Saša Cvetojević – osobni i poslovni blog

poslovno.biz Poslovno.biz je blog Saše Cvetojevića namijenjen poslovnoj zajednici te onima koji žele postati njenim dijelom. Putem komentara, savjeta i preporuka vezanih uz aktualne gospodarske, političke i društvene teme želim stvarati dodanu vrijednost te kritičkim pristupom u fokus čitatelja stavljati samo bitno. Saznajte kakva je doista poslovna i društvena slika Hrvatske, kako uspješno voditi biznis te kako zakoračiti u poduzetnički svijet.

04 listopada 2012 ~ 2 komentara

Mala birokracija za veliko vjenčanje

Trudimo se na svaki način privući turiste. Yes! Kako da ne. Možda se neki fakat trude. No, drugi se trude iz petnih žila, da oni turisti koji nabasaju k nama, dobiju i dodatna iskustva. Oni im prikazuju u pravom svjetlu našu Malu zemlju za veliki odmor, na mediteranu kakav nikad nije bio.

Prije sedam godina upoznao sam moga sadašnjeg prijatelja, tada poslovnog partnera iz Češke. Vremenom je čisto poslovni odnos prerastao u prijateljstvo. Često je dolazio u Hrvatsku, naučio je jezik. Ove godine je svoju ljubav prema našoj zemlji odlučio pretočiti u organizaciju velikog događaja u svom životu. Odlučio se vjenčati u Hrvatskoj. I mene zamolio da mu budem kum. Tako je počelo 🙁

Izabrali su mjesto na obali, teška romantika. Odlučili se za termin. I onda počinje priča. Koju samo naša birokracija može ispričati. Nije on naivac. I Česi imaju birokraciju. No, moj strah je bio opravdan. Matični ured, Dalmacija, ljeto??? Ne zvuči baš privlačno?

Prvo su se raspitali što treba. Telefonom. Jasno, dobili su potpuno drugačije informacije od onih na internetu. Za početak, čudili su se zašto izvod iz matične kjnige rođenih ili rodni list ili kako se već zove, ne smije biti stariji od 6 mjeseci. Tako nešto. Jasno, pa tijekom života se može desiti da netko shvati da nije rođen u Pragu, nego u San Franciscu. Malo mu se mama zabunila kad ga je upisala i onda se naknadno sjeti. Jako je bitno imati taj papir – ni slučajno da bude star. Sve mora biti friško. Osim ljudi u upravi i njihovog načina rada.

Prvi dolazak je bio sam po sebi zanimljiv. Pokucaju, uđu u kancelariju, pozdrave. Dvije žene za stolovima, jedna priča s nekim likom, druga ne diže glavu od kompjutera. Biti će da ju je Tetris previše zaokupio. I nakon minute stajanja čak i prosječan Čeh shvati da ove ne trzaju. Ni pogleda, ni riječi. Pa izađu van. Nakon par minuta izađe lik i tada shvatiše da je i on bio stranka. Ponovo uđu i počinje priča.

Dobar dan. Mi bi se vjenčali…

Ok, morate potpisati zahtjev, navesti podatke…kad bi bio termin…E, ne može. Morate doći 45 do 30 dana prije termina i onda potpisati zahtjev.

Ali mi smo iz Praga, nije nam baš lako doći. Počne priča o izlasku na teren matičara, na plažu….za svaki korak ona zove šeficu u drugu kancelariju. Traži upute. Nakon petog poziva, normalan bi šef izašao da vidi te dvoglave spodobe koje imaju toliko pitanja. O nečem bezveznom, poput svog vjenčanja. Ipak su to stranci, ne vjenčavaju se ovakvi kod njih svaki dan. Sad mi je jasnije i zašto je tako.

Može vam vaš poslodavac dati potvrdu da ste spriječeni… na to će matičarka.

Uglavnom, nekako se dogovoriše i on kaže… Kako bi se mogao upisati da rezerviram datum?

Ona mu pokaže na običan trodjelni kalendar na prozoru, poklon nekog autoprijevoznika.

Zaokružite datum i upišite prezime 🙂

Koliko će koštati?

E ne znan, to van je po pravilniku i znate….može bit 300 kn, a može biti i 3.000 kn.

3.000 kuna? Pa nije li to puno?

Aaaa, ma neće toliko, ne znan van ja, to van je po pravilniku...

