04 rujna 2013 ~ 0 Comments

Startup – 11. dio – financiranje rasta

OK. Strahove smo savladali, poslove i klijente već imamo. Nešto nam i plaćaju. Naša mala firma se razvija i raste. Uredili smo odnose s partnerom, podjela posla funkcionira. Učimo uz rad, usvajamo nova znanja i iskustva. Malo iz primjera drugih, a još uvijek, previše, na svojoj koži. No, ako pogledamo gdje smo bili, na početku, samo sa idejom i velikom željom pokretanja nečeg “svoga” – vidimo veliki napredak. I osjećamo ponos, jer nismo u onoj statistici koja kaže da nas preko 90% propada već u prvim godinama.

Pred vama, kao pokretačem vaše startu priče , sve je više izazova. Sve ste manje u operativnom poslu, sve manje u onom što volite i zbog čega ste krenuli u posao, a sve više ste u nekim paralelnim i popratnim poslovima. To je tako jer sada vodite firmu. Imate business, ne job. Pričali smo već i o birokraciji ( iako o njoj nikad dosta – jer se ona bavi nama svakodnevno ) o tetama iz knjigovodstva i dragim službenicima raznih uprava, poglavito porezne. No, sada vašoj maloj firmi treba poticaj za sljedeći korak. Investiciju strica/ujaka/tetka koji je na početku bio dovoljno lud da vam posudil lovu, lagano vraćate. Mogli bi preuzeti i veće poslove, ali fali snage. Možda treba ulagati više u marketing, kako bi se predstavili svijetu i privukli nove kupce. Možda treba kupovati novu opremu ili je garaža u kojoj ste krenuli sada premala. Opet nedostaje sredstava – čitaj love.

Welcome to the club

Ekonomija je, u svojoj biti, priča o upravljanju resursima, a resursi su uvijek nedovoljni. I onda, morate kemijati i domišljati se kako s pola litre napuniti litrenu bocu. Stalno. Nikad neće doći duže razdoblje, u kojem će pravi poduzetnik stati i reći – sad je dovoljno. Novca, ljudi, posla, opreme, sredstava, tržišta, kupaca, proizvoda (nastavi niz…) imamo dovoljno – nikad. U tome i jeste smisao igre. Nikad nije dovoljno, ne zato što ćete sve staviti u džep, ili odnesti u grob. Stvar je u igri. Natjecanju. Okretanju kotača bicikla. Samo putovanje postaje cilj. Onaj čas, kad stanete i kažete – “To je to” – tada prestajete biti poduzetnik. OK, i to je legitimno. Umore se ljudi. Izbor je na vama. Prodajte, pa neka netko drugi nastavi. Možete se povući  u nadzorni odbor i ostavite managerima da vode posao. Možete i povući dobit koju ste svih godina ostavljali u firmi i preći u rentijere 🙂

No, još nije došao taj trenutak. Još vas pere tisuću pitanja. Što je iza sljedećih vrata? Ima još planina za osvojiti, još proizvoda za osmisliti, još stvari za pretumbati. I, sada, više nego ikada, treba vam resurs svih resursa. Lova. Imate vi prihode, poslujete s nekom dobiti, isplaćujete plaće i dobavljače…No, za novi stroj, za novo tržište, zapošljavanje novih ljudi, za veliki iskorak koji je još uvijek samo u vašoj glavi – treba vam lova. Neka, za sadašnje prilike gledano, veća lova.

Niste više golobradi klinci iz garaže, imate neku poslovnu povijest, nije duga, ali imate nešto za pokazati. Kako dalje? Gdje ima love? U banci? Mašala! Sjedi – pet. Nije bilo teško. Kako do love. Pajserom? Ok, nekad možete i tako otvoriti banku 🙂 ali ipak, predlažem drugi scenario.

Gdje još ima love, osim u banci?

Privatni investitori? Ok, i to je opcija, no u Hrvatskoj nas je malo, a naivnih stranaca je još uvijek premalo. Venture fondovi? U Hrvatskoj ih nema i neće ih skoro biti. Strani su vrlo izbirljivi i ako niste opako dobri, šanse su vam male. Stoga,  ako možete sami – idite sami. No, kuda ići?

Financijsko tržište – dionice, IPO, obveznice, komercijalni zapisi? Not in my backyard. Taj film u ovoj zemlji nećete gledati, bar još neko vrijeme.

Država?  Do prije 2 godine, nasmijao bih se grohotom, a sada se samo blesavo smijuljim. Možda je i država postala mjesto gdje se može dobiti nešto. Osim šamara. No, ne idite na državu pajserom, ni transparentom. Nego prijavom. Ne kaznenom, nego prijavom na projekte. Poduzetnički impuls, HAMAG, BICRO… ima svašta. Pa i gradovi su krenuli dijeliti neke poticaje. Čak i neka ministarstva, neka šumom, druga drumom, ali nekog vraga dijele. Bilo na TV. Pisalo u novinama. A kad je žaba čula da se konju potkivaju, stala i ona u red i digla nogu…pa možda je vrijeme da i vi stanete u red. Možda vas potaknu ili vam daju kakav impuls. Poduzetnički 🙂

Razmotrite opcije koje vam se nude. Ako ste vični dobrom pisanju prijava (ili ako nađete one koji to dobro rade umjesto vas) možete, uz relativno dobre šanse za prolaz, konkurirati za neki od poticaja. Kažu da će, sada kad smo se EUrizirali, toga biti još i više. OK, ja sam stari olinjali skeptik, koji još uvijek smatra da je noga u guzicu najbolji poticaj koji ćete ikada dobiti, ali šta ja znam? Možda griješim. No, novcu, u obliku beskamatnog (i minimalna kamata je ok) kredita, ili još bolje bespovratnih sredstava (čitaj džabe) – ne gleda se u zube. Dakle, probajte, šanse su sve veće.

