Saša Cvetojević – osobni i poslovni blog

poslovno.biz Poslovno.biz je blog Saše Cvetojevića namijenjen poslovnoj zajednici te onima koji žele postati njenim dijelom. Putem komentara, savjeta i preporuka vezanih uz aktualne gospodarske, političke i društvene teme želim stvarati dodanu vrijednost te kritičkim pristupom u fokus čitatelja stavljati samo bitno. Saznajte kakva je doista poslovna i društvena slika Hrvatske, kako uspješno voditi biznis te kako zakoračiti u poduzetnički svijet.

23 ožujka 2012 ~ 3 komentara

Startup – 4.dio – Lova stiže,veselje je sve bliže…

Prebrodili ste prve muke. Novac sad već redovito pristiže na vaš račun. Imate stalne i ponavljajuće kupce. Novi dolaze. Imate osjećaj da navaljuju na vas. Traže nove proizvode. Vi u želji da na sve odgovorite, skačete k’o majmun na trampolinu. Kako nedavno reče Hrvoje Bujas, osjećate se k’o da vam je već slijedeći korak sjedenje na jahti s Billom Gatesom. Slika kako zavaljeni pijete šampanjac  s starim drugom Billom, mota vam se po glavi. Svijet je vaš. I dobro je da je tako. Ta vas slika nosi dalje. No, neće još dugo ( TBFovci bi rekli – niste uzeli lijek, a okreće na jugo ).  Dok ta lijepa slika skroz ne izbljedi,  iskoristite zamah koji imate, kako bi počeli poslagivati stvari u vaše malo preduzeće.

Kad ste krenuli, frend i vi, niste napravili ni međusobni ugovor. OK, jeste, nešto je susjedina mama – odvjetnica, složila, da imate za registrirati firmu. Ali niste vi to ni ozbiljnije čitali. Ne znate ni gdje je taj glupi papir. Ako niste prije, sad je krajnje vrijeme da razmotrite odnose, za početak – odnose vas dvojice – osnivača. Sad, dok je još dobro, dok ste mali i dok od posla i sanjarenja ni ne vidite što sve nailazi. Tko radi što, tko će raditi što, tko ima pravo na što – dogovarajte što prije. Kako ćete dijeliti, kad za dijelenje nečega bude. Ili kako ćete dijeliti ako se krenete rastajati. Podjela plijena je nešto zbog čega ste u ovu bitku i krenuli. Uvijek to imajte na umu. OK, htjeli ste i promjeniti svijet, pokazati bivšem musavom šefu na starom državnom poslu tko je u stvari gazda, ostaviti trag u vremenu i prostoru i još neke stvari koje ste usput zaboravili. Lijepo sjednite, zajedno s partnerom, u miru i gruntajte. Što ako ovo, što ako ono. Ja sam težak za ustati u jutro, pa neću dolaziti na posao u 8, ali ću raditi po noći. Je li ti to smeta, kompa? Raditi ćemo za minimalnu plaću do trenutka X a onda ćemo si platiti Y kuna, slažeš li se frende? Dobit ćemo dijeliti ovako – bratski, ne pola pola :). Ostaviti ćemo toliko % firme sa strane, za nagradu prvim zaposlenicima koji će dijeliti naš san. I postati suvlasnici u njemu. Ima puno stvari za razgovor. I sve na papir. I kod bilježnika odnesti. Što prije.

No,sve to s partnerom, to je samo plan za budućnost. Daleku budućnost. Nikako i ništa ne dijelite sada. Novac koji stiže nije vaš novac. Uplate kupaca i korisnika nisu novci za kupnju novog auta. Niti za uzeti veliki fancy prostor u najam. I zaposliti tajnicu. Ako već morate nešto od toga trošiti, prvo platite sve ulazne troškove. Platite porez. U novcu koji je sjeo na račun je i PDV. A PDV nije vaš. Dobro pazite. Ima tu još davanja i još stvari koje Ministar Financija potražuje od vas. Pitajte one tete ( od baba na početku, sad su već tete ) u knjigovodstvu 🙂 one bi vam morale znati objasniti. Ako još niste skužili što one rade, onda tražite nove tete. Koje vam znaju sve objasniti i koje imaju vremena za vas.

Platite dobavljače. Pitajte ih za dodatne popuste, ako plaćate ranije ili čak na vrijeme. Čudni poslovni običaji u HR su doveli do toga da oni koji plaćaju na vrijeme postaju rijetke zvjerke. A rijetke su zvijeri na cijeni. Iskoristite to. Od odgode plaćanja se ne živi. Od razlike u cijeni se živi. Od troškova, koji su daleko manji od prihoda, se živi. Ako imate sreće i cash flow vam je rano postao pozitivan, plaćajte prvo dobavljače roba i usluga. Ako vam cash flow ne dopušta plaćanje svima, plaćajte one koje ne možete odgoditi i one koji vam računaju zatezne kamate. Ostale malo odgodite. No ne tako da im se ne javljate na telefon. Iskreno s njima razgovarajte. Objasnite problem. Preslikajte na njih sliku o vlastitoj velikoj budućnosti.  Ok, ne spominjite Billa, neka on ostane samo u vašoj slici 🙂  Neka znaju da su oni sad dio nečega što samo što nije postalo veliko. I što će naručivati još više njihovih usluga. Dobavljači to vole. Često i puše takve priče. Neki. Neki ne. Ali vježbajte moć uvjeravanja. Onaj što je napravio Ipad je cijeli svoj život iskrivljavao stvarnost i time ljudima davao snagu da naprave ono što im se činilo nemogućim. Nije naodmet pokušati, ako ste talent. Ako niste, onda samo zamolite da vas još malo pričekaju. I platite im bar dio računa, da vide da stvarno mislite na njih.

Kad riješite dobavljače, onda platite radnike, ako ih imate. Ako ste samo vi i kolega, onda se stisnite koliko god možete, plaća na minimalac ili budite nezaposleni i radite kao članovi uprave. Jedite kod mame, žicajte od bake, uvalite se curama na stan 🙂 Vi dolazite zadnji u svakom isplatnom redu i vi ste samo formalno radnici. Čak i ako ste jedini radnici. I trošak ste svojoj firmi, opterećenje svom projektu. I ne gušite ga svojim plaćama. Jer možete raditi i bez plaće!  MORATE! Za cilj i viziju s Billom, morate malo istrpiti 🙂

Ako ste u gabuli i ne možete ispoštivati svoje obveze prema ostalim radnicima, sjednite s njima i razgovarajte o tome. Idealno je da tada dođete s novim Mercedesom i da na ruci imate novi Rolex. Zlatni. Zapalite skupu cigaru, ponudite ih konjakom ( bar XO ) te zavaljeni u novu dizajnersku fotelju svog netom uređenog ureda, počnite razgovor o tome kako im ne možete dati plaću. Tako rade budale. Ako želite ispasti budala i otjerati sve normalne i pametne kolege, to je pravi put. Ako to ne želite, onda probajte napraviti baš suprotno. Ljudi cijene onog koji zna jurnuti derući se ZAMNOM, a ne onog koji će iz rova vikati NAPRIJED i fućkaljkom ih tjerati da pomole glave pred mitraljeze. Ako ste vjerodostojni, ako je situacija stvarno loša, neki će razumjeti. Neki neće. Zapišite si te koji će razumjeti, te  koji će i kad budu loši dani raditi s vama, u svoju bijelu knjižicu. One koji ne razumiju, ne zapisujte nigdje. Pogotovo ne u crnu knjižicu. Oni će ionako otići, prije ili kasnije. Ako i ne možete platiti plaće, napravite suprotno od uvriježenih pravila u Rvackoj. Platite poreze i doprinose. To isto MORATE platiti. Što god pričali o tome da neisplata plaća mora biti kazneno djelo, bitno je da učinite SVE kako bi ih isplatili. Bez fige u džepu. Nitko nikad neće moći kazneno goniti i osuditi nekoga tko je uradio sve što je bilo u njegovoj moći da isplati plaće. Ako tako ne bude, ja ću sve sebe i sve svoje poslove iseliti iz takve zemlje.

No, smanjenje plaća mora biti zadnja mjera. Onima koji su pristali da im zbog dobrobiti projekta koji ste vi osmislili u cilju sjedenja uz bok Billu, uzmete nešto što ste im obećali, a što i vi i oni znate da im pripada, njih kasnije morate nagraditi. Na razne načine. Nekima je i hvala dosta. rijetkima. Neki bi sjedlil s vama i Billom na jahti, bar da mogu kasnije pokazivati sliku komadima 🙂 Neki bi htjeli biti direktori i izdići se iznad kolega. Ima i onih kojima je fleksibilnost radnog vremena najveća nagrada. Razni su načini nagrađivanja, ali nagrađivanje ide tek i ako se izvučete iz gabule. Ako se ne izvučete, vi ćete biti ti koji ćete najlošije proći. Osim ako ste istrenirani na nekoliko proteklih propadanja. I ako imate želudac koji je imao kapetan Coste Concordie koji je izašao s broda prije zadnjeg putnika. No, to je već poduzetnička patologija, pa neću o tome.

Kad ste podmirili državu, dobavljače i radnike i kad to uspjevate iz mjeseca u mjesec, onda imate šansi izbjeći ono što se dešava u ostalih 95% startupa u prvoj godini. Bankrot. Propast.Pušiona.

Što sa onim što ostane? Ako nešto i ostane. Ni to nije za vas ni za kolegu. Neka stoji na računu i neka čeka slijedeći nastavak priče. Vlastito financiranje, ako je isto moguće, temelj je stabilnosti firme, u početku. Ne nudi brzi razvoj, ali ionako ste još u debeloj seed fazi. Novac koji preostane na računu, je predivan ulog za dalje. Često ga, nikad i nigdje, više nećete moći tako oploditi, kao u početku ove pustolovine. I zato, ne žurite sa izvlačenjem novca. Nemojte pokleknuti zovu bijelog Mercedesa i zlatnog Rolexa. Ako ste već taj tip, razmišljajte da ćete, ako dobro okrenete tu lovu koja stoji u tvrtci, moći kupiti ne Mercedes, nego Maybach – čak i novi, ako ga krenu proizvoditi. I možda shvatite da ima skupljih i luksuznijih satova od Rolexa. A manje napadnih 🙂

U slijedećem nastavku malo više oko fokusiranja u poslu. Sjetite se onog skakanja i majmuna na trampolinu. Lijepo je majmunu skakati, no kakva je korist od toga? Svaki skok, bez koordinacije i smisla, ga baca na drugu stranu trampolina. I taman kad mu fali još jedan skok da dosegne bananu, odleti u krivom smjeru. Pa opet ispočetka. Pritom maše rukama, hvata banane, ali sve mu izmiču, ispadaju, jer se ne može koncentrirati.

06 ožujka 2012 ~ 0 Comments

Startup – 3. dio – krenuli smo, ali gdje je lova?

