23 prosinca 2011 ~ 3 komentara

Strujni udar!

Udara me struja ovih dana. Fakat. Prvo me udarila struja kad sam otišao do Rimac Automobila. U Svetoj su Nedelji. A ja došao u četvrtak. I svejedno rade. I to sve u šesnaest. Sve im je na struju. Čak i automobili.

Prvo me Mate Rimac, mladi i ludi čovjek koji stoji iza projekta, provozao u svom BMW-u. Gdje me prvo udarila struja. Kad je ubrzao do 100 za manje od 4 sekunde. A ništa se nije čulo, auto je na struju i sa svim baterijama, lakši je od istog takvog s punim tankom benzina. Pa smo gledali njegov Concept One. I onda me opet udarila struja. Protreslo me nešto. Ne samo kad sam vidio auto, sklopove, baterije, sustav za upravljanje baterijama i sve tehničke novotarije koje su sami izmislili i naivno proizvode u Rvackoj. Niti kada sam na svakom od 4 elektromotora, koji pokreću svaki po jedan  kotač, vidio oznaku branda Rimac i Made in Croatia.

Nego kad mi je rekao da je Kalifa Bin Zajed, predsjednik UAE i vladar Abu Dabija naručio poneki komad. Ne elektromotora 🙂 , nego gotovih automobila. I htio bi uložiti novce u proizvodnju. Za sada, možda samo posebnih, inovativnih, akumulatora. Lakših i boljih od onog što vam je jutros krepao u autu. Ali ne bi ih proizvodio u Rvackoj. Nego u pustinji.

Znao sam i zašto. Zna Bin Zajed kako mi stojimo s klimom. Zime su teške. Ukrajina nam na putu do majke Rusije. A put je dug. Plin je plinovit. Raspline se nekad. I tako se rasplinulo i našoj najstarijoj i jedinoj tvornici akumulatora Munja. I njih je udarila struja. Nakon što su im isključili plin. I skoro ih uništili. Pokušali su. Za sad još nisu uspjeli. No ne sumnjam da će pokušati opet.

Zato Zajed voli toplije krajeve. Pa bi on tamo proizvodio. U pijesku Abu Dabija. Neće on kod nas. I onda mi Mate govori kako im fali prostora. Kako imaju nove tehnologije za izradu karbonskih dijelova karoserije, pa po ljeti je još ok, jer ih suše, farbaju, što god, vani. Zimi malo teže. Pa gledaju gdje bi stavili još par strojeva. I radnih stolova. Za inžinjere. Koji bi radili pametne stvari. Za izvoz.

Ali nemaju prostora. Pa me opet strefi struja. Jer mi u Rvackoj definitivno nemamo prostora. Nemamo hala praznih. Jer su ih napunila brodogradilišta. Nemamo praznih vojarni. Jer su u svima najmoderniji NATO tenkovi. U halama su i moderni helikopteri koji ne padaju sa generalima na narednike. Skriveni su i radaru nevidljivi ( a i očima također ) avioni. Koji se ne sudaraju na vježbama. I zato nema mjesta za Matu. I Hipersferu. I ostale luđake. Koji su dovoljno ludi da misle da se u Lijepoj Našoj Hrvatskj može nešto suvislo proizvesti. I to nešto visoko tehnološko. Pa izvesti i zaraditi.


Pred kraj, ponovo me streslo. Kad je Mate rekao da s novim Concept One ne smije legalno na cestu. Nego, ako hoće legalno, ima Grobnik. Blizu je. Pa tamo može legalno isprobati svoje proizvode. Ako baš hoće na cestu, može. Za dvije godine. Koliko mu je trebalo da registrira stari strujni BMW. I nije bilo teško, samo je oko 1500 stranica dodatne dokumentacije, u te 2 godine morao priložiti. I zato, očekujem uskoro, bum proizvođača električnih automobila u Hrvatskoj.

