26 studenoga 2014 ~ 4 komentara

Tesla Convoy 2014 – dio treći

22.09.2014  08:00 Skopje

Buđenje i pogled na tamno plavo odijelo. Zaboravio sam opisati što sam sve uspio zaboraviti i kakve smo imali peripetije zbog toga. Uspio sam doma ostaviti vreću s odjelima, košuljom, kravatom. Ukrcao sam samo kofer sa “casual” stvarima. I to nije sve 🙂 Ostavio sam na stolu i karticu kojom se pokreće punjač Ducati. Odijelo smo rješavali u nedjelju u jutro u Skopju. Prvi dućan s muškom odjećom koji nedjeljom radi. Odjelo tamno, veličina ok. Prodano. Košulja svijetlo plava, broj 45, komada 1. Prodano. Sve gotovo u 10 minuta. Yeah.

Za karticu je trebalo malo više kombiniranja. Sjetili smo se da bi ju netko tko dolazi avionom u Skopje mogao ponesti. Onda pozivi u HR. Pa kombiniranje. Ivana je predložila da je ponese posada Croatia Airlinesa, čak je i javila imena i brojeve pilota i kopilota. No, netko je spomenuto da Tena ide u Skopje pratiti Startup Weekend za Netokraciju. I onda – moj kum do moje kuće, pa onda naći Tenu na aerodromu, predati karticu. Tako je kartica stigla u Skopje prije nas. Sve je rezultiralo time da je moj telefonski račun bio toliki da su me dragi ljudi sa T-HTa blokirali. Kako bi me zaštitili. I nema pomoći. Dok ne pošalješ uplatu. Pozdravljam službu za korisnike ovim putem!

Radio Makedonija – studio

Ilija stiže do mog hotela, s malim zakašnjenjem. Promet u Skopju u ponedjeljak u jutro je grozan. Idemo po Teslu s Ilijinim autom, do New Man’s Akceleratora. Tesla nas dočekuje napunjen. Kabel je prebačen preko prozora, visi s preko 2 m visine. Malo akrobacija, kako bi oslobodili kabel i krećemo.

Putem dobijamo poziv sa Radio Makedonija da se uključimo u eter. Kako nam je studio na putu, odlučujemo odraditi i to. Atmosfera je opuštena, odrađujemo kratko uključenje i brzo hitamo dalje.

Kako sam pohvalio makedonski ajvar, Ilija je pripremio paket. Ne samo ajvar, cijela kutija raznih ajvara, pinđur, domaći sokovi i još puno lipih stvari. Stvarno, otići iz Makedonije a ne ponesti nešto takvo, bio bi težak propust. Ilijin otac je sve pripremio, kratki stisak ruke i uz kašnjenje napuštamo Skopje.

Cesta Skopje-Priština je jedva 80 km, ali nam je trebalo preko 2 sata. Prvo iznenađenje na granici. Moramo kupiti neko posebno osiguranje za Kosovo. Cijena 30 eura. Lijep legalni reket. Odeš do stričeka u kontejeneru, on ti lijepo izda papir A5 formata i uzme 30 eura. I svi sretni. Osim tebe. Trajalo je i to, jer ni on nije imao u svom kompjuteru taj čudni model čudnog automobila. Sama cesta je drama. Cijelim putem vodi kroz nešto što bi mogli nazvati kombinacijom seoskog vašara i zone male privrede. Svakih 100m zastoj. Skreće se, ulijeće, okreće. Živi se i radi na cesti. Definitivno treba autoput, no nestankom prometa i dio ovih obrta i trgovina će nestati.

13:00 Priština

Doček ispred sveučilišta u Prištini. Skupilo se stvarno puno ljudi. Gradonačelnik, dekani, profesori, studenti. Čeka nas i njihov električar, kabel s trofaznom utičnicom je spreman. Dok se ja probijam kroz gomilu, trudeći se da se što prije uštekamo, Ilija već odrađuje protokolarne stvari.