Posao je krenuo. Potencijalni korisnici već zovu, pišu mailove, telefoni zvone, imate dojam da bi svi koristili baš vaš proizvod. Ivan već ushićen viče – “… Imamo prvu prodaju …”. Tiho javlja ” … imamo prvog kupca iz BiH …”

Sretni, otvarate šampanjac. Pa to treba proslaviti. Prvi kupci. I prođe jedan dan, pa drugi dan. Počinjete shvaćati razliku između UPITA, PONUDE, PREDRAČUNA i RAČUNA. Naglo pojmovi poput KUPNJA, PRODAJA, NAPLATA, UPLATA, GOTOVINA, VIRMAN, KREDITNA KARTICA, PDV, R1 i još neki drugi, počinju imati skroz drugo značenje. Do jučer je račun bio onaj papir koji vam je poslala plinara, a vi ga prvo  platili ( ili ne platili ) i onda bacili u arhivu ( čitaj smeće ili stari papir – ako ste eko freak ). Gotovina je bio general. Kreditna kartica je bila svaki komad šarene plastike koji su neki koristili za pokazivanje moći pred ekipom u birtiji. Prodaja se uglavnom vrtila oko prodaje starog laptopa na njuškalu. PDV je bio neki namet koji drastično povećava svaku cijenu koju trgovac lukavo istakne bez PDV-a. R1 je bila oznaka na tipki kontrolera za Playstation 🙂 Naplatu ste uglavnom vidjeli kao prisilnu i usmjerenu protiv vas – ako ste pobrkali redoslijed postupanja sa onim plinarinim ili drugim računima.

A sada, počinjete na stvari gledati drugim očima. Naglo shvatite da je kupac samo onaj tko: a) naruči onda b) preuzme i na kraju c) plati. Ne nužno tim redosljedom, ali tek kad odradi bar ova tri koraka. Shvatite da ovaj “kupac” koji je sav pun hvale preuzeo vašu robu i uslugu, a nije platio i nije neki kupac. Već prevarant. Shvatite da je RAČUN knjigovodstvena isprava koja mora imati točno određene stavke i oblik, propisan zakonom.  Počnete skupljati  račune. Ulazne i izlazne. I nositi u knjigovodstvo. Ne gledate vi to puno, to su ionako samo neki papiri, nek se tim bave one tamo babe. Vi ćete programirati. Stvarati. Prodavati. I naplatiti ćeto. Skupo. Samo još nemate ideju kako 🙂 Tu opet griješite, ali o tome malo kasnije.

Ide sve to, uz male probleme. Onom koji je preuzeo a nije platio, nema više isporuka. Znate vi sad. Naučili ste par lekcija: kad netko zove i natukne mogućnost kupnje, prvo smirite euforiju u firmi, pa pošaljete ponudu ( ne predračun, jer se predračunom stvara i obveza   za PDV ) pa ako i kada plate, onda isporučite pa tek onda otvarate šampanjac. Jer vi sada radite na povjerenje. Kupci prvo plate i onda imaju povjerenja da ćete im isporučiti plaćeno. Suprotno ste već iskusili i nije vam se svidjelo 🙂 Model je super i nema grešku. Osim jedne. Kupci nerado plaćaju u naprijed malim startup tvrtkama. U Hrvatskoj kupci nerado plaćaju u naprijed – svima. Ako ćemo iskreno, mnogo kupaca u Hrvatskoj nerado plaća, pogotovo novcem. Jer novac im je draga uspomena. Na prošla, bolja vremena. No o kompenzacijama, cesijama i ostalim čudnim modelima naplate u nekom od slijedećih nastavaka. I koliko god bilo lijepo vaše rješenje, proizvod ili usluga, nekako slabo ide prodaja. Nikako čak. I opet padate u očaj.

Ali, ne date se. Mijenjate poslovni model. Idete u naplatu karticama. Onim, kreditnim i debitnim. Već znate i razliku, pa se možete s time hvaliti prijateljima u kafiću. Kad i ako stignete tamo, jer ne stignete od posla nigdje. Pa krenete implementirati model naplate na vaše internet stranice. I lomite zube, jer lomili su ih i jači od vas. Pa Paypal ne ide, pa ovaj ne prima ove kartice, ovaj ima fiksne naknade koje će vas požderati. Debitne kartice vam sve više izgledaju kao debilne kartice. Ako imaš lovu na računu, čemu plaćaš karticom?

Trebate i vi karticu za vašu tvrtku, za vaše račune. Onda shvatite da kao fizička osoba sa stalnim zaposlenjem lako dobijete kreditnu karticu, ali da kao startup firma sa puno većim prihodima ( i još većim planovima ) ne možete dobiti istu. Osim ako uplatite polog u visini limita potrošnje po toj kartici. Malo smiješno, ali banke jako dobro razumiju pojmove o kojima pričamo. Naplata je jako bitna. Nema na đem-do 🙂 Pa vam tako i kreditna kartica postaje debilna kartica.

Pravilan poslovni model, u kojem dajete pravu vrijednost za novac kojim možete pokriti trošak i zaraditi dovoljno za razvoj, pada u vodu ako novac ne dolazi na vrijeme. Ako priljev novca nije usklađen s odljevom novca. Tako počinjete shvaćati da CASH FLOW nije neki fensi šmensi izraz kojim se financijaši prave pametni. Ok, ima i toga, ali vjerujte da poremećaj u tijeku novca ruši i najbolje poslovne modele, ubija najinventivnije firme i u zaborav šalje i najbolje proizvode. U Hrvatskoj, zbog kulture neplaćanja, sve je to još izraženije.

Ne vjerujete? Problemi su u svim vidovima poslovanja. Ispostavite račun koji vam kupac ne plaća ni nakon 90 dana. Ako je usluga takva da se račun ispostavi mjesečno, vi ste već tome kupcu ( pojednostavljujem, ovdje je ipak riječ o priči za poduzetnike početnike ) prilikom izdavanja 4og računa od 1000 kn ( iznos bez PDV-a ) a  koji on nije platio, osigurali odbitnu stavku u PDV obračunu u visini 1000 kn. Sebi ste stvorili obvezu PDV-a od 1000 kn. Ako nemate novca da sami financirate taj mjesečni iznos od 25% PDV-a država neće baš biti blagonaklona. Možete dobiti kaznu u visini većoj nego što ćete od toga kupca naplatiti u nekoliko godina rada. I propadate.

Ako ste startup koji razvija neku tehnologiju, onda imate troškove nabavke opreme i uredske troškove u kojima imate PDV. Ali još ne prodajete, proizvod je još u razvoju. Vječna beta :). Grickate lovu posuđenu od strica iz Frankfurta. I saznate, svi sretni, da vam država treba vratiti PDV koji ste platili na tim računima. Čak i ako ih niste platili 🙂 Pa vi onim babama iz knjigovodstva naložite da zatraže povrat. Vraćaj nam lovu, Liniću :). I onda dobri ljudi iz Porezne uprave pozovu vas na razgovor. Ili vam dođu u posjetu. Da malo vide što vi to, lijepoga i korisnoga, radite. Pa onda shvatite pojam mandatne kazne. Pa kako se obračunava zatezna kamata. Možda posjetite i sudca za prekršaje. Jer ste negdje nekad zaboravili “onim babama” u knjigovodstvu predati neki račun. Ili ste malo zakasnili s nekim plaćanjem. Prema državi. Rijetko poreznici odu nazad u svoje urede ostavljajući vas sa smiješkom. Pa naučite, kad od države tražite nešto, korisno je prije pomesti ispod svog praga. Možda već tada shvatite da “one babe”  u knjigovodstvu nisu tamo bez veze i pokušate shvatiti što to one rade.

Trgujete robom? Kupite robu na odgodu 60 dana – našli ste nekog dobavljača koji vjeruje u vaše poduzetničke vještine i dao vam je robu bez ozbiljne garancije. Taj je veći naivac od vas, ali postoje i takvi 🙂 Ili ste čak platili robu avansno, strikanovim novcima koje ste uložili u firmu. Tvrtka koja kupi robu oteže s plaćanjem vašeg računa. Plaća u dijelovima ili stalno obećava. Vaši zaposlenici žele plaću svaki mjesec. Čak i da se dogovorite s njima ( lakše je ako ste samo vi u poslu, sa sobom se najlakše dogovoriti ) država svoja davanja na plaće hoće do 15og u mjesecu. Svaki mjesec. Nema pregovora. Sa bakom najmodavkom se možda možete izvući, pričom da ćete rentu platiti slijedeći mjesec. Probajte s elektrom. Ili ovima koji su vam dali mobitel za samo 1 kn, pa svaki mjesec šalje račune. To neće ići. Radnici će otići, uz to vas prijaviti inspekciji rada i dignuti tužbu. Ako im je frend odvjetnik, nadrljali ste gadno. Jer po zakonu o radu i ostalim vezanim zakonima ove zemlje, poslodavac koji ne isplati plaću radniku je lopov – kriminalac. Nema veze zašto niste isplatili, idete u isti koš sa onima koji su ukrali tuđe. Iako je, u biti, ovaj koji vam je trebao platiti a nije, pokrao vas. Njemu nećete moći ništa. Drugačije će vam reći samo odvjetnici – oni imaju interes da vas uvjere u to da od nekog d.o.o. koje vam je ostalo dužno možete sudom naplatiti svoje potraživanje 🙂 Tu budite oprezni, jer lako možete završiti sa skupim odvjetničkim i sudskim troškovima, a i dalje bez naplate vašeg potraživanja.

Jedan dan će vam nestati struje, a u ulici neće biti radovi. Susjedu će goriti svijetlo, vama ne. Onaj telefon za 1kn će postati najskuplji telefon koji ste ikad imali priliku koristiti. I sve to će se početi dešavati već nakon dva do tri mjeseca problema s naplatom. Čim primitci novca ne budu usklađeni sa troškovima.

Velike i stabilne firme te probleme rješavaju uzimanjem kredita ( ako mogu i ako su korektne prema dobavljačima ) ili odgađanjem plaćanja svojim dobavljačima. One to mogu jer su velike i zato što imaju mnoge dobavljače, među njima i firme poput vaše. Vi si to ne možete priuštiti jer ste na početku, nemate puno malih firmi koje rade za vas i koje možete prisiliti da čekaju plaćanje do trenutka kad vama bude odgovaralo.

U sve to vrijeme, vaša  firma može i poslovati pozitivno, pa ćete na kraju godine ćete biti državi dužni i porez na dobit. Jer dobit nije ono što ste dobili manje ono što ste platili, već ono što ste fakturirali ( izdali račune ) minus ono što su vama fakturirali ( računi koje ste primili ). Opet pojednostavljujem, ali to je uglavnom to. No, kasnije, ako preživite prvih par godina u businessu, shvatiti ćete da je jedino gore što se firmi može desiti, od plaćanja velikog poreza na dobit, sama činjenica da nema na što platiti taj porez 🙂

Novac koji stigne prekasno, je novac koji vrijedi puno manje nego novac na vrijeme. Ako naplata “šteka” onda i vaš posao “šteka”. Ako zbog onih koji vama ne plaćaju ne možete isporučiti robu ili uslugu onima koji plaćaju, onda se krug zavrti prema bezdanu. Rijetki su uspjeli preokrenuti trend.

Zato:

– bez obzira na “babe iz knjigovodstva” vodite si sami barem tablicu priljeva i odljeva novca. Investicija u neki ERP ( Enterprise resource planning ) sustav – što je za fensi izraz za program za knjigovodstvo koji ima najmanje fakturiranje, knjige računa, robno/materijalno poslovanje – ako trgujete robom, te još par popratnih evidencija – bila bi obvezatna, za početak. Takav mini ERP bi bio dovoljan, a kasnije ga razvijajte, nadokupite module i što ozbiljnije koristite u radu.