Kako nije baš bio siguran u taj datum upisan na kalendaru i kako se ispostavilo da ta potvrda od poslodavca i ne bi bila najbolje rješenje, moj prijatelj ponovo mjesec dana prije vjenčanja, dolazi u lijepo mjesto malo sjevernije od Spita. Matični ured.

Trebam gospođu XXX.

Gospođa XXX van sidi u kancelariji do nas.

U slijedećoj sjedi stvarno gospođa XXX. Ali nije matičarka. AAAA?

AAAA? Vi trebate Matičarku XXX. Znate to je kancelarija do 🙂

I onda opet kod prve dolaze.

Pa jeste li vi MATIČARKA  XXX?    Aaaa, pa jesan, Ja san,a  šta niste lipo odma pitali.

Već im se čini da je u pitanju skrivena kamera.

Ok, vi bi se vjenčali? Ajmo ispočetka. Kada? Aaaa-ha, u redu. Evo, ispunite zahtjev.

Sreća da moj Čeh zna hrvatski, inače bi bilo zabavno. I oni, dosadni ko muve, opet pitaju. Ma stalno nešto pitaju. Pitaju koliko će to koštati?

A šta van ja znan, a rekla san van da ne znan ja … može bit do 3000 kn … izvali već vidno nervozna matičarka. Ma neće bit tolko…vidit ćete iz rješenja, kad ga donesen…  dodaje još uzimajući papire u koje su oni u 2 minute upisali osobne podatke.

I krene upisivati zapisnik u kompjuter. Prst po prst. Vaše ima T.O.M.A.S. … cijela dva papira upisuje preko pola sata. Telefon zvoni…

A šta me sad zovete, znate, sama san, svi su na godišnjen, iman tu stranke, neki stranci..eee…da,da…ne mogu nikako, ma ne mogu, razumite li vi mene, ne mogu sad, imam puno posla, pišem znate zapisnik…

Isti zapisnik koji bi svatko normalan ispunio preko interneta direktno u njihov sustav. Kad bi oni znali što je internet i kad sustav ne bi bio napravljen preko nekog namještenog tendera iz 1998, te je na nivou funkcionalnosti MS DOSa. I tako, kucajući sa dva prsta, nakon pola sata, zapisnik je u kompjuteru. I možemo  li dobit to rješenje?…  Rješenje? … Aaaaa,  to ne može odmah.

Jasno, treba se tu isto raditi. Jako puno. Iz zapisnika napraviti rješenje. Možda i potpis šefa dobiti. Onog šefa kojeg nikad nema.

Nakon nekoliko dana, prijatelji dolaze ponovo u Matični ured. Evo Rješenja. 5.472,60 kn. I još 200,00 kn naknade. Vidite, ne laže naša birokracija. Lijepo je rekla da sumnja da će biti 3.000 kn. I nije bilo – bilo je duplo.

I kako je prijatelj magistar prava, a završio je i ekonomiju, dao si truda i krenuo čitati pravilnike na koje se pozivaju u rješenju. Trebam li reći da ni nakon nekoliko pokušaja nije uspio doći do cifre. Jasno, za izračun naknade za vjenčanje moraš biti doktor astrofizike ili diplomirani inžinjer birokracije.

Ima još tu priče. Prevodi dokumenata kod službenog prevoditelja, ovjereni kod bilježnika – i to koštalo i uzelo vremena. Pa onda prijatelj zamoli, ok, ako sam donesao ovjere i prijepise, prevedene, poštambiljane i originale na uvid – može li dobiti originale nazad? NE MOŽE! Baš im treba i original dokumenata na češkom. Nek se nađe u arhivi.

Za kraj, već nervozna gospođa ih podsjeća – Znate, potvrdu o uplati morate osobno donesti…..

OSOBNO=????  – sad već vidno iznerviran Čeh zacvili…. Možemo li mailom? ….. Čime? A neee, ne može mailom.Originale van ja treban, gospodine, e. 

Otišao je za Prag. Malo mi se činio nervozan. Nekako ne vjeruje da će se matičar pojaviti. Molio je nekoliko puta da matičarka upiše ime restorana, ali ona veli …. ma ne treba, znamo mi….

Nakon 1000 potrošenih eura opet je dobro, dan dva prije, ići u matični ured pozdraviti drage gospođe i odnesti malo čokolade, kave.  Kakav internet, vrata se, očito, treba otvarati laktovima. I doći punih ruku. Kava i čokolada se još ne šalju internetom. Bar ne kraj najlipšeg mora na svitu.