IMG_0848

Ispred Tehnološkog centra u Prištini

Odlazak na glavni trg. Priština se jako brzo razvija i to se vidi po infrastrukturi. Mnogo je novih zgrada, grad jako raste, po svud puno ljudi. Puno mladih. No, infrastruktura je nategnuta do krajnjih granica. Ceste su zakrčene, gužva je kao u velegradu. Na glavnom trgu, policajac otvara rampu, parkiramo se i ponovo prilazi gomila ljudi. Na trenutak ostavljamo auto na čuvanje kolegama sa sveučilišta, sjedamo na brzi gablec. Tamo nam se pridružuje jedan Albanac, zaljubljenik u električne aute i na preporuku kolega s fakulteta u Prištini, odlučujemo ga povesti s nama za Tiranu. To se kasnije pokazalo kao odlična odluka. Pomogli smo putniku i kasnije su pomogli nama.

Cesta prema Albaniji je brdovita, navigacija se muči s novoizgrađenim dionicama. Prelazak granice ide brzo, najviše zahvaljujući našem suputniku. Domaće je domaće i izvorni govornik brzo rješava sve birokratske zavrzlame. Prelazak u Albaniju je teško opisati. Auto cesta postoji. U punom profilu. Do mostova. Gdje je izgrađen samo jedan. To znači da morate, nekad i svakih par stotina metara, mijenjati traku. Sve se pitam kako bi bilo po noći, jer nema svuda onih blicajućih žutih svjetala. Povratak u svoju traku je opasan, jer je lako zaboraviti se i nastaviti u suprotnom smjeru. Autoceste mahom nemaju ogradu. Često je prelaženje ljudi, biciklista, a ima i stoke. One četveronožne. Jedan dvonožni se čak okretao polukružno u nekom prastarom mercedesu.U glavnom, koncentracija mora biti 100% a brzina umjerena. Sve to umara gadno.

18:00 Tirana

Sheraton - punimo se kod portira

Sheraton – punimo se kod portira

Dolazak u Tiranu. Tu smo imali prve prave probleme. Kasnili smo preko 1 sat od predviđenog vremena. Dočekao nas je lik, vlasnik neke informatičke tvrtke. Fakat težak, čudan i naporan lik. Inače imam toleranciju za kojekakve kretene, ali ovaj je bio vrhunski primjerak svoje vrste. Protokolarno smo popričali, popili piće. Niti punjenje niti smještaj nisu bili organizirani. Pada mrak, a mi usred grada koji ne poznamo, s praznim baterijama. Auto smo uspjeli uštekati na običan šuko šteker u kućici čuvara parkirališta Sheraton hotela. No, struja oscilira, napon pada na 200 i manje Volti. U hotelu i WIFI šteka. Tražimo mjesto za prenoćiti, Sheraton je pun i tu ne možemo ostati. Noćenje nije problem, ali punjenje jest. Do jutra moramo imati pune baterije, što znači da trebamo trofaznu struju.

I tu se pokazuje ona stara o pomoći putniku namjerniku. Zovemo prijatelja kojeg smo stekli putem, a s kojim smo se pred samo jedan sat oprostili. Mi smo ga dovezli iz Prištine, sad trebamo pomoć. Čovjek se javi, kaže, dolazi odmah, s ekipom. Upoznajem Ramia. Sjajan dečko, Libanonac, na privremenom radu u Tirani. Rami otvara novi bar, radovi su pri kraju i ima trofaznu struju i mjesto gdje će Tesla biti na sigurnom preko noći. Dolazimo na odredište, parkiramo na mjestu gdje će njegov budući bar imati vrt. Spajamo se na struju – ne radi. Struje ima, ali Tesla odbija poslušnost. Ni jednofazno ni trofazno. Ne ide i ne ide. Ilija se baca na posao. Brifer u ruke i otvara razvodnu kutiju. Prekrasan prizor. Sve žice su iste boje – žuto zelene. Pravi work of art. Neznanog umjetnika. Možda čak i samoukog. Tu se Ilija povlači, jer se čini da je struja dovoljno jaka da ga baci preko 4m visoke ograde, ako pipne krivu žicu. Odlazim do razvodnog ormara kojim se napaja cijela zgrada. Potegnem vratašca i ostaju mi u ruci, držeći se samo na uzemljenju. Unutra prekrasan set prastarih osigurača i smrad spaljenog bakelita. Ništa ni od toga. Poklapam pažljivo vrata, kako bi sljedeći tko dođe imao istu navalu adrenalina kad otvori kutiju.