– aktivno radite na naplati. Zovite, kumite, molite, tražite, prijetite ( ne tako da vas prijave na MUP 🙂 ) i zahtjevajte od onih s kojima radite ispunjenje njihovih obveza prema vama. Na to imate pravo i to je jedini razlog zašto radite s njima.

– izvršavajte svoje obveze prema državi, radnicima i dobavljačima na vrijeme  – tako si gradite track record, kasnije će vas gledati po rezultatia iz prošlosti. I dobavljači i partneri i banke. Država ne, njoj je svejedno.

– paralelno sa svim ovim, radite aktivno na prodaji.

Morate biti multipraktik. Prakticirati multitasking. I sjeckate i meljete i miješate. Morate sve kotače u firmi okretati istovremeno. Neki se mogu okretati brže, neki sporije. Ali ne smije ni jedan stati.

 

15 veljače 2012 ~ 11 komentara

Startup – nastavak priče, kako krenuti.

Ideja je prerasla u plan. U timu ste dvojica. Ti si business dio, tvoj kolega je programer, pravi freak. Dogovorili ste vlasničke udjele u novom projektu. On već programira, vaš proizvod dobija prve obrise. Plan koji ste napravili već ste pretresli stotinu puta, napravili već verziju 8.14 – B :). Skinuli ste sve nepotrebne troškove. Odlučili ste štediti skoro ko’ Ministar Bauk, ako ne i više 🙂

Uložili ste i ulažete sve svoje slobodno a i dio radnog vremena. Dok poslodavac ne skuži 🙂 Satovi spavanja su već postali skupi luksuz. Vaše životni ili bračni partneri su već sigurni da imate nekog drugoga, jer ih s ve više zanemarujete 🙂  Stari automobil postaje transportno sredstvo u kojem sve češće teglite kojekakve kutije, bakina soba je prva kancelarija a omiljeni kafić postao je sala za sastanke. Priče o nogometu sve više potiskuje sanjarenje o tome kako ćete pokoriti svijet svojim novim projektom. Dosadni ste već i konobarima, ali vaš optimizam ne popušta.

Dijagnoza : akutni poduzetnikoitis u ranoj fazi.

Kako dalje?

U ovoj fazi ste još zaštićeni. U sigurnoj ste zoni i idelano je juriti punom parom naprijed, dok god vas drži optimizam i prilike to dopuštaju. Prihoda još nema, projekt se razvija, sprema se izlazak na tržište, demonstracija vašeg čeda, lagano odmatanje pelene i pokazivanje prvim prijateljima. Pa nakon toga i prvim potencijalnim korisnicima, kupcima. Što jači projekt bude kad izađe iz bakine sobe, veće su šanse za preživljavanje. Ali kad izađe, opasnosti postaju sve veće i veće.  Ja sam iz svoje dječije sobe zarađivao više od mojih roditelja zajedno. Nije bilo najma, telefon su plaćali starci ( dok nisu skužili kako stoje stvari 🙂 ) soba je bila topla, nije bilo računa za struju, vodu i svih ostalih problema i troškova na koje kasnije naletite.

U ovoj fazi trebate odlučiti kako se razvijati dalje. Koji oblik organizacije bi bio odgovarajući za vaš budući business. Obrt? Poduzeće? Koji oblik poduzeća? Najčešći izbor je trgovoačko društvo – poduzeće, organizirano kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Ima tu cijela nauka zašto je to dobro, zašto nije, ali moj savjet je – kad je projekt spreman da počne primati novce, tada otvorite d.o.o.

Koda se odlučite, a pretpostavim oda ste se odlučili za d.o.o. – e tada počinje pravi život. Prve dječje bolesti. Prvi susret sa starijim klincem koji vam želi oteti omiljenu igračku. Tjeskoba zbog strogih teta u vrtiću i nove, teške, često neprijateljske okoline. Ali tad počinje i borba. Prve pobjede. I zadovoljstva zbog njih. I prve frustracije. U Hrvatskoj imamo  probleme koji će vam odmah postati jasniji. Kad ste mala – početnička firma – startup, okolina je vrlo neprijateljski raspoložena prema vama. Ne vjerujte pričama iz medija i obećanjima politike. Okolina je neprijateljska i to drastično neprijateljska. Propisi vam ne idu na ruku, procedure također. Sve je suprotno od onoga o čemu ste maštali, ali i dalje uspjeh nije nemoguć. Samo morate revidirati planove. Onaj 8.14.B mora brzo postati 8.15 a i verzija 9.0 već mora biti u razradi. Jer ni jedan plan ne preživi susret s neprijateljem ili bojišnicom. Pa tako neće ni vaš. Budite spremni na to, manje će boljeti. Iskoristite to što ste mali, brzi, zadržite optimizam i prilagodite se novoj situaciji.

Kada ste uvidjeli da je HITRO.HR  sinonim za sve drugo, osim za  brzo i učinkovito i kad ste odlučili potrošiti neplanirane novce na odvjetnika i biljžnika kako bi osnovali d.o.o., shvatite da ni bankarski sustav nije podešen tako da se u njega lako uklopi nova tvrtka. Tete na šalterima najčešće nemaju pojma o privremenim računima, uplatama osnivačkog uloga. Pa sve zbrljaju. I sve traje satima i danima. Čak i nama iskusnijijma, kojima na usluzi stoje privatni bankari, to zna potrajati. Osim ako niste kod mog bankara 🙂 Hvala Jurici! I odvjetnici griješe, pa morate sve ispočetka. Trgovački sud je posebna priča. Oni kao da ne žive na ovom svijetu. Ali welcome to the club 🙂 Šta, mislili ste da su to samo tehnikalije 🙂 He,he… dobro došli u svijet poduzetništva. Probajte se upoznati s dosadnim tehnikalijama i papirologijom, jer s njima ćete se družiti slijedećih godina. I više nego bi to željeli.

No, da vas ne demoraliziram i ne odbijem od polaska na putovanje. Sve se to da riješiti. Sve je to, kad jednom prođe, samo jedno lijepo iskustvo, koje kasnije nekim klincima – novacima – rookijima, prepričavate uz kavu. Kako ste morali firmu nazvati Mobilna Informatika a ne Salespod,  ili Pametni upiti ili Šesto Čulo d.o.o. ili još neki naziv kojeg ćete se kasnije sramiti. Jer ga ni vi nećete moći zapamtiti. A morali ste ga dati vašem prvorođenom. Jer ste popixdili kad su vam treći puta vratili prijedlog. Pa ste firmu nazvali Što prolazi na trgovačkom d.o.o. Jer nikog nije briga što tržište koje napadate ne prepoznaje takve glupe nazive. Ali naš sud prepoznaje samo takve. Dokazano. No, sve je to jedno lijepo iskustvo, koje vas priprema za dalje, jer posao, vas kao novih poduzetnika, prestaje biti samo programiranje ili rad na vašem proizvodu. Posao postaje i rješavanje problema. Koje okolina, negostoljubiva kakva je – iz dana u dan, baca na vaša vrata.

Kad smo kod vrata, morate odrediti i koje će biti sjedište vaše nove tvrtke. Bakina soba? Neki iznajmljeni prostor? Prostor koji dijelite s nekim kolegama koji su već krenuli u poduzetništvo? Možda virtualni ured u kojem ćete samo primati poštu? Opcija je puno, raspitajte se i razmislite. Ako mislite trgovati ili raditi nešto drugo doli samo usluge, provjerite da li za taj prostor i tu djelatnost morate ishoditi MTU ( minimalno tehničke uvjete ). Proguglajte ili odite do nadležne općine, tamo postoji ured za sve, pa i za takve upite. No moj prijedlog je da guglate i sami se učite. Urede lokalne samouprave je IMHO, često bolje zaobići. Kao i sve ostale urede naše divne države. Osim ako vas ne pozovu pod prijetnjom sankcija 🙂  MTU je za neke djelatnosti obavezan i to je kao vozačka dozvola. Kad vas zaustavi policija, prvo ide “…vozačku i prometnu…” a kad dođe inspekcija, “… MTU i registraciju tvrtke …”. A dalje ide po zaslugama 🙂

Kad riješite registraciju tvrtke, odaberete banku i uplatite pa potom prebacite osnivački polog na račun za redovito poslovanje, prikupite dokumentaciju sa čudnim skraćenicama ( OIB, NKD i sličn0 ) uredite E-bankarstvo ( nećete valjda nositi potpisane i požigane virmane tetama na šalter ) spremni ste za izbor knjigovođe. Kod knjigovodstva, najgori mogući način je tretirati to kao nužno zlo. Ma to su samo papiri, to ćemo već riješiti… često je jedna od glavnih grešaka poduzetnika – početnika. Knjigovodstvo je osnova za sve kasnije odluke i to morate dobro ustrojiti i prepustiti stručnjacima. I s njima komunicirajte. Puno i često. Pa vam se neće desiti, kao što se nama, iskusnim poslovnim ljudima, desilo s jednim projektom, kojeg smo malo “pustili iz vida”. Pa sad popravljamo štetu.

Kad sam kretao, osoba broj 3 koju sam zaposlio,  bila je knjigovođa. Jasno, radila je i sve uredske poslove, glumila tajnicu te bila multipraktik.  Ta osoba i danas radi kod mene i vodi računovodstvo za nekoliko mojih tvrtki. To je bio jedan od najboljih poteza, jer sad znam gdje mi je što, imam točne i pouzdane podatke i lakše donosim odluke. No, to si ne može svako priuštiti, zato se raspitajte i odaberite kvalitetan knjigovodstveni servis. Po mogućnosti po preporuci nekoga od kolega iz branše. Jer svaka branša ima svoje specifičnosti i teško ćete naći dobru uslugu u servisu koji vodi trgovine mješovitom robom ili klasične obrtnike – ako se bavite izradom aplikacija i planirate većinu proizvoda prodavati na svjetsko tržište, naplaćivati  u devizama i slično.

Sa žiro računom punim novaca ( uplata osnivačkog pologa od 20.000 kn je najčešća opcija kad se kreće s d.o.o. ) odabranim knjigovodstvenim servisom, registriranom tvrtkom glupog imena i poslovnom adresom možete krenuti. Napraviti prve vizitke 🙂 Početi trošiti teško zarađeni polog 🙂 Možete se i zaposliti u vaše malo preduzeće. Zaposliti i rođaka koji je dobio otkaz. Uplatiti i leasing za novi BMW. Što naivci često i učine. Ili početi pridobijati prve klijente, stjecati prve prihode? No o tome u slijedećem krugu. Ne brinite, nema devet krugova 🙂 Pa nije ovo pakao… ali može biti. Ovisi najviše o vama.

Vic koji objašnjava Šesto Čulo d.o.o. i logiku Trgovačkog suda – posebice u Zagrebu.

Dođu dvojica na sud i donesu papire za registraciju. Sutkinja, sva ozarena, veli… E, napokon inovativno i lijepo ime za novu tvrtku. ŠESTO ČULO d.o.o. Super. Svi dolaze sa nekim neinventivnim i dosadnim imenima poput Ivan i Marina d.o.o., Marković & Pavić, Matan i Jarani, pa sve neke skraćenice, imena djece, ali vi…, vi ste tako inovativni. Super.

