15 listopada 2014 ~ 2 komentara

Tesla Convoy 2014 – dio prvi

Ovo je priča o vožnji električnog automobila putem kojim električni automobili nikad prije nisu prošli.

IMG_1895

Priča počinje u Smiljanu na Teslin rođendan, gdje upoznajem zanimljivu ekipu koja štuje Teslin lik i djelo. Kako već neko vrijeme odbijam pozive za startup evente iz Makedonije, a unutar ZIP-a imamo neki dogovor oko zadataka nas osnivača, na mene dolazi red na temu “regionalna suradnja”. Prihvacam poziv Mitka i Teddya i odlučujem doci na Startup Weekend u Skopje.

Tada se u glavi rađa ideja – zašto ne doći Teslom S. Racionalni dio mozga odgovara – budalo, zapadno od Ikee, na toj ruti, nema punjača. A i ovi na Ikeei su jos za ukras, jer ne rade. No, kako poduzetnik vidi priliku tamo gdje drugi vide problem – odluka nije bila teška. Pripreme uključuju povezivanj10704273_764939683569335_6673131735800112535_oe s ljudima iz Makedonije, pa je logican izbor bio Ilija Vukov, entuzijast koji promice poduzetnistvo i business angel investiranje u Makedoniji. Ilija, nemiran kakav jest, odmah predlaže organizaciju nečega što je daleko veće (i teže) od moje prvotne ideje Zagreb-Skopje-Zagreb. A ni mene nije bilo teško nagovoriti i prihvaćamo se posla. Nabavljam sve varijante kablova, kako bi bio siguran da ću na putu moći uštekati Teslu S u svaku dostupnu utičnicu. Dražen iz Ducati komponenti d.o.o. – Ludbreg mi izlazi u susret i posuđuje jedan zidni punjač od 22kw. To će mi omogućiti nešto brže punjenje (cca 90km za 1 sat) ako nađem 3faznu 32A strujnu utičnicu. Jesam li spomenuo da se u Ludbrgu rade dobri punjači? Nisam. Eto – sad znate. Uskoro je prednji gepek Tesle pun kabela i punjača.

Moj prvi zadatak je bio – dovesti se živ i zdrav do Skopja. Jasno, organiziran kakav jesam, napravio sam odličan plan. Strategiju dapače. Strategija nije uključivala upadanje u 2m dubok šaht dva dana prije polaska. No, ja volim improvizirati i raditi stvari mimo strategija. Tako avantura kreće i malo ranije od planom predviđenog datuma.

16.09. Bolnica Sv.Duh 02:00

– četiri šava na unutarnjoj strani lijeve potkoljenice, sumnja na slomljena rebra desne strane leđa, ogromni hematomi na desnoj strani leđa i desnom ramenu i nadlaktici. Oguljotine i porezotine po torzu. Nisam znao da hitna pomoć tak drma, više me bilo strah da će me putem prosut negdje, nego što će mi u bolnici radit. Nakon 4 slike na rendgenu, lagano imam feeling kako sijam plavičastim tonovima. Pametni rendgen tehničar je skužio da je doktor u sitne sate, greškom dao nalog snimanja lijeve strane torza, a ja strgan na desnoj. Ja nisam niš skužio, znate da se volim slikati, pa mi ne bi smetalo. Nakon samo par sati, skrpalo me i poslikalo i otjeralo kući. Doktor mi kaže – “Sreća da ste privatnik, pa ne morate tražit bolovanje. Samo tjedan dana bolovanja i odmor i sve će biti ok“. Jasno, kako da ne. Tjedan dana ćemo zgurati u dva dana i onda na put. Sreća da je lijeva noga, pa mogu stiskati gas, a kvačila Tesla nema.

– onima koji se pitaju zašto padam u šahtove u kasne sate, samo napomena – ako imate troje sinova, ne šaljite srednjeg u šaht da zavrne ventil. To što ih cijeli život učite da zatvaraju vrata i pospreme za sobom, ne vrijedi, jer im niste objasnili da je poklopac šahta isto nešto što treba zatvoriti po izlasku. Odradite sve sami, koliko god teško bilo! I ako u nekoj prostoriji ima otvor za podu, koji vi uvijek zatvorite, ne uzimajte činjenicu da ste ga vi zatvorili zdravo za gotovo. Čak ni kad živite sami.

17.09. Bolnica Sv.Duh 12:00

– kontrola. Doktor kaže, super je to. Mirovanje pomaže. Nemam mu srca reći da moj i njegov pojam mirovanja imaju malo dodirnih točki. Rijetkih, ali imaju. Na njegovu napomenu da mirujem 7 dana i onda dođem na vađenje konaca, samo klimnem glavom. Naravno.