21:00

Mene lagano hvata malodušnost. No, Rami se ne predaje. Zove električara. I ovaj dolazi. Rami nas šalje na cugu u bar preko ceste a električar se baca na posao. Čini se da će ipak sve biti ok. Nakon gotovo sat vremena dolazi Ilija, tražeći od mene da ja pokušam spojti Teslu, jer se nitko ne usudi. Očito ni oni nisu sigurni da nešto neće poći po zlu. No, Tesla je uporan. Na kablu odmah zasvijetli crvena led dioda, dajući do znanja da njemu ponuđeni “juice” ne odgovara. Sad već vidim zabrinutost i na drugim licima. Da nam ne bude dosadno – počinje i kiša. Rami dolazi na ideju – preko zida je restoran. Možda oni imaju trofaznu utičnicu. Odlazi i za par minuta se s druge strane zida čuje – Imamo utičnicu, bacaj kabel.  Samo trebamo Sergeja Bubku da prebaci kabel motkom na drugu stranu. No, gledao sam ja kaubojske filmove. Bacanje lasa uvijek djeluje tako lako. Osim ako na kraju lasa nemaš težak šteker, ako zid nije visok 4m, po tebi pljuštio kiša a grane okolnog drveća glume mrežu kroz čiju rupu moraš pogoditi. Psovalo se na albanskom, engleskom, makedonskom, hrvatskom… sve dok se s druge strane nije začuo glasan udarac. Rami je pokupio kabel i uštekani smo. Punjenje počinje.

23:00

Idemo nazdraviti uspješnom poslu. Taxi. Hotel. Skidanje mokrog i oblačenje suhog. Tako bi rado provjerio status punjenja, neki vrag mi ne da mira. No, 3g u Tesli ne radi, a parkiran nisam u dometu nekog wirelessa na koji bi se Tesla spojio. Idemo na kasnu večeru, Rami spomene, onako usput – Nije da baš dobro pozna tog susjeda – vlasnika restorana. Ištekao je veliki frižider i uštrekao Sitni sati u Tirani :)nas. Čini mu se da je gazda neki mutan lik. Odmah počinju priče – Šta ako je mafijaš, a u frižideru neki leševi? Ako se otope do jutra, bolje da nas nema. Sve je to šala, ali opet… Nekako nagovaram Ramija da nakon večere idemo pogledati Teslu. I jasno, punjenje je stalo. Napunilo desetak km i stoji. Kasnije sam skužio da je šteker bio pun vode, a u strci nismo to skužili. Rješavam to i punjenje počinje. Sad sam već totalno lud. Ponoć je odavno prošla i sumnjam da ćemo se napuniti do kraja. Pada odluka da nema spavanja, nego fešta dalje, kako bi opet došli provjeriti punjenje.

02:00

Sjedim s čudnom a opet pravom ekipom. Libanonci, Kosovari, Albanci, Makedonci…već je litra viskija odradila svoje. Slušam glazbi za koju nikad ne bi reako da ću je slušati. I tako, prolazi noć. Pred odlazak u hotel, još jedna provjera. Ovaj puta, punjenje radi. Do jutra ćemo imati dovoljno, ali ne i viška. A kad nemaš preciznu navigaciju, niti mjesta za punjenje po putu, od viška glava definitivno ne boli.

