Saša Cvetojević – osobni i poslovni blog

poslovno.biz Poslovno.biz je blog Saše Cvetojevića namijenjen poslovnoj zajednici te onima koji žele postati njenim dijelom. Putem komentara, savjeta i preporuka vezanih uz aktualne gospodarske, političke i društvene teme želim stvarati dodanu vrijednost te kritičkim pristupom u fokus čitatelja stavljati samo bitno. Saznajte kakva je doista poslovna i društvena slika Hrvatske, kako uspješno voditi biznis te kako zakoračiti u poduzetnički svijet.

22 prosinca 2011 ~ 5 komentara

Poduzetništvo po HGK-u i HRT-u

Pozdrav svima. Poduzetnicima i onima koji to planiraju postati. I zaposlenicima u HGK. I na javnoj TV. Baš mi je lijepo biti poduzetnik. Osjećam se jako korisnim. I zato pozivam sve gore navedene, da ako nisu – postanu poduzetnici što prije.

Ali ne onako kako su poduzetni na HTV-u i u HGK-u. Nego, onako, baš za pravo, registrirani poduzetnici. Jer, vidim da imaju naši komoraši i hatevejci puno progresivnih, poduzetničkih ideja. Čast izuzetcima. No, ovi koji imaju ideje, dobro je da prvo vježbaju na nama, na pravim poduzetnicima.

Zamislite liječnika, neurokirurga, koji bi mogao vježbati lobotomiju na živim pacijentima. I to ne dobrovoljcima, već na bilo kome koga izabere iz gomile, jer, eto, svi moraju sudjelovati u njegovom pokusu. I nakon par manje ili više uspješnih lobotomija (ne mislim na spomenutom liječniku, već na pacijentima) dotični bi bio pravi stručnjak lobotomije i mogao bi se baciti u poduzetničke vode, otvoriti polikliniku za lobotomiju i kopanje nosa. I možda čak dobiti ugovor sa HZZO-om. No o HZZO-u drugom prilikom, danas malo više o javnoj televiziji i obvezatnoj nam komori.

Mailbox

Posebno me inspirirao upitnik koji HGK, putem neke tvrtke za upitkivanje, zatrpavanjem mog prepunog emajla, šalje na moju tvrtku. I lijepo, ali nepristojno (ponavljajući mail u nedogled), traži da ispunim upitnik o zadovoljstvu mene, kao njihovog člana i korisnika njihovih usluga. Svi koji ste poduzetnici, imate vlastite tvrtke, znate kako je to dobra i korisna institucija, taj HGK. Nema netko da ne zna za njega. Ako i ne zna, podsjete ga dragi ljudi iz porezne uprave, kojima je to u opisu posla.

Ali ne prečesto. Taman kad se skupi kamata, pa kad tražite potvrdu o plaćenim porezima i doprinosima ili kad vam dođu u porezni nadzor. Kao što će doći meni, kad napišem još koji ovakav blog. Stalno si mislim, kako da ja nagovorim državnu instituciju da radi naplatu i za moju tvrtku. Pa pročitam baš članak da su na nekom računu u PBZ-u zaboravili pola milje DEM (da njemačkih maraka) oduzetih narko dileru u sporu još tamo devedesetih. I odmah mi je drago što se sami brinemo o naplati svojih potraživanja.

Plaćanje računa

No, imate li sreće i ako nadasve sposobni i agilni djelatnici HGK uspiju naći vašu emajl adresu, dobiti ćete ponekad i neki upitnik. Ako uspiju pogoditi adresu vaše tvrtke, poslati će vam i lijepe novine, zamotane u prozirnu folju. U kojima pišu neki moji kolege. Inače dobri novinari. Problem je da mene i mojih nekoliko tvrtki, nisu nalazili godinama. Nema me. Nestao ja. Pogotovo kad sam se preselio u neku ulicu čudnog imena. Puževa. Zamisli to. Tako sporo ime, da novine već zastare dok dođu do nje. I recikliraju se same od sebe. I tako, nakon poziva kolegi novinaru, malo urgiranja, prije koju godinu, počeo ja i te novine primati. I čak na internet mi iste šalju. Emajlom. Nema šta. Prava vrijednost za novac koji mi popale svake godine i svakog mjeseca. I onda mene, kao jednog od barakaša HUP-a, gdje sam dobrovoljno već desetak godina, gdje plaćam članarinu jer vjerujem da je to ispravno (ok, ponekad sam malo poljuljan i u toj vjeri, ali ajde…) oni opetovano pitaju da ispunim upitnik.