18.09.  Green Gold 14:30

– mala karavana se polako okuplja. Odgozagrebdio sam vrijeme polaska za nekoliko sati, kako bi ipak nozi i leđima dao veću šansu. Svaki sat se broji, jer sjediti do Beograda s leđima na kojima imam otvorene rane, neće biti lako. Novinari pristižu, slikanje, izjave. Okupilo se i dosta prijatelja. Šepam, ali adrenalin čini svoje. Došlo je desetak električnih i hibridnih vozila. Čak i jedan kamion. Mitsubishi Canter iz Čakovca. I Greyp –  električni”bicikl” Mate Rimca. Označavamo aute naljepnicama i formiramo konvoj. Krećemo na put. Kako je konvoj zamišljen na način da jedino Tesla, koji ima stvarne mogućnosti prevalti toliki put u nekom smislenom vremenu, odveze cijelu rutu, a da mu se na točkama zaustavljanja pridruže hibridi i električari – vozila s manjim dometom samo simbolički startaju s nama, te nas napuštaju nakon par kilometara.

18.09. Vinarija Zdjelarević 16:30

Prvo zaustavljanje. Imaju 3fazne 16A utičnice. Na FB već komentari – da li se puni vozač ili automobil. odgovor je – oboje 🙂 Tvrtko, kolega koji je prošao ZIP program sad radi za njih i on je pomogao oko organizacije. Sreća da su preše za vizdjelarevićno stale, pa nisam morao ištekati jednu da uštekam auto. No, preše rade po okolnim brdima a HEP ažuran kakav jest, nije baš ustabilio mrežu na toj lokaciji. Dok pričamo i degustiramo odličnu klopu i vina – punjenje šteka. Tesla kad osjeti frku, spušta amperažu na minimum koji osigurava sigurno punjenje i zaštitu instalacije, kako u autu tako i na mjestu punjenja. To dovodi do prvih problema – vozio sam nešto brže, potrošio više struje, računajući da ću se napuniti. Ali, nije baš išlo. Moram ostati malo duže nego sam planirao. Vrijeme kratim razgovarajući sa odličnim dečkom koji je preradio Suzuki Marutti. Sve izbacio i struju ubacio 🙂 Sam svoj majstor. Po zanimanju je ekonomist, o elektrici i struji je sve naučio na netu. I uspio složiti auto koji ga sasvim dobro služi.

– sa nekih skoro 1 sat zakašnjenja, krećem za Beograd. Putem iskrcavam prvog pratitelja, Ivana Klarića, koji mi je pravio društvo od Zagreba. U Beogradu me već nestrpljivo čeka ekipa. Marko iz Netokracije, koja je službeni pokrovitelj internetskih vijesti o konvoju, te još medija i znatiželjnika te zaljubljenika u električne automobile čekaju na parkingu Kike. No, kako još nikad nisam vozio tu rutu, ne usudim se stiskati pedalu previše. Dodatni problem je što po prelasku u Srbiju nestaje 3g signala u Tesli. Povezanost na internet je jedna od glavnih karakteristika ovog automobila. Konstantna 3g pokrivenost omogućuje i korištenje posebne Tesla/Google maps navigacije. Ona vam daje super točne podatke o udaljenosti, odredištu, gužvi na cesti, a od nedavno i topografiji terena. Svega toga nestaje čim se izgubi signal hrvatskih baznih stanica. Nisam na to računao, nadao sam se d10703816_624056207711209_2876737052854695831_na je bar Srbija pokrivena roamingom. Sve postaje još teže, znam koliko imam u baterijama, ali ne znam koliko je točno km do salona Kike na Novom Beogradu. Ispričavam se Marku i molim da prenese to ekipi koja čeka. Imamo i rezervnu opciju, puniti na skladištu Atlantica, na izlasku s auto ceste kod Šimanovaca. Zoran iz Atlantica je čak držao električara, ako zapnem, kako bi pomogao. Neizmjerno sam mu zahvalan, iako pomoć nije trebala. Čuli smo se telefonom, pitao sam njegovu procjenu koliko km od Šimanovaca ima do Kike. Brojka je bila par km veća od onog što sam imao u baterijama. Sljedilo je šlepanje iza jednog šlepera. Turčin je bio kooperativan, držao je tempomat na 85 a meni je to omogućilo da se privučem prilično blizu (neću reć koliko, brijem da bi time priznao kršenje nekog članka iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama). Tako sam ušparao par km. Dovukao sam se do Kike, spojio na 3 faznu 16A industrijsku utičnicu. I dok su novinari pitali, fotografi fotkali, baterije su malo došle k sebi. To mi je omogućilo da ljudima koji su me čekali pružim mogućnost uživanja u ubrzanju i driftanju po prazunom parkingu. Ovim putem zahvaljujem Slobodanu Školniku koji mi je omogućio dpounjavanje baterije u Kiki te Aleksandru Pavićeviću – šefu prodajnog centra, a posebno g. Veselinu koji me je dočekao i omogućio pristup utičnici. Već tad se pokazalo da ona o pomoći putniku namjerniku još živi na ovim prostorima.