23.09.2014. 08:00 Tirana

Glava ne boli od viška, ali ni od dobrog viskija. Ustajem se, brzinski doručkujem i spreman sam za pokret. No, Ilija je zaspao. Prvi put. Dešava se i ljudima poput njega. On je onaj organizirani. Ja sam onaj od improvizacije. Taksi, probijanje do Ramijevog bara, kroz strašnu gužvu. Teslom na glavni trg, jedna TV stanica želi intervju. Odrađujemo intervju, vozeći simpatičnu novinarku i snimatelja punom brzinom kroz veliki kružni tok oko spomenika u centru Tirane. No, baterije nam ne dozvoljavaju dalje igranje, a i vrijeme nam curi.

U baterijama oko 200 km a najmanje 180 nam treba do cilja. Opet vožnja autocestama, uz maksimalni oprez. Pred granicom nigdje putokaza Podgorica ili Crna Gora. Znamo da smo manje od 20 km od granice, ali bauljamo po nekim selima. Navigacija nema ucrtane novoizgrađene obilaznice par manjih mjesta. Iako nam sve govori da bi to bila nova cesta oko mjesta, prvi put se ne usudim i idem kamo statična navigacija iz memorije u Tesli vodi. Pogrešna odluka. Bajze, Koplik, Hanni i Hott su sigurno prekrasna mjesta pored Skadarskog jezera ali uopće nisam imao želju posjetiti ih. No, nakon prva dva, shvatio sam da je bolje ignorirati navigaciju i ići novom cestom, koja je ipak bila samo obilaznica tih mjesta. Glavna ulica kroz mjesta je toliko zakrčena da treba po dvadesetak minuta samo za proći tih par stotina metara.

Tek kad već golim okom vidimo granicu, pojavljuje se i putokaz prema istoj. Predivno. Lijepo da su postavili putokaze 🙁  Dolazak na granicu. Ispred nas dva auta. Albanski carinik doslovno čita putovnice. Ko da ih pisao Dostojevski. Na jeziku nepoznatom revnom službeniku. Dolazimo na red. Promrmljava nešto kolegi i tad shvaćam da su stvari krenule po zlu. Šalju nas na stranu. U neku garažu na kojoj je dizalica za auto. Moramo se naparkirati na nju. Izlazimo. Dvije mutne face u uniformama, hineći da ne znaju ni jedan jezik osim albanskog – pokazuju nam da vadimo sve stvari. Sila je sila. I tako, dok vadim kutiju s ajvarima, kutiju s plodovima nara, kutiju s promo materijalom… jedan od njih me povuče za rukav i pokaže na poklopac motora, dajući pokretima znak da otvorim. Nakon otvaranja, začuđeno uzvikne – Ska motor? Na to se skupila ekipa, svi gledaju. No, drugi je još namrgođen. Pita me – Droga? Na licu mu upitnik, koji kaže – pokažite drogu, znam da je imate. Nema droge – pokušavam na svim jezicima svijeta objasniti, ali ne ide. Frajer krene kuckati oplatu i uzima u ruke nešto poput pajsera i odvijača. Kao, sad će on ići skidati oplatu i tražiti drogu. Halooo, električni auto, sa cca 400 volti u baterijama. Samo ako krene skidat, pa takne tim metalom što ne treba. Odletit će u Crnu Goru. A auto neće više sastavit ni Elon Musk. Srećom, to već znate, nikud ja ne idem bez IPada. I tako, zgrabim Ipad, otvorim slike i počnem pokazivati cariniku. Evo, gradonačelnik Skoplja, gradonačelnik Prištine, Ministar zaštite okoliša, ova TV ona TV… NEMA DROGE. Ska droga!!! Par riječi albanskog što me prijatelji s faksa naučili počinju pomagati. Sad mi žao što smo uglavnom učili psovke 🙂

IMG_0860

Dani nauke u Podgorici

I kad vidi slike, zove drugoga, drugi pogleda slike i samo raširi ruke izustivši samo dvije riječi. Kontrol finiš! I bi finiš. Trpamo stvari u auto, i što prije prema Crnoj Gori. Na granici, crnogorski carinik od dobrih 150 kg, pita – Jestel vi oni što ih ono čekaju u Podgorici? Ma jesmo, naravno da smo mi. Kaže – Čeka vas ministrica nauke i neke televizije, ajte, požurte, što čekate? 