I eto. Ispunim im ga ja. Pitanja sve divna i krasna. Pa kako ste zadovoljni uslugama? Pa koja je najkorisnija usluga HGK? Pa ocijenite koliko vam HGK pomaže u svakodnevnom radu? Pa koliko su djelatnici ljubazni i stručni? I onda, ako ne napišete ni jednu uslugu koja je najdivnija i najkrasnija, ne možete završiti upitnik.Što predmnijeva da postoji neka koja vam je najdivnija i najkrasnija. Divno sročen upitnik. Baš po mjeri očekivanjih odgovora. I na kraju pitaju glavno pitanje, pitanje svih pitanja. Kad članstvo u HGK ne bi bilo obvezno, da li bi i dalje bili članovi HGK? I tu sam ih uhvatio.

Bilo je ponuđeno otprilike:

a) Da svakako,

b) Dapače (Yes little duck),

c) Kako da ne (How yes no) ….. i slični mogući odgovori. Čudilo me da nije bio i moguć odgovor:

d) Ne samo da bih bio članom, već bi platio i duplu članarinu, te kao akviziter pribavljao nove članove!!! Ognjem i mačem.

Odgovorih na to pitanje s ODLUČNIM MOŽDA. Nikad ne reci nikad. Kad bi stvarno, bar jednom u 22 godine mog registriranog poduzetničkog staža, mogao izmozgati barem jednu konkretnu uslugu ili pomoć – možda bi i ostao član. Ali eto, sklerozan sam. Pa se nisam uspio sjetiti. Ali se rado sjetim 19.000 kuna koje sam im, samo s jedne tvrtke, ove godine već uplatio. Za sve te usluge kojih se ne mogu sjetiti.

Poslovne brige

No, nije to sve. Još jedni divni ljudi, divnog imena HTV ili čak HRT imaju poduzetničke nagone. Poduzimaju sve kako bi nam izbili još koju kunu iz džepa. Pa su opet u gubitku. A kako su javni, onda su naši. A kako su naši, moramo im pomoći. Pa svoji smo si. A svoje uvijek pomažemo. I tako, postoji realan razlog za povećati RTV pretplatu. Svima. Ne samo poduzetnicima.

Ali njima pogotovo. Kuma mi ima frizeraj. Mala poduzetnica. Ok, nije jako visoka, fakat je mala. Osim kad je na štiklama. I ona mora plaćati RTV pretplatu. Jer joj našli mali radio prijemnik. I odmah i kazna i pretplata. I Zamp. Ali o Zampu, kao i HZZO-u i drugim državnim poduzetnicima, drugom prilikom. I mi, u naše malo preduzeće 🙂 plaćamo pretplatu. Ne jednu. Nego nekoliko. Jer imamo automobile. Službene. I u njima radio aparate. I to zna inkasator. Jer je vidio. Čučio je u rano jutro, kad moji vozači kreću na put. I virio u kabine kamiona. Kombija. Pick up-a i pick down-a. I čuo je inkasator kad moji šoferi odvrnu narodnjake. Cecu i Brenu. I onog što pjeva Šampanjac. Sve to sigurno sa HR1 a još češće sa HR3. Jer tamo samo narodnjake deru.

Inače vole moji drajveri slušati i Tschajkovskog i onog drugog sa stranim imenom u g molu i b duru. Većina ih odmah u jutro okrene HR3 i sluša snimku komornog ( ne HGK ) kvarteta iz Lizisinskog. Jer to ide dobro sa škripom kardana i klepetanjem rundajzlera. Koji nije popravljen. Jer HGK i HRT imaju prednost. Njima ne smiješ kasniti. Jer inače ide ovrha. Po vrhu. Do dna. Od poznatog odvjetničkog ureda s minimalno dva prezimena. Čak i ako je u pitanju samo jedna osoba   🙂

20 prosinca 2011 ~ 12 komentara

Jesam li ja stvarno za poduzetništvo?

Dugo mi je trebalo. Nagovaralo me sa raznih strana. Pa daj napiši nam uvodnik,  napiši nam komentar, napiši bar neki izvještaj s te konferencije.  I možda bi krenuo i ranije, ali tražio sam neki način da otkupim bar jedan sat dnevno od mnogih koji sjede po kafićima,  besposličara na svojim „poslovima“, koji traže posao moleći Boga da ga ne nađu. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim da to ni Tesla nije izmislio. A taj je izmislio svašta. I tako, psujući Teslu što nije izmislio vremeplov, teleport ili bar neki PayTimePal kojim bi svoj dnevni pool sati povećao bar na 25, odlučih smanjiti vrijeme predviđeno za spavanje i krenuh pisati svoj prvi blog.