Jer novi zdravstveni proračun nije dovoljan ni za pokriće osnovnih troškova zdravstva za prvi kvartal 2012. Realno je očekivati štrajk. A Jankomir je blizu. I Vrapče. Kad luđaci krenu izlaziti van, kraj portira u štrajku, realno je očekivati da će ih se bar pola odmah odlučiti proizvoditi električne automobile. Budžet za lijekove je prepolovljen. Svi možete zamisliti kako će biti, kada luđaci izađu na slobodu i još budu bez lijekova. Zato pravilnik o registraciji vozila mora biti tvrd. I neprobojan. Jer, zamisli, da krenu tisuće HR prototipa jurcat po cesti.  Za volanom sami luđaci. To bi fakat bilo opasno. Opasnije i od Čačića.

I tek što sam se oporavio od svih elektro šokova, vratih se ja u moje malo preduzeće, gdje je samo stari viličar na struju. Ima se disela, benzina, plina. Kamioni voze. Viličari nose. I tek što pomislih da sam na sigurnom, iz pošte ispadne koverta. Znak Citroena na njoj. Pomislih, još jedna čestikta u moru drugih. Ne sluteći ništa, otvorim je, a ono C-ZERO.

Ma ne ona Cola Zero. To je bljak. I veli moja žena da nije zdravo. Nego mali auto. Na struju. Sa utičnicom za uštekat u šteker kraj radio aparata. Onog za kojeg plaćam pretplatu onima sa HTV-a. Pomislim se, koliko je tek Francuzima HZZO smanjio budget za zdravstvo. Koliko tek tamo ima luđaka? Oni ga već i prodaju. I stigli i do naše male zemlje, koju oni iz Tesla Motorsa me nogu naći na karti. Kaže letak, košta već od 3.000 kn mjesečno. Plus PDV. Nisu rekli koliko im je taj PDV. Očito su dobri s Čačićem. Ali ne dovoljno, da bi znali koliko % napisati.

Ukupna cijena toga C-ZERO autića? E – toga nema. Sigurno je sitnica 🙂 Za tako mali auto. Idem odmah do DOK INGa. Da usporedim cijene. I saznam jesmo li mi u Hrvatskoj konkurentni ludim Francuzima. Ako DOK ING-ov XD bude jaftiniji, odmah kupujem jedan. Na račun od moje malo preduzeće. Da si mogu odbit taj PDV. Ma kol’ki god bio.

Pa čak i samo dio njega, kako to već ide za osobne automobile. I voditi ću sve lijepe i pametne evidencije koje se vode za automobile u vlasništvu firme. I plaćati sve poreze, namete, davanja, naknade, ateste i naljepnice na šajbi.  Jer, iako je to električni auto, iako bude Made in Croatia, iako bude ekološki i sve to, nema popusta kod države. Nema stimulansa. Ni lakih ni teških droga. Plati i vozi. Što više, to bolje. Pa nismo valjda ludi. Ni drogirani.

3 komentara to “Strujni udar!”

  1. Dejan 25 prosinca 2011 at 13:56 Permalink

    Treba biti oprezan oko toga što se očekuje od proizvodnje i ulaganja u električne aute i kako se tome pristupa. Naime, često se u našim medijima ističe kako je netko napravio inovativan električni auto jer nevjerojatno ubrzava, ali to je svojstveno svim električnim motorima – električni auti imaju konstatan okretni moment kod velikog raspona okretaja u minuti jer imaju samo rotor, za razliku od klipova i prijenosa momenta kod običnih motora:
    http://www.teslamotors.com/roadster/technology/motor

    Zato oni mogu biti brži od sportskih benzinaca.

    Tehnološki problem za masovniju upotrebu su baterije, tj. koliko daleko se more vozit bez punjenja. I naravno, distribucijski sustav punjenja/zamjena baterija, ali otom-potom. Ono što hoću reći je da mi se čini kako je to industrija:
    a) u koju se mogu upustiti i “mali igrači”, poput Hrvatske
    b) u kojoj se utrka sve više vodi u inovativnom dizajnu i marketingu, ne toliko u tehnologiji.