13:00 Podgorica

Dolazimo na mjesto gdje se upravo odvija manifestacija Dani Nauke. Kasnimo sat vremena, ali nas čeka desetak novinarskih ekipa i Ministrica Nauke Crne Gore. Čak su i neke učiteljice obližnjih škola dovele djecu da pogledaju električni automobil. Predrag i ekipa iz Domain.me nam je pomogla u organizaciji svega i već nas čeka trofazni kabel. Punjenje ispred prekrasne zgrade koja je samo dijelom dovršena i useljena. Izjave za tisak. Razgledamo izložbu povodom Dana Nauke, stvarno ima odličnih ekponata koji nekim novim klincima objašnjavaju osnove fizike, kemije, programiranja i općenito ih usmjeravaju ka prirodnim znanostima. Tesla se odlično uklapa kao primjer nečega što se može stvoriti i bez auto industrije koja zapošljava desetke tisuća ljudi u nepreglednim halama.

18:00

Krećemo za Duborvnik. Kako smo još jučer propustili napuniti baterije do kraja, i sad imamo točno koliko nam treba. To znači da moramo voziti oprezno i da smijemo značajnije promašiti rutu. Izabrali smo kraći put, koji vodi preko Trebinja – BIH. Mrak pada, planine su sve veće a temperatura pada ispod 10 stupnjeva. Tad prvi put vidim kako se Tesla ponaša kad mora grijati baterije i kabinu. Potrošnja se nešto povećava, ali to kompenziram manjim pritiskom na gas. Svejedno, kad smo ugledali carinike u plavom i uočili crveno bijela polja, sve se činilo lakšim. Do Dubrovnika je uglavnom nizbrdo. Punimo baterije na silasku i sad smo već sigurni da stižemo do Hotela Residence.

21:00 Dubrovnik

Napokon civilizacija. Uživa Tesla a i Ilija i ja. Garaža. Trofazna struja. Šampanjac dobrodošlice. Ogroman apartman. Brz internet. Na parkingu još jedno električno vozilo – mali autić za razvozit goste. Potrpam par fotki na mreže i tonem u san.

24.09. 2014  8:00 Dubrovnik

Doručak na prekrasnoj terasi. Baterije pune i nama i autu. Krećemo put Makarske. Obećao sam Miljenku svratiti. Pogledati hotel koji je napravio na rivi. Zadnji put kad sam bio, bilo je to gradilište, ali kad Miljac zapne – nema dok se ne završi. Miljac ide iz Vrgorca prema Makarskoj. Objašnjava mi gdje ćemo se naći. Silazeći s autoceste uspjevam fulati i tunel i Miljenka. No, obnovljen asfalt na zavojitoj cesti i dovoljno struje u baterijama omogućava mi da napokon odvezem jednu bržu dionicu. Sunčano je, asfalt je zagrijan i gume odlično drže. Pravi užitak prolaziti kroz zavoje automobilom koji je ovako težak i koji ovako leži na cesti. Stižemo u centar Makarske.

11:00  Makarska

IMG_0870

Ekonomski fakultet Split

Hotel je prekrasan. Pregledavamo mjesto gdje bi instalirali punjač za električne automobile, prvi ozbiljan 22kw punjač na južnom dijelu naše obale. Kratka pokazna vožnja, punjenje, gablec na terasi i krećemo za Split.

14:00 Split

Dolazimo pred Ekonomski fakultet. Tamo nam je Ivana organizirala punjenje. Spajamo se na utičnicu u kuhinji. Ispred fakulteta nam se pridružuje jedan Leaf i dva hibrida. Dočekao nas je i Dekan EFSa. Kako je ovo zadnja službeno točka relija, dajemo izjave za medije. Ostala mi je u sjećanju živa prepirka s snimateljem HTV-a koji je “znao” da Tesla nema manji koeficijent otpora zraka od Nissan Leafa. I kad sam mu pokazao službene podatke, on i dalje zna. Ne znaju oni, đava i odnija, znan ja, jer ne more to bit. I tako, ostavljam ga u uvjerenju da je samo on u pravu jer dolazi iz najlipšeg grada na svitu, prepuštam se čarima čavrljanja s dragim hejterom Nikšom i starim prijateljem Igorom. Igorova pozitivna spika i Nikšina prava splitska zajebancija mi podiže raspoloženje i daje snagu za nastavak puta. Stavljamo naljepnice konvoja na ostale automobile koji su se pridružili i formiramo konvoj te vozimo ulicama Splita.