Za kraj. Sretan sam da je naša država takva. Brižna. Pazi da se ne vjenčavamo na brzinu. Sjetim se samo što se desilo likovima iz Mamurluka. Zato se mora dobro razmisliti. Ne brzati.

Vjenčanje je dobro prošlo. Pojavila se i matičarka. Dovela je i muža. Bio je gladan, čovjek. Mora se nešto izist, nakon napornog puta autom od 4 kilometra. I onda je pomogao da stolić odnesu do obale mora. I umorio se, pa je morao malo popit. Na slikama se svi u Českoj pitaju tko im je taj? Jer je u odjeći koje je bila van standarda ( bilo je vjenčanje u bijelom, a on imao šarenu polo majicu 🙂 ali je na skoro svim slikama 🙁

Prevoditeljica, koja je bila prisutna, rekla mi je da su matični uredi dobili naputak da izlaze u susret strancima i da im što više olakšaju vjenčavanje širom Lijepe Naše. I evo, vidite – prošlo je bez muke. Naputak sve rješava.

01 rujna 2012 ~ 19 komentara

Koliko Farmeron ili drugi startup mora platiti za back end mozga front end programera?

Završio je Startup Camp na Visu. Nakon prekrasnog, energizirajućeg eventa, o kojem su svi koji su prisustvovali imali samo velike riječi hvale ( nekako ne vjerujem da su toliki mladi i inteligentni ljudi koji su tamo bili i od kojih mnogi imaju i totalni “no bulshit” stav bili u svojim komentarima samo lažno obzirni ) vrijeme je za povratak u realnost.

Već na samom eventu i na putu nazad, velika rasprava se povela oko neuspjele potrage najpoznatijeg domaćeg startupa Farmerona za zaposlenikom ( a možda i potencijalnim partnerom-suvlasnikom u firmi ) koji ima specifična tehnička znanja koja u tehno zajednici mogu podvesti pod pojam front-end programer. Priču su prenesli svi vodeći techno portali poput netokracije, rep.hr, zimo. hr itd.

U priču su se počeli aktivno uključivati i neki iskusniji ljudi iz startup zajednice poput Berislava Lopca, koji je na svom blogu vrlo dobro razradio osnovne pojmove i dao uvod u priču ( kao što to Bero uvijek odlično napravi ) no u nastavku je, uspoređujući pojmove koji nisu u potpunosti usporedivi, postavio nekoliko zaključaka s kojima se ne mogu složiti. Ne zato što se Bero i ja često ne složimo, nego zato jer ponovo šalju potpuno pogrešnu poruku mladim ljudima koji razmišljaju o poduzetništvu, pokretanju vlastitog posla, promjeni sadašnjeg posla, traženju prvog posla ili naprosto promjeni mjesta u kojem žive, radi novog posla i svih izazova povezanih s time.

Stoga sam na FB Poslovno stranici dodao nekoliko podužih komentara i svoje viđenje problema. Problem postoji. Definitivno. No, ne smije se uspoređivati činjenica da se radom “iz kuhinje” obiteljskog doma, bez registracije tog rada u skladu s propisima ( koje svi skupa smatramo očajno lošim ) koji vrijede za rad, zapošljavanje, djelatnost osobnim radom ili poslovanje pravnih osoba može teoretski zaraditi više nego što vodeća tvrtka u branši može isplatiti u obliku neto plaće.

S druge strane, postavlja se izuzetno bitno pitanje postojanja dovoljnog broja zapošljivih ljudi konkretnog profila, unatoč činjenici da postoji vojska od ( teoretski ) preko 300.000 nezaposlenih. Postavlja se pitanje i radnih dozvola, te rigidnog radnog zakonodavstva po pitanju zapošljavanja stranaca, ako Farmeron ne uspije naći nekog kvalitetnog i spremnog da se preseli u Osijek ( ne u Mrdušu Donju, ali ipak na 2,5 sata od Zagreba ).

Mogu se složiti s Berom da je očit nedostatak front end programera, da je to zapostavljeno kao profesija itd. Možda je Farmeron definirao prenizak NETTO mjesečni iznos, tu krivim donekle Željka Rihu, koji je mogao objaviti ( kako bi to napravili Ameri ) bruto2 ili ( kako bi mogao parirati Berinom načinu razmišljanja ) čak ukupni godišnji trošak za to radno mjesto 🙂  No, ne mogu se složiti sa puno drugih tvrdnji kojima Bero uspoređuje neke stvari koje nije korektno uspoređivati.