Ok potpišite ovdje, ovdje potpisuje gospodin Ante Čulo a ovdje Zvonimir Šesto.

10 veljače 2012 ~ 2 komentara

Javna ili jadna nabava – nastavak priče

Zadnji blog oko javne nabave je imao najmanje lajkova. Najmanje ga je ljudi preneslo na bilo koji način. Poneki tweet. Skoro ništa. I već si ja pomislim, džaba vremena, ne kuži nitko što sam htio reći ni o čemu ja to opet trkeljam. Umorili se ljudi.

Pa onda krene. Stižu mailovi. Zovu prijatelji. Sretnemo se na Sljemenu na -16 i opet priča krene. O nabavi, javnoj, jadnoj. O tome što ja to pišem na blogu. I kako to da to pišem baš ja. Pa ja sam na strani isporučitelja. A isporučiteljima bi trebalo biti sasvim OK to što država i njeni “Franje” naručuju sve i svašta. Što se ponašaju ko’ pijani bogataši.

I tako shvatim da je ova tema malo teža za lajkanje. Ne vole ljudi javno o njoj. Ali kad se sjedne na kavu, pivu ili gemišt, onda priča krene. Kad se šalje direct message, onda se lakše komentira.

Mailom me onako, polako, vrlo light, mild, ohne zucker i korištenjem pjesničkih figura uvjeravaju da su neki koji su krenuli u borbu s vjetrenjačama prošli dosta lošije od mene. I onda ja opet po svome, objašnjavajući da meni i luđacima sličnim meni, ne smeta što će država trošiti manje. Iako bi mi, isporučitelji, kratkoročno, zarađivali više. Naivno, i dalje vjerujem, da u zemlji s toliko banana, majmuna poput mene, ipak netko treba. Što manje voda bude mutna, nama – majmunima će biti lakše, jesti ćemo naše banane i možda krenemo ka izlasku iz naše banane, pa i ugledamo svijetlo na kraju tunela. Koje neće biti vlak.

Teško da će netko napraviti toaletni papir za višekratnu uporabu. Iako su još Zločesta Djeca imala neke, vrlo realistične, ideje oko toga 🙂 Stoga, dok je sranja, trebati će toalet papira. I WC Sanitara. Ne nužno samo onog Labudovog 🙂 Trebati će i svih drugih sredstava za čišćenje i osobnu higijenu koje prodaje moje malo preduzeće. Ako voda bude manje mutna ili čak čista, trošiti će se manje, ali posla za mene i majmune poput mene, će biti više. Nije logično? Pa očito nije ni nekim drugim kolegama iz branše. Ja i dalje mislim da je to što govorim potpuno logično. Jer sam majmun 🙂  U manje mutnoj vodi, postati će jasno tko je samo običan majmun, a tko je čiji rođo. Tko je pravi majmun koji guli i jede banane kako treba, koji zapošljava ljude, ima zalihu, vozni park, isporučuje artikle s dobrim omjerom kvalitete i cijene na vijeme i u potpunosti. A tko piše jedno, nudi drugo, isporučuje treće a priča četvrto. Tko je spreman platiti za dobijanje natječaja, tko nije. Kad voda bude čišća, otpasti će razni rođe, razni soboslikari – tunelofarbači, a ostati će samo par majmuna. I onda će majmuni imati više posla. No, možda sam ipak u krivu. Planeta majmuna je ipak samo teški SF.

30 siječnja 2012 ~ 0 Comments

Službeničke muke po javnoj nabavi ili kako nabaviti a da ne smrdi.

Neke su se stvari promjenile. Imamo nove Ministre, nove zamjenike i pomoćnike. Nova ministarstva. No i dalje se ekipa na katu niže ponaša kao da se nije puno promjenilo. Neki. Na žalost, veliki broj nekih. Objavljuju natječaje za nabavke u zadnjim danima godine. Sa rokovima koji idu debelo u Novu godinu. Jer od 01.01. vrijedi novi zakon. A on je novi. A oni se boje svega novog. To treba čitat. Proučavat. Na seminare ići. Osim kave i kanape sendviča, tamo se mora i slušati neke dosadne predavače. Pa je ipak bolje, makar i zbrzano, sve grunut dok vrijede stara i poznata pravila. Sad u Novoj natječaja nema. Jer se prije ide na skijanje. Na koje će nas otići, ili je već otišlo, bar deset puta više od onoga što bi po službenim statistikama zaposlenosti i primanja bilo moguće. A onda se moraju kadrovske križaljke riješiti. Pa kad sve to obavimo, onda ćemo proučavati novi zakon. I kako ga zaobići.

Nedavno smo na team buildingu imali mađioničara. I to dvojicu. Ali ni oni ne bi izmađionirali što u javnoj nabavi naši naručitelji izmađioniraju. S našim novcima. Evo jedan smrdljivi ( ili mirisni ) primjer 🙂

Kad idete u trgovinu, vi želite kupiti osvježivač zraka, onaj dizajnerski, s reklame, da vam se lijepo uklopi na komodu. I da prdne, pardon – zamiriši, svaki put kad vaš dragi prođe kraj njega. E, to je ok. Ali ako radite u državnoj službi, onda ne možete tako. Morate poštivati procedure. Propisane zakonom.

I vlastitom mužu, ako mu kažete da kupi osvježivač zraka, mrcina će kupiti

a) prvi na koji naiđe ili

b) najjeftiniji ili

c) onaj koji mu ponudi prodavačica s najboljim atributima 🙂

Nikako neće pogoditi da ste htjeli onaj koji izgleda kao vaza, boje svijetlo antracitno sa primjesama hermelin sive. I još sa mirisom Spring Flowers. Nema šansi. I biti ćete razočarani, kako god okrenemo.

Ali biti ćete razočarani za svoje novce i svojom krivnjom. Zato lijepo odete sami i kupite  si onaj najskuplji. Ili njemu, mrcini bez smisla za mirise i estetiku, napišite puno ime ili čak barcode željenog proizvoda. Jer osvježivač,  koji je toliko pametan da zna koliko treba špricati i kada treba namirišati zrak vaš svagdašnji -to je tako cool. Toliko cool da se frendice zapitaju što vi to novo imate, a one još nisu kupile. A sutra kad frendice kupe isti takav, lijepo ga bacite i uzmete novi, ovaj puta još napredniji, skuplji i mirisniiji. Pa nek pate, babe 🙂

Tako nam sugeriraju reklame. Koje promiču brandove. Bude u nama želju za posjedovanjem nečeg ekskluzivnog, novog, lijepog, korisnog…pa makar to bio i obični aerosol s malo umjetnog mirisa. I naša želja za nečim takvim je skroz ok. Osim ako ste se izlječili od gledanja TV-a, čitanja novina, slušanja radija i blejanja u internet. Ako niste, nemate šansi, jer oni će vas naći, na jedan ili drugi način i objasniti će vam da morate imati predivan novi osvježivač zraka, baš u svakoj prostoriji.

No, kad si mirisni zrak u svome uredu želite priuštiti, na teret naših novaca, zajedničkih, porezom uharačenim sredstvima ne smijete tako. Nego kako? E, pa po zakonu. I pravilniku. I izmjenama i dopunama. I izmjenama izmjena i dopuna. Pa onda po novom zakonu od 01.01. a po starom do 31.12. Pa imate pročišćeni tekst. I seminar na kojem objasne što je pročišćen i koje su u pročišćavanju pogreške nastale. Pa ga pojasne svima. Iako sutra, kad dođete u situaciju da to primjenite, ispadne drugačije. Ali nema veze. Bitno da se sve radi transparentno. Vratimo se sa ovog smrada trulih procedura na naš lijepi osvježivač zraka. Kako doći do njega?

Prvo morate znati što želite. E, to nije lako. Jer često ne znate. Samo hoćete mirisni zrak. Svjež. Svaki dan. A to ne možete navesti kao stavku u troškovniku. Nego morate malo raditi. Fuj. Raditi za tu smiješnu plaću, u državnoj službi. Da ne bi. No, morate bar reći koliko ćete toga trebati. Za cijelu godinu. UH. Otkud da znam koliko će zrak u kancelariji smrditi, koliko se treba sprejati. Pa onda lijepo lupite cifru. Treba mi bar 200 komada. Jer od 365 dana koliko ću raditi, imam bar 30 dana godišnjeg. A u 2012 praznici padaju super, tako da će sve to skupa dati bar još 30 dana free. I onda odbijemo nedelje i subote. Ići će se na bolovanje. Onda kad mala krene u školu. I onda kad budemo išli u berbu.  I kad nam uvale novog šefa. Znači oko 30-45 dana bolovanja. Tako da će nam 200 kom sigurno dostajati, makar skurili i jedan dnevno. Bolje više, nego da fali. A i za doma će dostajati. Ta nećemo valjda sami kupovati, kad  ima na poslu.

Onda kolegi iz nabave date potrebe. Halo Franjo… znaš, trebam 200 kom osvježivača, znaš Franjo, onih koji su kao kamen, ma ne, ne te, ne one obične, nego one iz one reklame, one što imaju senzor… jer mi je stol boje nebesko plave a tepih mi je …. ma nema veze Franjo, i stol i tepih su već stari preko 1 godinu, vrijeme je za zamjenu…i to moraš novo naručivati, da, da…znam…. mora se i ta stavka u budgetu potrošiti….  jer nam slijedeće neće dati lovu za zanavljanje uredske opreme… no, svejedno, daj mi onaj što sam šprica,, onaj fancy, onaj cool, tak je to simpa…

Franjo je onda na muci. Ako napiše samo osvježivač – onda će dobti tko zna što. Ako napiše osvježivač 300 ml sprej – opet ima tu svašta, od onog za mačke i pse, do lijepih mirisnih. Ali nisu to ti koje bi vi htjeli.

Pa onda Franjo mora naučiti nešto o osvježivačima. Uzeti pakiranje jednoga. Vidjeti je li to taj koji se vama sviđa. Ali jadan Franjo, ne može napisati osvježivač Glade ili AirWick. Jer se time pogodje baš tim proizvođačima. Pa mu natječaj padne. Tako je bilo i poštarima, koji su košulje s kratkim rukavima dobili zimi. Jer njihov Franjo nije baš najbolje i na vrijeme odradio natječaj.

Franjo je onda na gadnim mukama. Osim vašeg osvježivača, on mora tako nabaviti i wc papir, spajalice, vozila, te radove za popravak krova. I onda Franjo radi razne stvari. Muči se. Nije to lako.

Problem je da je i Franjo državni službenik, namještenik ili kako god. I on ima bar 30 dana godišnjeg. I klet. I djecu u školi. I bolesnu mamu. I ne može on baš svih 8 sati, svaki dan, 5 dana u tjednu, raditi. Kad bi i probao, već bi ga kolege stigmatizirale. Jer daje loš primjer. Koji bi onda i oni mogli slijediti. Nema šanse. I zato je Franji najlakše, svake godine, prepisati sve stavke troškovnika iz prethodne godine. Pa neće valjda on zbrajati koliko je potrošeno wc papira a koliko osvježivača. A i ne zna se, slijedeće godine možda bude više sranja. I smrada. Pa će i potrošnja wc papira i osvježivača zraka rasti.