No, zašto bih ja pisao blog? I koji su to likovi koji bi to moje bljogiranje trebali čitati? K’o za vraga, najčešće oni kojima, isto kao i meni, fali 1 do 2 sata na dan. Ili oni koji upravo sada, radeći u svojim  tvrtkama, jure ka tome. Pa možda i oni koji sanjaju o tome, ali još nisu odlučili probuditi se, umiti hladnom vodom, pogledati u ogledalo i reći : Ja to želim,  ja to mogu! Dajem otkaz onom balavom majmunu kojeg je njegov rođo postavio meni za šefa. Idem sad iz ovih stopa kresnuti mu sve u lice.

Ovim zadnjima, savjetujem da stanu kod umivanja i da prije nego se, u naletu samopouzdanja, zalete šefu „ stresti sve u bebu „ operu zube. I dok trljaju desni , onako kako ih je još teta u vrtiću naučila, neka se zagledaju u tu čudnu facu koja ih gleda iz ogledala. Neka gledaju bar onih 2 minute, koliko nas uče da minimalno trebamo trljati zubalo.  U 2 minute koncentracije se dogode čuda.

Preispitati se. Jesam li ja stvarno za poduzetništvo? Jesam li spreman raditi daleko više od onog što je rođin nećak na mom šugavom poslu od mene tražio? Što ja u stvari znam? Mogu li raditi 15 sati na dan. Ne šalim se. Bilo je dana kad je i 15 bilo nedostatno. Mogu li prihvatiti neuspjeh? I nakon toga ići dalje?Jesam li spreman raditi i poslove koji su daleko ispod mojih kvalifikacija? I još bar stotinjak sličnih, teških pitanja.

Ako je odgovor na neka pitanja NE, ne odustajte…. Nije svaki poduzetnik isti. Nisu svi putevi u poduzetništvo isti. Ali što je više odgovora na teška pitanja DA, iskreno DA, bez fige u džepu DA, šanse su vam veće. Možete pokušati i slagati. Malo muljati. To je sve ok. Kad shvatite da ćete svog novog gazdu, koji je gori od šmrkljavog netjaka koji vas je tlačio godinama, puno teže smuljati,  kad prihvatite da ćete najgoreg gazdu kojeg ste ikada imali stalno imati pokraj sebe, otvoriti će se put ka poduzetništvu. U stvari, odškrinuti će se vrata jednog novog svijeta o kojem ste sanjali, zamišljali ga. I koliko ga god idealizirali i crtali ružičastim ili deprimirali ga u najcrnje boje – bili ste u pravu. On je UPRAVO ONAKAV KAKVIM GA ZAMISLITE. Zvuči gadno? Ma ne bih rekao.  Poduzetništvo je uvijek i samo onakvo kakvim ga poduzetnik napravi,  kakvim ga drugima predstavi i kakvim ga sebi predstavi. S time da za ovo zadnje ne možete unajmiti PR agenciju.

I tako dok završavate pranje zubi, divite se karijesu na dvojki koji još nije veličine graška, gledate svoju iscerenu facu s pjenom na ustima…odlučite se. Ako je tog jutra odluka bila odlučno možda, ponovite isti postupak slijedeće jutro. Nema žurbe. Sve vaše ideje neki klinci u nekim zemljama čudnog imena već odavno provode u dijelo. Vi sanjajte dalje i gradite planove u oblacima. Cloud je ionako danas popularan.

Ako je odluka bila odlučno DA, onda idite na posao, ulagujte se mrskom netjaku, mrskoga rođe još neko vrijeme. Taman toliko dok ne posložite priču. Krenite s realizacijom vaše ideje. Malim korakom. Napravite plan. Bar desetak koraka. I svaki dan po jedan korak. Samo jedan. Koliko god mali bio, ali mora biti, svaki dan. Već nakon nekoliko koraka, pokazati će se nove ulice, nova križanja, novi semafori. Iznenada najdraži  netjak svoga strikana neće biti više u vašem vidokrugu. Nestati će on bez vike i dernjave. Još ćete se rastati kao najbolji frendovi, kao da ste skupa brali strikanove mandarine. Možda dobijete i otpremninu koja će vam lijepo pomoći. Umanjiti neke stavke u excel tablici nad kojom noćima bdijete. Onoj koja je budući plan prihoda i rashoda vašeg poduhvata. Vaše buduće tvrtke. Aplikacije koja će rasturiti sve poznate nedruštvene mreže, pretraživati internet, intranet, desktop i donju ladicu pisaćeg stola bolje i brže od googlea  i povezivati tviter, fejsbuk, zx spektrum i veš mašinu. Jasno sve u klaudu, po web dva-nula principu i softver es a servis modelu. Jer to je fensi i to se danas prodaje.

Ako je odluka NE, onda ovaj blog i moje trkeljanje definitivno nije za vas. Bar ne još.