Bero navodi da je bez problema moguće dobiti po satu 20 Usd kad se posao kojeg traži Farmeron, radi na stranom tržištu. Ipak, to nije usporedivo, Bero to zna, imao je vlastitu tvrtku, i naučio je to na teži način. To je 20usd bruto. Od tog iznosa treba odbiti provizije fin.institucije koja ti posreduje u naplati . Nakon toga te novce treba legalno unesti u Hrvatsku. Platiti poreze i doprinose na plaću ili samozapošljavanje. To odnese cca polovicu toga iznosa. Osim toga, trebalo bi imati i registrirani obrt ili tvrtku. To povlači trošak računovodstva, poreze na tvrtku, neke troškove poslovanja poput stolica, stola, kompjutera, internet konekcije itd.  To nadalje povlači gubitak radnih sati ( procjena je također bar 20 usd po satu za nekoliko sati mjesečno – oportunitetni trošak bavljenja administracijom ) prilikom posjeta raznim šalterima državnih i lokalnih institucija i razgovora s dragim i susretljivim ljudima na koje ćete nailaziti. Prijave, odjave, predaja obrazaca i slično. Potreban je i najam nekog prostora i pripadajući porez. Probajte raditi posao iz kuće za tvrtku a nemati ugovor o najmu poslovnog prostora. I ne platiti porez. Ide to, kao što se može voziti 180 kn/h po autoputu. Dok ne naletite. Kad sam bio mlad poduzetnik, platio sam toliku kaznu Elektri, zbog ne razdvajanja poslovne i privatne potrošnje struje, da sam skoro propao.

Jasno, ako bogatim Amerima štrikamo naslovnice iz topline vlastite kuhinje, onda smo skloni sve to zanemariti. No, taj kompjuter na kojem radimo smo platili. On se radom troši. Ne samo i gotovo uopće ne tehnički, ali ekonomski gledano – DA, troši se i stol, rauba se stolica i parket ispod nje, ekran, tastatura. Grijanje nam radi malo duže, jer rad je često noćni. Trošak interneta je veći. Sve to možemo zanemariti i reći da ionako imamo flat internet, grijanje plaćaju starci, stolica je kuhinjska, na njoj i doručkujemo, a kompjuter nam ostao od bivšeg poslodavca. Pa nam je, kao džabe. Ali nije. Svi koji misle pokrenuti vlastiti business i ne žele raditi za firme poput Farmerona, neka sve te troškove uzmu u obzir. Ne moraju ih odmah plaćati, niti sve probleme moraju odmah riješiti. Ali neka ih budu svjesni, jer oni će kad-tada doći na naplatu. Ili neka ne pokreću posao.

