sebe, pa ne idem u krajnosti tipa – jedem samo organsko, provjereno itd. Jer, siguran ne mogu biti nikad, pa pokušavam živjeti i uz sve te loše stvari koje su oko nas.

      • Maja 18 veljače 2013 at 12:49 Permalink

        Komentarima ste uljepšali dojam o hladnom i proračunatom biznismenu koji sam o Vama stekla čitajući članak. Ne slažem se s dijelom o teorijama zavjere jer sam razgovarala s uzgajivačima povrća koji na golemoj parceli uzgajaju za prodaju i ne brinu, prilikom špricanja, o karenci i datumu berbe jer njihova obitelj jede s druge njive. Znam čovjeka koji ima eko certifikat za uzgoj jabuka, a samo jedno stablo u voćnjaku ne šprica i s tog stabla nosi uzorke na ispitivanje. Inspekcija ne dolazi k njemu provjeriti… To nije teorija zavjere, to je istina.
        Umjetne paprike neću kupiti, ali neću niti odbiti ponuđene u gostima ili u restoranu. Ne pretjerujem u provođenju svojih stavova i ne namećem ih drugima, ali u svakoj prilici, kad ocijenim da ima smisla, progovaram ZA bio uzgoj. Upravo jedem domaće jabuke Repičnice, neki ih zovu Božićnice. Tako fino ne miriši niti jedna jabuka iz dućana. Zar nije šteta da te stare sorte propadaju pod utjecajem bezokusnih, pofarbanih okruglih stvarčica koje liče na jabuke? Kada bih mislila da ne možete utjecati na sve to, ne bih Vam pisala i zato ne zamjerite što sam se raspisala. Voljela bih kada bi i biznismeni shvatili potencijale naše zemlje i kreativnim rješenjima pristupali problemima, a ne kopirali obrasce i računice iz Europe i svijeta. Zašto se ne bismo usmerili ka ekološkom turizmu umjesto elitnom? Elitni je posvuda, a malo koja država se može podičiti čistim zrakom, vodom i livadama. Zapravo, smo po tom pitanju elitni, a toga uopće nismo svjesni.

  10. Maja 18 veljače 2013 at 12:47 Permalink

    Komentarima ste uljepšali dojam o hladnom i proračunatom biznismenu koji sam o Vama stekla čitajući članak. Ne slažem se s dijelom o teorijama zavjere jer sam razgovarala s uzgajivačima povrća koji na golemoj parceli uzgajaju za prodaju i ne brinu, prilikom špricanja, o karenci i datumu berbe jer njihova obitelj jede s druge njive. Znam čovjeka koji ima eko certifikat za uzgoj jabuka, a samo jedno stablo u voćnjaku ne šprica i s tog stabla nosi uzorke na ispitivanje. Inspekcija ne dolazi k njemu provjeriti… To nije teorija zavjere, to je istina.
    Umjetne paprike neću kupiti, ali neću niti odbiti ponuđene u gostima ili u restoranu. Ne pretjerujem u provođenju svojih stavova i ne namećem ih drugima, ali u svakoj prilici, kad ocijenim da ima smisla, progovaram ZA bio uzgoj. Upravo jedem domaće jabuke Repičnice, neki ih zovu Božićnice. Tako fino ne miriši niti jedna jabuka iz dućana. Zar nije šteta da te stare sorte propadaju pod utjecajem bezokusnih, pofarbanih okruglih stvarčica koje liče na jabuke? Kada bih mislila da ne možete utjecati na sve to, ne bih Vam pisala i zato ne zamjerite što sam se raspisala. Voljela bih kada bi i biznismeni shvatili potencijale naše zemlje i kreativnim rješenjima pristupali problemima, a ne kopirali obrasce i računice iz Europe i svijeta. Zašto se ne bismo usmerili ka ekološkom turizmu umjesto elitnom? Elitni je posvuda, a malo koja država se može podičiti čistim zrakom, vodom i livadama. Zapravo, smo po tom pitanju elitni, a toga uopće nismo svjesni.


Leave a Reply