    Drugim riječima, poduzetnik s dovoljno hrabrosti, znanja, ideja i upornosti može napraviti takve aute u Hrvatskoj, ali na globalnom nivou “rat” s vodi dizajnom i marketingom. Imati u Hrvatskoj proizvođače električnih auta nije iznenađenje. Meni je iznenađenje da su uspjeli biti primjećeni svojim dizajnom na globalnom tržištu – e, to je uspjeh. A tu država moće pomoći i nizom aktivnosti kojima može identificirati kvalitetan high-tech dizajn/proizvod i globalno ga promovirati.

    Evo banalnog primjera: zamislite da naši diplomati po stranim zemljama voze kul električne aute iz Hrvatske? A uglavnom im treba za gradsku vožnju i kratke relacije, za što su takvi auti super. Uz to, tak i tak se troše pare na vozni park, pa nije ni neko dodatno opterećenje na budžet.

  2. - 27 prosinca 2011 at 00:58 Permalink

    Problem u RH, kojeg si dobro (iako implicitno) identificirao u svom postu, jest prenormiranost i prebirokratiziranost. Velik broj naših sugrađana nepotrebno teži kompliciranim birokratiziranim rješenjima, makar postoji jednostavnija solucija – ali za nju treba preuzeti inicijativu i odgovornost. To izgleda nije poželjno u prosječnom hrvatskom mindsetu, nego bi se kompliciralo tako da nitko ne bude odgovoran. Problem tzv. hrvatske birokracije nije neki apstraktan problem nastano na nekom drugom planetu, nego je plod načina razmišljanja koji prevladava kod ljudi u ovim krajevima. Nema pojednostavljenja niti debirokratiziranja sve dok se razmišlja kako svaku stvar prenomrirati i skinuti odgovornost (i odluku) sa sebe.
    Vjesnik prenosi kako je u RH registrirano dvadesetak hibridnih i/ili električnih vozila:
    http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=D4609F89-D159-4649-B5E5-E3E9BEFA1537
    Malo mi je čudan taj broj kad se sjetim kako “Eko taksi” iz Zagreba navodno koristi Priuse, što bi trebalo značajno povećati broj hibrida…
    No, kako legalno voziti takvo vozilo? Homologacija košta, komplicirana je. Da je RH industrijska zemlja koja izbacuje hrpu model i gdje je brzina postupka ključna, sigurno bi bilo puno brže. Dotad će vjerojatno i dalje trajati dugo vremena s tonama dokumentacije.
    Ideja o poreznim olakšicama na hibride ili električna vozila bi imala više smisla kad bi se u volzila za hrvatsko tržište ugrađivali dijelovi proizvedeni ovdje ili kad bi hrvatski proizvođači bili strateški partneri automobilskih koncerna (primjer Slovenije i Turske, recimo).
    Končar, Gredelj i Dok-ing su sigurno dorasli poslu ili bi se brzo prilagodili. Dotad – zašto financirati uvoz strane robe umjesto proizvodnje. Nekakav argument u svezi ekologije ima protuargument – treba zbrinuti “ekološki” otpad (poput starih solarnih ploča ili akumulatroskih baterija iz hibrida) koji nije bezazlen niti jeftin. Proizvodni pogon plus reciklažni pogon za takvu tehnologiju bi se sigurno isplatilo poticati.

  3. Mico 5 rujna 2014 at 17:25 Permalink

    Ovdje možete vidjeti upute za preinaku Vašeg auta u električni http://rdd.me/vpspybrl. Frend i ja smo krenuli s izradom pa javimo kako je ispalo. Čini se dosta jednostavno objašnjeno, novac je zanemariv u odnosu na kasniju uštedu. Javimo kad završimo!


Leave a Reply