Bero govori o nečemu što je matematički točno samo ako se gleda sa aspekta sive ekonomije. Uspoređuje bruto prihod fizičke osobe  s neto troškom Farmerona za plaću jednom developeru. Znam da se to neće svidjeti mnogima koji taj posao rade, ali to je jednostavno tako. Da bi Farmeron dao 10.000 kn ( to je prva ponuda i siguran sam kad bi im došao netko stvarno sjajan, da bi se o njoj dalo razgovarati )  mora isplatiti 18.895,59 kuna. Ovdje čak ne spominjem i naknadu za odvojeni život, koju može isplatiti kao dodatnu naknadu, ako postoje zakonski uvjeti, možda i neoporezivo – što povećava prihode zaposleniku, nije netto plaća, ali još više povećava trošak Farmeronu. Pa  onda i ostale povlastice poput prijevoza ili dopunskog zdravstvenog osiguranjaNakon toga Farmeron mora računati da će ta osoba biti cca 25 RADNIH dana na godišnjem ( preko 1 mjesec kalendarski ) te će u prosjeku bolovati cca 15 dana ( opet na trošak Farmerona, jer HZZO plaća samo bolovanja preko 45 dana ). Kako se spominje i potencijalni rad i put u USA, biti će tu i dnevnica i troškova puta. Biti će i prekovremenih sati i noćnog rada ( Silicijska dolina je u potpuno pogrešnoj vremenskoj zoni za rad iz Hrvatske – a vjerujem da bi tu bilo pitanje i kako Inspekcija Rada pri Državnom inspektoratu gleda na česti noćni rad, smjene, prekovremene itd ). Sve to povećava neto primanja radniku, a značajno povećava trošak ( i rizik kazni ) poslodavcu. Farmeron će nadalje morati  platiti neke licence ( jer je ozbiljna firma koju BSA kontrolira, za razliku od mnogih koji rade od kuće na crno i ne koriste originalne programe ) morati će toj osobi osigurati cca 10-15m2 prostora za rad ( neka je samo 5eura m2 kancelarije u Osijeku ) razne gadgete, dio bandwitha. Spominju se i neke druge pogodnosti za radnika, koje će Farmeron plaćati, a vjerujem i platiti vrlo visoku porezni stopu na iste ( jer se mnoge stvari koje navodi smatraju ili ih Porezna uprava može tretirati kao sastavni dio primitaka od nesamostalnog rada ). Morati će kupiti dodatni stol i stolicu. Ne kuhinjski, jer postoje pravila o zastiti na radu pri radu na računalima. Morati će poštivati mnoge propise, osim same zaštite na radu, koja će ga koštati cca 50eura mjesečno za cijelu tvrtku ( procjena opasnosti ga je sigurno koštala ko vrag, plus ostala dokumentacija, liječnički pregledi itd – jer ima mjesta rada sa povećanim opasnostima – da-da, rad na kompjuteru naš zakonodavac tako tretira ) morati će napraviti pravilnike o radu, ugovore i odluke ( troškovi radnog zakonodavstva su za tvrtku preko 20 zaposlenika cca 50 eura mjesečno, samo izrada akata će ih papreno koštati a isti se moraju i redovito obnavljati )…

Dalje, zaboravlja se relativna sigurnost radnog mjesta i sigurna mjesečna plaća. Farmeron mora, jer je Matija domoljubno odabrao Osijek u Hrvatskoj ( i napravio odmah sebi bar dva očita problema – regija a ne glavni grad i socijalna država sa zasadama Bismarkovog modela osiguranja uz nasljeđa Andrije Štampara, za razliku od zemlje iz koje dolaze njegovi većinski investitori ) odvajati prilične svote koje će njegovom zaposleniku frontendašu omogućiti da dobija plaću  i kad dobije artritis lupajući po tastaturi ( onaj iz Berinog primjera bi imao velik trošak i problem jer ne bi mjesec-dva dobio ništa a sam bi plaćao zdravstvenu zaštitu i/ili participacije ) te možda neku crkavicu u mirovinske fondove ( znam da je to utopija, jer dok mladi frontendaš dođe do penzije, iste odavno neće biti ).

Nakon svega toga Matija i Farmeron će, ako krenu zarađivati, plaćati i porez na dobit koji će im oteti cca 30% onoga što ostane. Ako išta ostane. Frontendaš kuhinjaš će uzeti svojih 20 usd za svaki sat ( ista vrijednost rada po danu i po noći ) i raditi od kuće iz Zagreba. Jasno je da on niti ne razmišlja o odlasku u Osijek. No, mislim da griješi. Ja sam uspio u životu, jer sve što sam radio, nisam radio s novcem na pameti. Znam da mi mnogi ne vjeruju. No, oni koji su napravili slično kao ja, slažu se 100%. Da imam 25 godina i da sam osoba koja ima ikakve šanse zadovoljiti kriterij koji Farmeron traži, sjeo bih na vlak i otišao u Osijek. I pokušao upasti u ekipu. Čak i da mi ne daju postotak vlasništva.  Danas, bih rado razgovarao s Matijom o postotku vlasništva, no vidite da se mučim i s FB 🙂 pa očito nisam kvalificiran. Ono što vrijedi je procjeniti pravi tim i biti u njemu. Jer kad si s pobjedničkim timom, onda si i ti pobjednik. I onaj vaterpolist s klupe, koji nije ni zaplivao na bazenu olimpijade ( osim kad su svi skakali tijekom proslave i saznanja da su dobili zlato ) će imati do kraja života pravo reći – DOBIO SAM ZLATO U LONDONU!!!

Pa će lova doći. Puno više od 20 ili 35 ili 50 usd po satu najamnog rada. Reći da si bio programer u Farmeronu, ako on uspije a tek  imati 0,5 ili 1% udjela uopće nisu kategorije usporedive sa štrikanjem koda iz kuhinje i konkuriranjem indijcima ili bjelorusima ( koji btw rade i od 10 usd po satu – leaflet sa WMC Barcelona ).