Nije lako. Franjo je sam u nabavi. Osim njega samo još 7 kolega. I 3 kolegice. I voditelj službe nabave. I tajnica. I onaj mali na praksi. Ma da, još i dvoje onih curica, one su preko one agencije za zapošljavanje, jer ne smijemo povećavati broj zaposlenih. Pa smo autsorcali. To je sad IN. Pa jasno, nema ih dosta. Malo ih je. I sad on mora sam, sa njih još desetak, koji ništa ne rade, ali svi su u njegovom resoru, napraviti natječaj za taj prokleti wc papir, osvježivače, spužvice i krpe. I sad tamo, neke babe bi ovakve i onakve. Da ne bi. Nego lijepo napiše ovako u tender: ( količine su prepisane od starog tendera, jer smo već shvatili da je Franji i njegovoj ornoj ekipi,  prestrašan posao sve potrebe zbrajati ili analizirati potrošnju prošle godine )

Wc papir 10 rolica – 1500 komada

Osvježivač zraka, mirisni, u spreju – 200 komada

I onda dobije smeće. Toaletni papir ima više onog kartona – hilzne i folije, nego samog papira. Tanak, grub, nikakav. Ja bi onaj lijepi mekani. Neki kvalitetan, kroz kojeg ne proleti prst. Pa kakav je to osvježivač? Smrdi ko kuga. I u spreju je, neću sprej, oću onaj za na stolu, sa senzorom… ne da moram ja stiskat i okolo sprejat. A da ste se potrudili i napisali što točno želite, čak i bez navođenja imena – dobili bi to što želite. Ovako ste dobili što ste tražili. Smeće. Možda i jeftino po jediničnoj cijeni, ali na kraju godine, potrošena cifra je ogromna. No, treba se posvetiti svome poslu. Čak i ako se čini nebitan. Jer sve je bitno. Od malih stvari nastaje velika i uspješna organizacija. Ne znači da se treba baviti spajalicama, ali treba znati što treba, koliko i kako se to nabavlja. I usklađivati se po potrebi. Osnovno je znati što želimo, zašto to želimo, treba li nam stvarno baš ti, koliko toga trebamo i možemo li si to priuštiti.

Ovo je samo mali primjer kako se na velikoj javnoj nabavi gube golema sredstva. Samo zato jer se ne želi raditi kako treba. Jer se ne zna raditi kako treba. I svi zakoni neće Franju nikad naučiti redu. Mijenjali mi njih ili dopunjavali. Ovdje nije riječ o očitim namještaljkama, kojih još ima puno. Nije riječ o onima koji baš znaju što žele i to opišu tako da dobiju baš Passata sa alu felgama i spuštenim sportskim podvozjem, a ne Škodu. Ovdje nije riječ o onima koji naprave namješteni natječaj za “rođu”, o bojanju tunela i svim ostalim očitim namještaljkama. Ovdje je riječ samo o tome da moramo shvatiti da za novce poreznih obveznika moramo dobiti najviše mogućeg. I ne biti bahati s tuđim novcima. Luksuz si svako, tko može i želi, mora financirati sam. A i osvježivač iz ove priče je luksuz, te samo služi kao ilustracija procesa s kojim se susrećem svakodnevno i koji pokazuje kako svi zajedno moramo više učiti i još više raditi. Male stvari nisu nebitne, pogotovo ako se nabavljaju u velikim količinama i svakodnevno. I ako ih mi plaćamo a drugi koriste.

04 siječnja 2012 ~ 11 komentara

Startup – koliko nam treba za početak?

Startup tvrtka je  tvrtka s vrlo ograničenim poslovnim iskustvom. U načelu, to su novoformirane tvrtke u fazi razvoja i traganja za tržištem i načinima kako ponuditi svoje proizvode i usluge. Te tvrtke najčešće pokreću ljudi koji imaju razrađenu poslovnu ideju, poslovni model, prototip nekog proizvoda ili čak sami funkcionalan proizvod. Ono što im nedostaje je prvenstveno znanje i iskustvo o tome kako to što imaju pretočiti u prihode. Prihodi su ključ. Neke tvrtke imaju odlične proizvode, u visokoj fazi razvoja, ali im je način ostvarivanja prihoda upitan. Visina tih prihoda i stabilnost istih je još upitnija. Čak i neke jako velike tvrtke imaju probleme sa ostvarivanjem prihoda. A dobile su velike investicije. Ključ razmjevanja poslovnog poduhvata je da su prihodi osnova svega. Ako istih nema, ili ako nisu dovoljni, prije ili kasnije, kotač se prestaje okretati. Sjetitte se jednog  “poduzetnika ” iz devedesetih, ” heroja privatizacije “, spominjajo je da je posao kao bicikl – ako ne vrtite pedale – padate. I pao je.

Često novac nije presudan. Primjera je mnogo. Koliko novca je trebalo osnivačima tvrtke Outfit , http://outfit7.com/ kad su napravili Talkin Toma i ostale sjajne aplikacije za Ipod/iPhone? Moj klinac je već s dvije godine bio lud za njima. Sada su peti  po bogatstvu u Sloveniji. Samo i Iza Login se zovu. Nikad čuli? Nema veze, ni oni nisu čuli za vas, ali vaš klinac je sigurno igrao njihovu igricu. Čak i ako nema Ipad/Iphone. Igrao je kod frenda ili frendice, na rođkasu, u vrtiću ili na odmoru u školi. Koliko je trebalo novca Salespodovim osnivačima da naprave sjajan program za informatizaciju poslovanja na terenu? Sami kažu da je moja investicija bila dobro došla, pomogla da se razviju, ali pokretanje posla je izvedeno s novcima koje svaki pušač daje godišnje za cigarete. Čak i manje. Goran Leutar je napravio Abecedu, Ipad aplikaciju. Napravio ju je zato jer mu je ista falila za njegovo dijete. Pa je prodao u stotinama tisuća komada. Koliko je novca njemu trebalo?Abeceda Ipad aplikacija

Ok, nije ulazak u svako tržište povezan sa malim početnim investicijama. Zato se i ne gurajte svi u dijelove za Formulu 1 ili elektro autiće. Ostavite to Rimcu i Dok-Ingu. Oni ipak imaju neku drugu priču. A i nije im to bio prvi projekt. Jednostavno, kao i uvijek u životu, najbrži put do cilja je nekad zaobilazan. Možda se do plasmana vašeg proizvoda dolazi tako da prvo krenete s nekim drugim, dosadnijim ili čak poslom ispod vaše razine obrazovanja.

Zaboravite razinu obrazovanja, ako pokrećete startup. Šanse su iste nekome sa srednjom kao i nekome sa fakultetom. Čak bi se usudio reći da sa obrazovanjem višim od fakultetskog, šanse za uspjeh drastično opadaju. Životno iskustvo ponekad koči. Teže je odvezati brod iz sigurne luke. Teže je biti Katica za sve kad si doktor ovoga ili profesor onoga. Kao što nekad i oni sa najnižim formalnim obrazovanjem naprave strašne poslovne uspjehe. Jer su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu. Nisu se opterećivali propisima koji ih priječe. Jer ih nisu ni poznavali. Nisu se opterećivali izračunom cash flow-a i poslovnim planom. Jer bi se ispostavilo da je projekt teško ostvariv. Oni su krenuli, pa im je situacija išla na ruku. Sirovine pojeftinile. Propao neki konkurent. Naišli na rođu u javnom poduzeću. Što god. Ali uspjeli su. Da su bili obrazovaniji, čitali i učili, napravili plan, vidjeli bi da su izgledi slabi i ne bi ni krenuli.

Ako već nikako ne možete naći novce za pokretanje projekta, revidirajte projekt i potrebe. Ne šalim se. Gledajte opet i opet. I gruntajte o tome.  Zanimljivo je kad se ista stvar gleda po nekoliko puta, kako otpadaju nepotrebni dijelovi. Gotovo svaki plan, koji dođe u CRANE, kad ga pregledamo s poduzetnicima pa malo podignemo obrve na neke stavke, odmah se krene priča ” … ma ne mora to baš biti tako, možemo mi to i za manje …”

Ako i kada pregledate i skratite sve, opet ispad previše za F&F (  prijatelji i obitelj ) investiciju, ako ste već odavno prestali pušiti, prodaju automobila i nabavku manjeg ( ili skutera, ili tramvaja 🙂 ) ste već uključili u prihode a nemate vikendicu, klet ili dedin grunt….onda iskoristite džoker – pozovi prijatelja. Ako niste ispucali sve prethodno i još nešto ibera ( ajde, budite inovativni, ako na startu ne znate naći kojih soma kuna više, nemojte tražiti ni mene – to je samo dokaz da ni kasnije nećete znati uzeti lovu ) onda ne idite dalje. Vrtite se u krug dok ne riješite problem. Rješavanje problema je jedan od ključeva. Jedino to ćete raditi ostatak života, ako krenete u poduzetništvo. Rješavati probleme. Zato nemojte reći da ne možete, a niste ni krenuli. MOŽETE. GLEDAJTE OPET! Dok ne shvatite. Ili odustanite odmah, jeftinije je.

Dobar startup je često partnerstvo. Zato je onaj džoker iz prethodnog pasusa bio – prijatelj. Znam, kompa je dobra, ali dvoje je puno. Svejedno, često je dobitna kombinacija: tehnički potkovan osnivač koji proizvod razvija sam i business kolega koji nije samo dobar prezenter i prodavač magle, već ima nešto više iskustva u prodajnom i manje u tehničkom dijelu, te  može biti Katica za sve. Ovaj drugi će puno pomoći prvom. A drugi sam, bez prvog, nema što prodavati. Zato je ta kompa dobar izbor. Drugi će pronači način kako još na nekim stavkama uštediti. Najčešće tako da će ih on sam odraditi. Ako pak, taj drugi, počne dodavati stavke i povećavati one već snižene, bježite od njega! Odmah i glavom bez obzira. I tu je opet novo pravilo. Ako nešto smrdi kao govno i ako izgleda poput govna – onda je GOVNO.  Nije se pes posral, nego je to baš GOVNO i od toga se maknite. Može biti umotano u celofan i imati lijepu mašnicu, možete to promotriti sa raznih stana i diskutirati o tome, ali opet… ok shvatili ste 🙂

Ako je drugi partner onaj koji poveća troškove i krene noćima filozofirati oko poslovnog plana, pričati priče kako će se proizvod prodavati sam od sebe, kako on ima frenda u velikoj firmi koji će to odmah kupiti, kako mu je stari dobar sa ovim i onim, pa sigurno upadate u telekom … pogledajte prethodno pravilo 🙁

Takve ljude kolege investitori u startupe ( Lund, Glaezner ), s prezirom, zovu McKinsey guys. Ti gledaju mogućnost kako da ugrade sebe u vaš projekt. Da naprave od toga velikog monstruma, sa savjetnicima na nekoliko razina. Konzultantima. Direktorima. CEO,CTO,CFO, UFO, NLO i sve druge čudne kratice bi oni ubacili. Da nađu nekog za sisanje slijedećih godina. Pa ako ide i koji mjesec, njima je dobro. No, sanjati je dobro. Gledati budućnost ružičastim naočalama je super. Tko ne sanja o velikom uspjehu, teško će uspjeti. Ne poznam ni jednog pesimistu koji je uspio. Ili kako kaže Henry Ford:  Ako misliš da možeš ili ako misliš da ne možeš – sigurno si u pravu. Ali nemojte snove brkati s laskanjem nekoga pored sebe. Sanjajte, ali u djelovanju budite budni. i djelujte. Svaki dan po jedan korak. Odredite smjer. I samo jedan korak ka njemu. Ali svaki dan. I subotom. I Bože prosti, nedeljom 🙂  Bar jedan korak. Tako se stigne na cilj.