– Naravno, mnogi prijatelji su čuli da dolazim. Nakon Kike stoga žurno idem do ušća Save u Dunav. Kraj Brankova mosta nalazi se splav Tag. Tamo me čekaju Aleksandar, kolega i prijatelj iz SBANa, mreže business anđela Srbije, te Dušan – suvlasnik splava Tag. Čeka i kuhar kojem nisu dali otići doma 🙂 I Dušan je, na zamolbu Aleksandra, sredio 3faznu utičnicu. Zahaklao je brata da mu nađe dugi produžni kabl, kojim je prebacio tri faze iz kuhinje, preko pasarele, do obale kraj splava. I to je super. Jedini problem je da automobili teško dolaze do splava. Moraju preći sa ceste na nasip, sa nasipa do nivoa vode, tik do splava. Pozdravljam kolege iz Triglav osiguranja, siguran sam da su sretni kad ovo čitaju 🙂 i da bi rado pokrili štetu da se Sava podigla za metar dok je auto bio pored splava. Dušan kaže da nije problem sići s autom, da ima put. Silaze neki za dostavu. Istina. Ako imaju pogon na svih 6 kotača. Ili gusjenice. Ovdje pogledajte kako je to izgledalo.

– u sitne sate došao sam do hotela Crystal u Beogradu. Taj hotel mi je preporučio Ivica Penić, kolega koji me pratio od Beograda do Skopja. Hotel ima garažu sa 3faznom 16A kućnom utičnicom. To je ona u koju uštekate termo peć ili štednjak. Spreman na sve, izvadio sam produžni kabel koji sa te utičnice prebacuje na industrijsku 3faznu 16A, koju Tesla ima u standardnom setu adaptera. Spojiš tu, tamo, uštekaš, i punjenje kreće. Zanimljivo je da hotel ima garažu do koje se stiže liftom. Lift je… hmmm, malo uzak, ali može se. Nadao sam se da punjejne neće izbiti struju u garaži, jer lift po gravitaciji još može dolje. No, u jutro me mora vratiti prema gore, na svjetlo dana.

19.09. Beograd Hotel Crystal – 7:00

Baterije na autu su pune. Moje ni približno. Hotel Crystal je za svaku preporuku i zbog garaže i zbog utičnice i zbog odlične sobe u kojoj sam prekratko spavao i zbog doručka kojeg sam ubacio u sebe u dvije minute, a najviše zbog Jelene. Jelena je sales&marketing manager i osoba je koja mi je pomogla i tada i sljedeći put kad sam bio u Beogradu. Ivica stiže, sjedamo u auto i krećemo za Niš. Nedostatak internet signala i čirilični natpisi na ugrađenoj navigaciji, koje Tesla s ovim SW ne može interpretirati, pa vidimo samo neke čudne znakove, stvaraju priličan problem.

19:09  Niš 10:30

Stižemo u Niš na vrijeme. Na 10574256_624324214351075_7104784111099605422_nglavnom trgu doček. Hrpa ljudi, dogradonačelnik, ljudi iz gradske uprave. I električar koji je sa jednog od rasvjetnih stupova izvukao kabl sa 3faznom kućnom utičnicom. Teslin utikač, skriven iza zadnjeg lijevog žmig10153631_624324207684409_6852530816956420330_navca, sretno treperi zelenom bojom. Punjenje počinje. Punimo brzinom od nekih 40km za 1 sat. Oko auta je masa ljudi, Ivica i ja pokušavamo objasniti svim znatiželjnicima što više i odgovoriti na sva moguća i nemoguća pitanja. Malo nas je strah, jer je toliko ljudi, oko i u autu, no sve prolazi ok. Veliki je odziv medija, izjave dajemo za nekoliko TV postaja i lokalne tiskovine te portale. Pridružuje nam se i jedan Prius. Vjerovali ili ne, u Nišu taksiraju s nekoliko Priusa. Gradonačelnik zove, pita možemo li ostati još bar 45 minuta, vraća se iz Beograda i volio bi nas pozdraviti i vidjeti auto. No, moramo dalje, jer Ilija je složio tako nabrijan plan za Makedoniju da si ne možemo priuštiti dalje kašnjenje. Ponovo vremenski danak uzima nedostatak informacija o udaljenosti, navigacija u autu pokazuje staru cestu, a nova se gradi. Tako da se mučimo, ne samo zbog jako gustog prometa, nego i slabe signalizacije. Promašujemo put na dva mjesta, ali se nekako snalazimo i vraćamo na rutu. Dolazimo do Makedonske granice. Ilija već čeka na drugoj strani, spreman da nas vodi za Skopje.

2 komentara to “Tesla Convoy 2014 – dio prvi”

  1. Mirko 31 listopada 2014 at 15:23 Permalink

    Kada će drugi dio!!!?


Leave a Reply