19:00 Starigrad Paklenica

Kako je od Splita do Zagreba malo preko 400 km i kako imamo dva jaka uspona, preporučljivo je stati na putu i dopuniti baterije. Stajemo u Starigrad Paklenicu, pijemo kavu kraj mora i dopunjavamo baterije.

22:00 Zagreb

Stižemo u Zagreb. Putovanju je kraj. 2200 km, 7 dana, 7 zemalja i toliko uspomena. Hvala svima koji su nam pomogli i koji su nas podržavali. Siguran sam da ćemo već za godinu dana, i kao rezultat i ovog putovanja imati sasvim drugačiji stav oko električnih automobila u regiji. Tko zna, možda je sljedeći cilj Istambul. Ili još dalje?

 

4 komentara to “Tesla Convoy 2014 – dio treći”

  1. Mirko 28 studenoga 2014 at 15:33 Permalink

    E pa Sale, svaka čast! Pionirski poduhvati su uvijek najuzbudljiviji. Kralj si.

  2. Mirko 23 ožujka 2015 at 14:53 Permalink

    Nedavno sam imao priliku sresti jednog austrijskog Tesla S na autoputu kod Slavonskog Broda… Bješe to pomalo jadan prizor jer se taj mitski automobil vukao iza nekog minibusa na oko 90-100 km/h. Njegov konkurent iz naftaškog svijeta Audi A7 ga je prošao ko’ Fiću, a bogami sam se i ja igrao s njim kao mačka s mišem. Uostalom, to je mogao svatko ‘ko je imao auto koji može ići više od 100. Dakle svatko.:) Uvijek postoji druga strana medalje… Čestitam na živcima Sale, treba ih imati sa Tesla S-om.

    • Saša Cvetojević 23 ožujka 2015 at 16:53 Permalink

      Naravno. Slično bi se ponašao i taj Audi kad na potezu od Ljubljane do Beograda ne bi bila ni jedna benzinska. Potrošnja koju uvjetuje otpor zraka pri većim brzinama je jednaka za oba automobila, no Tesla nema niti jednu ozbiljnu punionicu na tom putu. Probaj se voziti po Njemačkoj, ili praktički bilo gdje u zapadnoj EU, gdje postoji osim sporijih 22kw punjača i mreža Tesla Superchargera. Tu je priča sasvim drugačija. No, do kraja 2015e bit će i na spomenutom pravcu razlike. Za sada, biraš – brzinu i potrošnju uz zagađenje zraka ili sporije i daleko jeftinije te ekološko 🙂

  3. Mirko 27 ožujka 2015 at 12:13 Permalink

    Ma siguran sam da je jasno koliko sam za Teslu i elektro pogon općenito, samo sam dao svoj dojam druge strane medalje u konkretnoj situaciji. Kada bi imao elektro auto :), vjerujem da bi izbjegavao autoput. Zašto? Pa baš da izbjegnem tu dosadu, monotoniju… Mada ću odmah priznati da je na toj dionici autoputa nekon kratkog vremena vožnje jednako monotono ići bilo kojom brzinom.:) Razliku, u principu, jedino čine druga vozila.
    Nadam se da će se plan za Superchargere ka Dubrovniku i Istanbulu ostvariti.
    Za kraj, drago mi je da si reagirao Sale.:) Maloprije sam pročitao članak o idejama… Točno tako je postupao Tesla sa svojima. Kako ono ide stih… “…Cijeli život za ideju, tvoje riječi su u spreju…”.:)
    Pozdrav!


Leave a Reply