Ako i kada nađete kolegu, koji se uklapa u sliku idealnog partnera, neka on proba još malo očistiti poslovni plan. I opet, probajte krenuti sami. Bez investitora, banke, fonda i države. Kad krenete i vidite da možete sami, onda odlučite treba li vam investicija, i zašto vam treba. Možda da bi tamo gdje ćete i sami stići, stignete prije. I da stignete jači, veći, deblji. Dokažite svoj proizvod ili uslugu na nekom uzorku tržišta. Neka je i mali, ali neka postoje neki koji su spremni PLATITI za to što vi prodajete ( sales ) . Neka postoje neki koji se VRAĆAJU ( recurring )  po to što vi nudite. Pokažite da postoje neki koji su spremni čekati na novu, poboljšanu verziju. Ili da postoje bar neki koji su OVISNI ( addicted )  o njemu ili ga čak PREPORUČUJU / PREPRODAJU ( affiliate ) drugima. Time ćete dati dokaz ( znate Old Spice pravilo – DOKAZ A NE OBEĆANJA i ja sam na konju 🙂 ) kojim potvrđujete da stvar funkcionira ( proof of concept ).

Tada i vrijednost vaše male tvrtke ( valuacija ) postaje viša. A Valuacija je osnova za sve dalje razgovore, kad do njih dođe.  Ovim sam pokušao objasniti da puno toga možete sami. I da ne jurite za investicijama. Bolje kasnije dati manje vlasništva za više novca. Bar tako ja to vidim. Ubiti će me kolege 🙂 Više u slijedećem nastavku ….

03 siječnja 2012 ~ 1 Comment

U kategoriji RAZNO nije objavljen niti jedan post. Još… :)

Za sada su svi postovi kategorizirani u drugim kategorijama. Možda jednom dođe jedan i za RAZNO. Kao i kod svakog dnevnog reda, nekako se RAZNO nameće samo po sebi. Pa je zato, valjda, i admin pri izradi template-a ostavio tako. A s adminom se nije kačiti 🙂

Kako se ja s WordPressom još svađam, ali svakim danom smo si sve bolji i bolji, još ne znam kako ostaviti kategoriju praznom. Jer ako je prazna, on baci neki Error s nekim brojem, koji meni, laiku, ne znači ništa. Možda me Ivo Spigel nauči 🙂 A možda i naučim sam, pokušavajući. Kao što ne znam natjerati tu beštiju ( ne Ivu, nego WordPress ) da ovaj post ne prikaže na početnoj stranici. I onda, kad već mora bit’ na početnoj stranici, neka bude pravi post. S poukom i porukom. Praviti ću se kao da sam baš to htio. Tako napravite i vi, sutra, u svojoj firmi, na svom poslu. Ako ne ide drugačije, onda to prikažite kao neku fora ideju. Baš ste to htjeli. Da budete drugačiji. A ne zato jer nemate pojma. Nekad upali. Ne uvijek. Ali kad nema druge, zašto ne pokušati? A nikad nije kasno priznati da u stvari nemate pojma. Ali da ćete brzo naučiti. I to pali. Nekad. Ne uvijek 🙂

Ovo je, opet, mala poruka svim poduzetnicima i budućim poduzetnicima. Morate znati! Od vas se očekuje da znate. Sve! I prati WC i istovariti kamion. I platiti račun e – bankingom. A složiti i ugovor. Sve! Morate biti Katica za sve! Bar dok ne zaposlite prvu Katicu. Pa drugu. Pa autsorsate treću. Jer nemate firmu koja bi imala ljude za svaku funkciju. Pogotovo osnovne funkcije. Možete autsorsati ( volim pisati ovako, bolje mi zvuči 🙂 ) razne funkcije, ali opet morate znati puno o svemu i još više – pomalo o svačemu.

I ja ću naučiti puno više o ovom WordPressu. I to ću znanje opet negdje korisno upotrijebiti. I onda će me pitati, oni koji ne znaju ….”  kako vi to znate? “… …” kako ti znaš to?”….. ” kako sve to stigneš”….. “koji ti je odvjetnik složio taj ugovor?”…. mo’š mislit odvjetnik 🙂 i mo’š mislit admin 🙂 i mo’š mislit tajnica 🙂 i mo’š mislit financijski direktor 🙂

Za početak, bar uložite u dobro računovodstvo. To vam treba da znate gdje ste. I to nije tako lako naučiti. A sve ostalo, drsko ukradite od boljih i onih koji znaju. Jer nema patenta na znanje. Još 🙂

02 siječnja 2012 ~ 4 komentara

Ni poduzetnici nisu cvijeće :)

2011 je bila čudna godina. Po mnogim mjerilima. Dobili smo novu vladu. Mnogo mladih ljudi dobilo je mogućnost pokazati da ( možda ) možemo drugačije. No i oni koji su godinama u svojim uredima i manje ili više lijepim foteljama nižeg ranga, te cjela ekipa ispod takvih, moraju shvatiti da promjene moramo napraviti. Ili će promjeniti njih. Možda, jednom, čak i usprkos predivnom zakonu o radu, kojeg su uglavnom ispregovarali oni što i dalje vrište po medijima na spomen svakog rezanja ( pa makar rezali i bladansku tortu ) s ovim koji je tek izašao iz Remetinca, u doba dok su se skupljale ruke za pokretenjivanje Hrvatske.

Nekad me taj zakon podsjeća na zaštitu Ličkih Medvjeda. Ne smiješ im ništa. Čak ni kad ti pojedu ovce, pokolju krave i šetaju po dvorištu. Ali, ja sam samo poslodavac, jasno da bi meni odgovaralo drugačije. No, umišljam si da sam u nekom mikro svijetu bitan. Jer porezi koje plaćam, u usporedbi s porezima koje bih plaćao da ssam izabrao da budem zaposlenik, pa čak i u javnom poduzeću, su neusporedivi. Probati ću, ovjde, javno, u slijedećih mjesec dana, pobrojati što sam sve platio u prošloj godini, kako bi lički i ostali medvjedi mogli neometano razvaljivati po šumama i gorama. Da sam se odlučio zaposliti u HEP-u i čak i dolaziti na posao 🙂 siguran sam da bi manje pridonosio. I sebi i drugima.

No, bar nam je  u turizmu krenulo. Što je odmah zabrinulo voditeljicu Duborvačkog destinacijskog managementa. Pa je prvo, nekom aknetom, zaključila da turistima u Dubrovniku nedostaje kulture. Meni su mnogi već rekli da sam nekulturan. Fakat jesam. Očito nisam dosta u Dubrovniku. A i kad sam bio tamo, fakat mi nije nedostajalo kulture. Ali mi je nedostajalo ribe. Friške. Pa sam morao gostima iz Češke koje sam htio počastiti, objašnjavati da je vrlo teško usred starog Grada, u lučici, kraj mora, servirati frišku ribu. Zamrznutu je lakše. Jer je ispod zidina, u skladištu, lijepo hladno. Pa zamrzivači ne troše puno struje. A gosti troše puno na smeće od hrane, neljubaznog konobara, prljave stoljnjake, preskupo vino.

Jasno da nedostaje kulture. Prvenstveno među onima koji se brinu o gostu. A to je i odraz kulture njihovih poslodavaca. Koji im toleriraju tu  nekulturu prema gostima.  A možda je to i samo zato jer sam mlad. Pa brijem bez veze. Konobaru sam se činio pijan. I dorgiran. Izgledam kao Australac. Ili Novozelanđanin. Put mi svijetla, kosa crvenkasta, na svako drugo pitanje odgovaram sa Yeah, mate… I sve me strah više doći tamo, da ne naletim na Pave. Jer ona naprosto ne podnosi sve mlado i lijepo, ako je nekulturno i balunja po Dubrovniku. A i smetaju turisti s kruizera.

Sve smeta. I bogati i bahati smetaju. Samo fini i kulturni su dobrodošli. Jer bahati će reći konobaru da si nabije tu smrznutu filetiranu patagonijsku ….  kulturni će pojesti i platiti. I dati napojnicu. I svima pričati kako je super bilo. Zato, pojačajmo kulturu u Dubrovniku. Jer tako se razvija destinacijski turizam. Javno izjavljujući da ti i takvi, mladi, partijaneri nisu dobrodošli. Bravo. Još nam turizam kako tako radi, i u najgorim godinama izvlači BDP. u Mladi partijaju u po obali. Dolaze onim jeftinim Ryanairom u Zadar. Pa ja mogu jeftino iz Zadra u London. Nas petero povratna karta za 150 Eura. Bez veze. Fakat nam to ne treba. Nego Croatia Airlinesom za 1000 eura. Po glavi.

Nego, birajmo mi turiste i samo kulturne ljude. I bogate, kulturne i obrazovane Šeike. Koji će stizat privatnim jetovima. I gledati Dubrovačke ljetne igre. Po zimi.

A i poduzetnici su aktivni. Evo, jedan se slikao gol, stavio omču oko vrata i izbacio trbušinu na jumbo plakat. Jer ga inspekcija kresnula sa 27 kila kuna kazne.

A on nije kriv, jer mu oni nisu dali ovaj ili onaj papir. Pa onda on i nije pročitao baš rješenje kako treba. Onda i nije svaki put došao na ročište kod sudca, jer je prezauzet. Pravi poduzetnik. Ne prati zakone, ne skupi dokumentaciju, ne pročita rješenje i onda ne dođe na sud. I dobije kaznu. UUUU. Fakat je on čist, a zločasta administracija ga tlači. Mo’š mislit.

Ja sam isto takav. Jedino što često idem po sudovima. Pojavljujem se na ročištima. Jer svi koji me znaju, znaju da nisam prezaposlen. Vremena k’o plijeve. Mogao bi biti turistički vodič. Za ture po prekršajnim sudovima. Nisam baš za kulturu, ali sudovi me idu. Ne samo u Zagrebu. Bilo me i svuda okolo. Jer sam strašne prekršaje radio. Vozač u kamionu mi nije imao potvrdu da je zaposlen u moje malo preduzeće. Strašno. A bio je zaposlen, naravno. I stvarno i formalno. Godinama već. Ali mora imati papir na kojem piše da je zaposlen. Sa žigom. I mojim potpisom. I to nositi u kamionu. Kao da ga zaustavlja inspekcija rada, ne policija. I super je taj papir, koji se jednom napiše i on vrijedi trajno. Čak i da nije zaposlen, ima čovjek potvrdu 🙂 To je jače i od rodnog lista. Kojeg traže da ne bude stariij od 6 mjeseci. Jer nikad ne znaš, može se promjenit mjesto rođenja.