Banke? E – tu je druga priča. Do sada ste banku percipirali kao nekog tko vam drži novce na računu, izvršava naloge za plaćanje i ono najgore, šalje svaki mjesec račun za kojekakve stavke, koje ni profesor financija ne može skužiti. Platiš i šutiš. E, sad, treba krenuti u tu banku, po drugom pitanju.

Krediti? Prije vas ne bi ni pogledali, ali sada,  kada imate par zaposlenih, neki promet po račnu, povijest poslovanja – sada imate šanse. Budite realni. Krenite s nekim manjim zahtjevom. Okvirni kredit po žiro računu. Kratkoročna pozajmica.  Čisto da vidite kako to “hoda”. Vraćajte uvijek na vrijeme, nikad ne kasnite ni dana. Kamata će biti visoka, oderati će vas raznim naknadama. No, bitno je početi i naučiti priču. Kasnije, kad bude trebalo ozbiljnije praćenje, bankari će vas tretirati drugačije – ozbiljnije. Ako i vi budete ozbiljni. U 23 godine poslovanja, banci nikad nisam zakasnio s anuitetom, kreditom, kamatom ili naknadom. Dan je bitan, sutra nije jednako danas. Nema “Zaboravio sam”. Nema – “Malo ću kasniti”. Onda, ako još imate neku imovinu (nije više uvjet, banka će tražiti – vi se izmičite, no znajte da može i bez hipoteke), koju možete dati u zalog – imate polugu kojom možete podići teret značajnije veći od vas samih. No, taj veliki teret, ako ga ne budete pravilno složili, srušiti će se na vas. Smrskati vas bez milosti. Sada ste veliki dečki, imate neko osnovno iskustvo i morate znati što radite. Ugovor o kreditu ne morate čitati. Piše da morate vratiti sve posuđeno, onda kada banka kaže i sve troškove i kamate – sve što banka kaže, inače ste gadno nadrljali. I privatno, jer će vas tražiti i sredstva osiguranja – vas kako fizičke osobe. Stoga, ne kalkulirajte o povratu, povrat je obaveza koju nećete izbjeći. Kalkulirajte dobro što ćete s novcima, ako ih dobijete. Mnogi kolege sada osobno vraćaju dugove tvrtki, koji bi po svojoj prirodi (društvo s ograničenom odgovornošću) trebali biti samo i isključivo dugovi tvrtke. Zato, ako osjetite frku, dugove prema banci rješavajte prioritetno. Jer milosti ne traže, niti će vam je dati 🙂

Bitno je znati, banke isto traže dobre klijente. Ako ste korektan klijent, koliko god mali bili, te vas u postojećoj banci ne doživljavaju, promjenite banku. Idite tamo gdje će vas razumjeti. I, niste nikad premali: Cjenkajte se, tražite nižu naknadu, kamatu i općenito bolje uvjete za vas. Novac je roba, kao i sve ostalo.

Postoje još neki, egzotični, načini dolaska do novca koji vam je potreban za iskorak. Sve osim lihvarskih kredita, sa oglasa iz tramvaja ili haustora, je relativno prihvatljivo. Leasing – za nabavku neke opreme – sasvim je legitimna opcija. Ukoliko imate neka potraživanja – isporučili ste nešto kupcu koji baš traži neku veću odgodu plaćanja, možda je opcija prodati taj dug nekoj factoring je legitimna opcija. Iako nije previše raširen. Također, postoje tvrtke kojima možete prodati svoja potraživanja (a nemaju zaposlene dečke u kožnim jaknama, obrijanih glava nasađenim na ramena. Vratove su pogubili putem) i tako doći prije do neke veće količine novca. No, na žalost, izbor malog poduzetnika se ipak svodi na banke ili državu u širem smislu.

Do prije nekoliko godina, uobičajen je bio još jedan način financiranja. Bio je objeručke prihvaćen od jedne veće grupe poduzetnika, zbog svoje jednostavnosti i malog troška. To se zvalo – financiranje dobavljačima. Uzeli ste robu ili su vam obavili uslugu, a vi to niste platili. Nego ste se izmotavali. Smišljali razne priče i isprike. Platili ste, kad više nije bilo izlaza, a onda ste istu priču ponavljali s drugim dobavljačem. No, kako zbog promjene zakonskog okvira, koji sada nalaže ispunjavanje obveza u roku, te kako je ostalo prilično mali broj dobavljača koji nisu naučili lekciju – ovaj vid financiranja, nadasve zato što je isti potpuno amoralan – predlažem izbjegavati u širokom luku.

Ako i nakon svega ovoga, još imate volje i želje za taj veliki iskorak, koji će rezultirati velikim financijskim naporom i značajnim rizikom vašeg malog poduzeća, želim vam svako dobro. I čestitam vam. Poduzetnik u vama još nije mrtav. Do sljedeće prilike 🙂

Leave a Reply