Nije dosta što ima 12 drugih papira ( doslovno ) pa tahografske listiće od zadnjih mjesec dana, pa sve one za subote i nedelje koje ne vozi, potpisane i požigane od svog nadređenog, pa PP aparat friško atestiran, pa dostavnice i račune za robu, potvrdu i natpis da je vozilo za osobne potrebe i tako to. Fali mu i tajnica. Jer, nije on kriv. On je samo vozač. Nije knjigovođa,ni pravnik ni tajnica. A trebao bi biti. Jer onaj tko je pisao zakon, tako traži. Čudno da nije predvidjeo da svaki vozač mora imati i tajnicu. Sa bar 5 godina radnog iskustva, kao tajnica u kamionima. Pa da zakon bude skroz u skladu s zakonima kakve nam donose.

I još sam groznih stvari radio. Na jednoj spužvi za pranje suđa, što je uvezoh, je pisalo Made in Holland. A moji naljepili naljepnicu Proizvedeno u Mađarskoj. Jer fakat je proizvedeno tamo. I od tamo je mi uvezli. Ali, mrskim europljanima sve je to EU. Ali nama, u pametnoj našoj, nije. Moji skladištari nisu naljepili našu lijepu deklaraciju, sa svim podacima o tome da je to spužva za pranje a ne atomska bomba,  preko originalnog natpisa. Znate, mora sve pisati na hrvatskom. Jer bi netko fakat mogao misliti da je to atomska bomba. Ili mašina za suđe. I doveli smo u zabludu tisuće kupaca naše spužve.  Dok peru suđe s niskozemskim spužvicama, bili su uvjereni da su iste iz Mađarske.

I zato sam ja morao ići objasnit to sudcu za prekršaje. Jednom sam išao i u Kutinu. Objasniti da su ažurni policajci naveli krivo ime mog vozača i registraciju vozila, koje ne posjedujem. Uglavnom, vole me sutkinje. Jer sam mlad. I lijep. I obučem kravatu. A nisam pijan i drogiran. Ko svaki mladi Australijanac. Iako nekada, tako, sam sebi izgledam. Najčešće kad sjedim u rano jutro u čekaonici suda, sa svim pijanim i drogiranim, koji su privedeni večer prije. Jer naljepiti naljepnicu na spužvu 2 cm desno da se ne prekrije stari natpis,to je stvarno gadan prekršaj.

Ovako nešto su i moji napravili, u Zagrebu...Jednom sam išao i kao odgovorna osoba, jer je jedan kamion uhvaćem u strašnom prekršaju. Bio na servisu. Da ga lijepo poprave za tehnički. Ali potrajalo to. Istekao tehnički, ali sve je drugo bilo ok. Osiguranje uplaćeno. I istekao tehnički pregled cijelih 6 sati. I opet prijava. Kao da je kamion mogao letjeti od servisa do najbliže stanice za tehnički pregled. Ali nije na policajcu da misli. On samo primjenjuje. A sud sudi. Srećom po mene.

I tako, krenula nova godiina. I novi zakon o javnoj nabavi. I novi zakon o rokovima plaćanja. I već su to ljudi sve pročitali i razumjeli. Evo, dok pišem, već jedan moj kolega s terena naletio na poštivanje zakona. Veli mu kupac da mora u ugovor staviti da je plaćanje 60 dana. Jer tako kaže zakon. Super je kad se često mijenjaju zakoni. Kad se donose i stavljaju van snage. Doneseš pa povučeš. Kad vidiš da ne ide. Ili kad dreknu oni kojima to ne paše. kao ovaj sa javnim ovršiteljima. Vele, sad će to raditi sudovi. A-ha. Sudovi su poznati po brzini i efikasnosti. I do sad su to super radili. Ali probaš donest zakon. Bar si probao nešto. Pa povučeš kad je gusto.  No harm done. Tebi koji si probao. Nama koji radimo, već je puna kapa. I prilično štete već sa samim balonima. Ali preživjeti ćemo. Samo krenite i dovedite stvari u red.

28 prosinca 2011 ~ 6 komentara

Zdravstveni management = oksimoron?

Zdravstvo i zdravstveni management su teme mnogih rasprava. Raspravljamo koliko je naše zdravstvo sposobno zadovoljiti naša očekivanja kao pacijenata, koliko plaćamo to zdravstvo. Političari raspravljaju o načinima organizacije zdravstva. Smanjenju troška zdravstva i udjelu u ukupnom proračunu. Svi uvijek pričaju o reformama.

Generalno, možemo reći da je  zdravstveni sustav u konstantnoj reformi čijim rezultatima su svi sudionici kronično nezadovoljni. Pacijenti se žale na predugo čekanje, loš tretman, slabu opremljenost ustanova potrošnim materijalima i opremom. Zdravstveni radnici su nezadovoljni plaćom, mogućnošću napredovanja, organizacijom te nedostatkom sredstava za rad. Poslodavci se slažu da sve to skupa previše opterećuje trošak rada i traže smanjenje opterećenja na plaću. Politika je suglasna, bez obzira s koje strane ministri dolaze, da je zdravstvu uvijek i bezuvjetno potrebna korjenita reforma. Uvijek su dugovi ovih prethodnih preveliki, pogrešno prikazani, skriveni i slično. Sindikati se bore za prava zaposlenih u zdravstvu te bi reformirali sustav kako bi se i ovo malo privatnog poduzetništva u zdravstvu zaustavilo i zatrlo. Stručna društva i komore lobiraju svaki za svoj dio zdravstvenog kolača.

No, u stvarnom svijetu, u realnoj ekonomiji, stvari su puno jasnije. I čišće. Nezadovoljstvo je managementu prilika. Iz nezadovoljstva se rađaju nove stvari, novi proizvodi i rješenja. Korisnici koji su nezadovoljni jednom uslugom prelaze na drugu. Kvalitetan zaposlenik nezadovoljan poslodavcem, brzo pređe konkurenciji. Vrhunski poslodavci se na sve načine trude privući dobre zaposlenike, oteti ih konkurenciji. Pogledajte kako Google privlači i zadržava najbolje zaposlenike. http://money.cnn.com/magazines/fortune/bestcompanies/2007/snapshots/1.html

Tko od nas još koristi Yahoo ili Bing? Korisnici i radnici, a onda i prihodi i profit su prešli boljima. No sve to u našem zdravstvu nije moguće.

Naše zdravstvo je, kao i velika većina naše zemlje, imobilno. Profesor Bićanić je u nedavnoj studiji utvrdio da je ta opća imobilnost glavna kočnica razvoja cijelog društva.

Sve kreće od slabosti u upravljanju zdravstvenim sustavom. Od razmrvljenih i nepovezanih bolnica, sa svom silom klinika i odjela. Većinom potpuno nepovezanih, kako informatički, tako i organizacijski. Ravnatelji bolnica se žale HZZO-u da ne mogu ništa pojedinim moćnicima unutar svojih ustanova. Pa je onda HZZO prisiljen platiti skuplje lijekove ili postupke, jer se neki na nižim razinama odupiru postavljenim ciljevima i viziji. Najjači ministar do sada nije uspio u projektu ujedinjenja bolnica. Čak i ove koje su ” kao ” ujedinjene, nisu još do kraja počele funkcionirati kao takve, niti su im statusi do kraja provedeni u sudskim registrima.

Resursi se ne koriste dovoljno. Liste čekanja su duge, dok skupi dijagnostički uređaji stoje. Rade jednu smjenu ili su neispravni. Zbog nakaradnog sustava plaćanja, koji kombinira limitirani mjesečni iznos sa fakturiranjem broja usluga množenih sa nerealnim cijenama voda postaje mutna. A u mutnoj vodi…

Često se neki skupi uređaji smanjeno koriste jer korištenjem istih ustanove stvaraju gubitke. A to opet poveća liste čekanja. Razvija se „kreativno fakturiranje“ u kojem se svi igraju s brojkama, bez stvarne podloge, kako bi dosegli mjesečne limite. Jer ako ih ne dosegnu, nemaju za plaće. A plaće su zajamčene kolektivnim ugovorom. Sindikati su jaki i odmah krenu vrištati. Sve se to prešutno tolerira. Manje ili više. Jer sve je to naše, državno. No harm done.

Zato se opstruira ulazak privatnih bolnica u sustav. Jer njima ne možemo dati iste uvjete. Ne možemo “privatnicima” dopustiti kreativno računovodstvo. Jer oni nisu naši. Nego su svoji. A pogodovanje svojima je kažnjivo. To bi bilo big harm done 🙂 Ako bi im dali iste uvjete kao javnima, pokazalo bi se da se s istim sredstvima može puno više. Jer oni ne bi imali 40 pravnika, koliko imaju neke naše velike bolnice. Uređaji i sale bi radile 3 smjene, radnici bi radili prekovremeno. Dobili bi veće plaće nego oni u državnima. U državnima bi ostali samo neki. Možda i neke zvučne face. Koje sad ne žele preći u privatne, ni kad ih moj prijatelj privatnik zove, jer imaju toliko „sa strane“ koliko im on ne može dati. A privatno se stigmatizira. Osobni sam svjedok tome. Nikako ne zagovaram ni američki ni britanski model organizacije zdravstvene zaštite, ali ljudi, ovako više ne ide. Što prije to shvatimo, bolje.

Bolnice nekad ne prihvaćaju nalaze drugih, nego ponavljaju pretrage. Bolnički informacijski sustavi ( BIS ) nisu standardizirani. Nisu povezani sa Centralnim informatičkim sustavom zdravstva. E-Recept  funkcionira najviše zato jer su s druge strane ljekarne, dobro informatizirane i organizirane. One imaju interes da E-Recept živi. I ne opstruiraju ga. Ako bi i opstruirale, njih bi već HZZO nagazio. Jer može. Iz istog razloga ne funkcionira E-Uputnica. Jer HZZO i Ministarstvo puno teže nagaze bolnice. A bolnicama i nije baš u interesu da se sve vidi u realnom vremenu. Stomatologija i liječnici obiteljske medicine su povezani u sustav, ali bolnice nisu. Kako se čini, i neće u skorije vrijeme. BIS sustavi istog proizvođača se čak razlikuju od bolnice do bolnice. Informacije bitne za upravljanjem su često nepouzdane. Takve informacije onda skupljaju HZZO i HZJZ. Obrade ih i na temelju toga se, većim dijelom, upravlja sustavom.

To je kao da tankerom upravljate na temelju podataka o povidbi i položaju broda starih po nekoliko sati, zavezanih očiju, samo na temelju zvukova koje čujete. Kapetan možda i jeste vrhunski, ali sa podacima koje dobija teško može izvršiti zadatak. U HZZO-u sam, kao član Upravnog Vijeća, bio jako sretan, kad smo neke podatke dobijali bar kvartalno, a ne šestomjesečno.

No, tu je stvarni izazov. Za vlasnika i managere. No treba im i alat. Bolnice moraju imati sustave koji mogu davati podatke u realnom vremenu svim nivoima managementa. Ti podaci se moraju agregirati i direktno slati upravama i HZZO-u, te HZJZ-u i ministarstvu. Moraju postojati automatski alarmi i definirane procedure.

I tada bi, u stvarnom svijetu koji radi po drugim zakonima i pravilima realne ekonomije, sjeli vlasnik i manager, postavili ciljeve i krenuli čistiti i raditi. Uveli bi povezan sustav informiranja, uredili vremenski plan. Već nakon prvog ili drugog prolaznog vremena, vidjeli bi da li manager može izvršiti plan i vlasnik bi brzo donesao odluku mijenjati managera ili revidirati plan. Ako ne bi brzo odlučio, ako bi oklijevao, brod bi potonuo, manager bi tražio drugi posao, vlasnik bi ostao bez svega i propao. Na njihovo mjesto bi došli drugi, koji znaju bolje, mogu više, ne oklijevaju u donošenju odluka i koji bi isporučili bolju uslugu za manje novca.

Pa ne radimo li danas tako svi? Stalan pritisak je na promjene koje vode učinkovotosti i racionalizaciji. Tko može pratiti – ide dalje, tko ne može ili propada ili traži neki kutak, neku nišu, koju val promjena nije tako jako zahvatio.

Po podacima Udruge poslodavaca u zdravstvu, od 61 javne bolnice, ravnatelji su u 49 slučajeva liječnici. 5 je ekonomista, 3 pravnika i ostalo su druge struke. U skladu s čl.59. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ravnatelj mora biti VSS medicinskog usmjerenja, a iznimno, ako on to nije, onda mu pomoćnik mora imati zadovojen taj uvjet. Formalno ravnatelja imenuje Upravno vijeće na temelju natječaja, a u stvarnosti na imenovanje ravnatelja najvećih ustanova, veliki utjecaj ima politika.

Sustavno obrazovanje kojim bi se učile temeljne postavke managementa sa naglaskom na specifičnosti zdravstvenog managementa je zapostavljeno. Poslije diplomski studij Management u zdravstvu je marginaliziran. Kriteriji za izbor ravnatelja na natječaju su vrlo labavi, mnoge ustanove nemaju iste ni detaljnije razrađene u svojim statutima. Čemu će im? Samo im se neki zlobnik kasnije može na proceduru izbora žaliti. Zna lokalni šerif koga on želi u svojoj bolnici. A šerif preko svoje lokalne uprave imenuje Upravno vijeće. Pa se ti natječi na natječaju, budući ravnatelju.

Sama prepreka u zakonu nije u duhu vremena. Zdravstvu trebaju manageri koji će znati, smjeti i htjeti preokrenuti trend. Nije bitno koje su struke. Ekonomisti neće nikada na sudu zastupati stranke. To rade pravnici. Pravnici neće nikad operirati ili pregledati pacijenta. To rade liječnici. Zar bi uvjet za predsjednika uprave TDR-a  trebao biti da je dipl.agronom sa 5 godina iskustva? Podravku mora voditi ing. prehrambene tehnologije? Ako je i profesor na PBF-u, mora li tamo provesti dio radnog vremena? I putovati po svijetu, na razne kongrese oko uzgoja kvalitetnijih duhana ili novog postupka konzerviranja hrane? Pritom jedan dio vremena posvetiti svome polju duhana ili paprike – da ne ispadne iz struke? Mnogi ravnatelji i dalje dio vremena rade u ordinacijama, liječe svoje pacijente, poneki obave i poneku operaciju da ne ispadnnu iz „štosa“. Putuju po kongresima vezanim za svoju osnovnu struku, manje za upravljanje velikim sustavima. Pa to je ok. I ja pišem blog. Na nisam novinar. Direktor sam u srednje velikoj firmi. I investiram pomalo. Tečaj za investicijskog savjetnika sam odslušao, ali nisam položio. I očito nisam stručan. Rezultati u zadnje vrijeme pokazuju 🙁 Ali sve to radim u svoje slobodno vrijeme. Kojeg nemam.

Da li nacionalnu avio kompaniju, nužno, treba voditi pilot? Pilot je često previše skup za to. Previše koštaju sati naleta i licence. Šteta je pilota staviti na to mjesto, ali ako on to želi, nema zapreke. Nemam ništa protiv da ravnatelj bolnice zarađuje bitno više nego danas.  Dapače. Uz odgovornost za greške. Ako treba i osobnom imovinom.  I potpunu posvećenost samo poslu ravnatelja. U radno vrijeme. Od najmanje 10 sati dnevno. Jer to taj posao zahtjeva. A nemam ništa protiv ni ako bi vrhunski kirurg zarađivao više od ravnatelja. Jer je vrhunski.

Upravljanje velikim sustavima je težak posao. Kad sagledamo stadij u kojem su nam bolnice, opremljenošću, financijski, organizacijski i kadrovski – onda je to krvav posao. Posao za krizni management. Za najbolje i najajče stručnjake kriznog managementa. Koji su ti? Ne pitajte mene, ja sigurno nisam taj, ali čini se da ni mnogi dosadašnji to nisu.

 

23 prosinca 2011 ~ 3 komentara

Strujni udar!

Udara me struja ovih dana. Fakat. Prvo me udarila struja kad sam otišao do Rimac Automobila. U Svetoj su Nedelji. A ja došao u četvrtak. I svejedno rade. I to sve u šesnaest. Sve im je na struju. Čak i automobili.

Prvo me Mate Rimac, mladi i ludi čovjek koji stoji iza projekta, provozao u svom BMW-u. Gdje me prvo udarila struja. Kad je ubrzao do 100 za manje od 4 sekunde. A ništa se nije čulo, auto je na struju i sa svim baterijama, lakši je od istog takvog s punim tankom benzina. Pa smo gledali njegov Concept One. I onda me opet udarila struja. Protreslo me nešto. Ne samo kad sam vidio auto, sklopove, baterije, sustav za upravljanje baterijama i sve tehničke novotarije koje su sami izmislili i naivno proizvode u Rvackoj. Niti kada sam na svakom od 4 elektromotora, koji pokreću svaki po jedan  kotač, vidio oznaku branda Rimac i Made in Croatia.

Nego kad mi je rekao da je Kalifa Bin Zajed, predsjednik UAE i vladar Abu Dabija naručio poneki komad. Ne elektromotora 🙂 , nego gotovih automobila. I htio bi uložiti novce u proizvodnju. Za sada, možda samo posebnih, inovativnih, akumulatora. Lakših i boljih od onog što vam je jutros krepao u autu. Ali ne bi ih proizvodio u Rvackoj. Nego u pustinji.

Znao sam i zašto. Zna Bin Zajed kako mi stojimo s klimom. Zime su teške. Ukrajina nam na putu do majke Rusije. A put je dug. Plin je plinovit. Raspline se nekad. I tako se rasplinulo i našoj najstarijoj i jedinoj tvornici akumulatora Munja. I njih je udarila struja. Nakon što su im isključili plin. I skoro ih uništili. Pokušali su. Za sad još nisu uspjeli. No ne sumnjam da će pokušati opet.

Zato Zajed voli toplije krajeve. Pa bi on tamo proizvodio. U pijesku Abu Dabija. Neće on kod nas. I onda mi Mate govori kako im fali prostora. Kako imaju nove tehnologije za izradu karbonskih dijelova karoserije, pa po ljeti je još ok, jer ih suše, farbaju, što god, vani. Zimi malo teže. Pa gledaju gdje bi stavili još par strojeva. I radnih stolova. Za inžinjere. Koji bi radili pametne stvari. Za izvoz.

Ali nemaju prostora. Pa me opet strefi struja. Jer mi u Rvackoj definitivno nemamo prostora. Nemamo hala praznih. Jer su ih napunila brodogradilišta. Nemamo praznih vojarni. Jer su u svima najmoderniji NATO tenkovi. U halama su i moderni helikopteri koji ne padaju sa generalima na narednike. Skriveni su i radaru nevidljivi ( a i očima također ) avioni. Koji se ne sudaraju na vježbama. I zato nema mjesta za Matu. I Hipersferu. I ostale luđake. Koji su dovoljno ludi da misle da se u Lijepoj Našoj Hrvatskj može nešto suvislo proizvesti. I to nešto visoko tehnološko. Pa izvesti i zaraditi.


Pred kraj, ponovo me streslo. Kad je Mate rekao da s novim Concept One ne smije legalno na cestu. Nego, ako hoće legalno, ima Grobnik. Blizu je. Pa tamo može legalno isprobati svoje proizvode. Ako baš hoće na cestu, može. Za dvije godine. Koliko mu je trebalo da registrira stari strujni BMW. I nije bilo teško, samo je oko 1500 stranica dodatne dokumentacije, u te 2 godine morao priložiti. I zato, očekujem uskoro, bum proizvođača električnih automobila u Hrvatskoj.

Jer novi zdravstveni proračun nije dovoljan ni za pokriće osnovnih troškova zdravstva za prvi kvartal 2012. Realno je očekivati štrajk. A Jankomir je blizu. I Vrapče. Kad luđaci krenu izlaziti van, kraj portira u štrajku, realno je očekivati da će ih se bar pola odmah odlučiti proizvoditi električne automobile. Budžet za lijekove je prepolovljen. Svi možete zamisliti kako će biti, kada luđaci izađu na slobodu i još budu bez lijekova. Zato pravilnik o registraciji vozila mora biti tvrd. I neprobojan. Jer, zamisli, da krenu tisuće HR prototipa jurcat po cesti.  Za volanom sami luđaci. To bi fakat bilo opasno. Opasnije i od Čačića.

I tek što sam se oporavio od svih elektro šokova, vratih se ja u moje malo preduzeće, gdje je samo stari viličar na struju. Ima se disela, benzina, plina. Kamioni voze. Viličari nose. I tek što pomislih da sam na sigurnom, iz pošte ispadne koverta. Znak Citroena na njoj. Pomislih, još jedna čestikta u moru drugih. Ne sluteći ništa, otvorim je, a ono C-ZERO.

Ma ne ona Cola Zero. To je bljak. I veli moja žena da nije zdravo. Nego mali auto. Na struju. Sa utičnicom za uštekat u šteker kraj radio aparata. Onog za kojeg plaćam pretplatu onima sa HTV-a. Pomislim se, koliko je tek Francuzima HZZO smanjio budget za zdravstvo. Koliko tek tamo ima luđaka? Oni ga već i prodaju. I stigli i do naše male zemlje, koju oni iz Tesla Motorsa me nogu naći na karti. Kaže letak, košta već od 3.000 kn mjesečno. Plus PDV. Nisu rekli koliko im je taj PDV. Očito su dobri s Čačićem. Ali ne dovoljno, da bi znali koliko % napisati.

Ukupna cijena toga C-ZERO autića? E – toga nema. Sigurno je sitnica 🙂 Za tako mali auto. Idem odmah do DOK INGa. Da usporedim cijene. I saznam jesmo li mi u Hrvatskoj konkurentni ludim Francuzima. Ako DOK ING-ov XD bude jaftiniji, odmah kupujem jedan. Na račun od moje malo preduzeće. Da si mogu odbit taj PDV. Ma kol’ki god bio.

Pa čak i samo dio njega, kako to već ide za osobne automobile. I voditi ću sve lijepe i pametne evidencije koje se vode za automobile u vlasništvu firme. I plaćati sve poreze, namete, davanja, naknade, ateste i naljepnice na šajbi.  Jer, iako je to električni auto, iako bude Made in Croatia, iako bude ekološki i sve to, nema popusta kod države. Nema stimulansa. Ni lakih ni teških droga. Plati i vozi. Što više, to bolje. Pa nismo valjda ludi. Ni drogirani.