Riha, srami se 🙂 propustio si reći glavno. Farmeron vam nudi priliku sudjelovati u stvaranju povijesti. Vlastite povijesti. Možda i Hrvatske povijesti. Ali zasigurno povijesti hrvatskih startupa. A to nema cijenu.

08 kolovoza 2012 ~ 0 Comments

Popisi, otpisi i suludi propisi

Stalno mi se vrti po glavi jedna teška, ( većina ih je teških ) pjesma Ede Maajke.  Ovih dana kad se ubrzano slažu i objavljuju kojekakvi popisi – najčešće dužnika, sjetim se kako je u ratu sve počelo s popisima. Tko je kome bio što kriv, nešto dužan, tko je imao nesaldirane dugove iz davne ili bliže prošlosti. Ne nužno financijske, ali bilo je i takvih. Edo to lijepo opisuje, no kako ovdje pretendiram biti ozbiljan i poslovan :), linkao sam verziju koja je pristojna. Nepristojna je puno dublja, jača i prikazuje stvarno stanje stvari. Iako su stvari koje nam se ovih dana dešavaju daleko od pristojnih.

Popis poreznih dužnika

Nemam ništa protiv objave liste poreznih dužnika. Možda i zato jer nisam na njoj. Ali imam protiv poreznih dugova. I protiv onih koji duguju poreze. I protiv nepročišćenih lista, na kojima ima davno umrlih. Firmi koje su mrtve desetak i više godina. Dugova koji su s kamatama narasli na iznos višestruko viši od početnog. A i početni je bio strašan. Pa imam nešto i protiv dugova koji su pod sporovima, koji su nastali po spornim tumačenjima ili su uzrokovani preklapanjima zakona, nedorečenošću regulative i slično. Svi koji se bave bilo kakvim poslom i imalo se kuže u računovodstvo, znaju stotine takvih slučajeva.

Zato takve  liste samo pokazuju sramotu države koja nije u stanju naplatiti ni očite dugove. Koja nije u stanju ni prikazati realno stanje svojih potraživanja. Odvojiti naplativo od onog za otpis. Ili bar složiti po kriteriju naplativosti. Ne kažem da je otpis rješenje, ali o potraživanjima se mora brinuti, upravljati njima, pa da i ne bude značajnog otpisa. Otpis ide samo ako netko nije radio svoj posao. Ili ako je radio svoj posao jako dobro, ali taj posao je bio nezakonito pogodovanje nekima.

Naplata poreza, realno iskazivanje potraživanja, toleriranje krađe, zastare… jesu li poduzetnici odgovorni za to?

No, iako država teško naplaćuje zaostala i sporna potraživanja, rado ide u inspekcije poduzetnicima koji redovito posluju i plaćaju, pa traži neke izmišljene dugove. Od onih koji još posluju cjedi zadnje kapi krvi. Inspekcijski procesi kod jednog prijatelja, ulagača, traju mjesecima. Sumnjam da će izaći neokrznut, iako sam siguran ( znam mu i računovođu ) da su radili sve kako treba i u dobroj vjeri. Ali tražit povrat PDV-a je  hereza koja se ne prašta. Osim onima koji, poput Veleprodukt ekipe, maznu više destaka miliona.

I onda, kad vidim da se onima koji nisu platili ni neosporne dugove i koji suKRALI i VARALI na porezima poput Veleprodukt grupe firmi ( ne brinite, otišlo je dijelom u zastaru, ali su oni formalno još na popisu ) pa razne likove i firme s kojima sam do nedavno poslovao ili još poslujem, nudi otplata na rate, opraštanje kamata i ne znam što još – gledam se u ogledalo i mislim, jesam li ja lud? Ili možda netko drugi?

Pa od tih koji su maznuli pred deseak godina, a sad su odavno ubili te firme, nećete ništa naplatiti. Kad niste ni do sada. Ni sudovima, ni ganjanjem privatne imovine, ni inspekcijama, ni policijom. Čemu mažete oči ljudima? Sve normalne tvrtke iz poslovnih knjiga izknjižavaju – otpisuju dugove koji nisu naplativi. Da bi imali stanje u knjigama što približnije realnom. No, naši vladajući, koje god boje bili, znaju da nije dobro biti previše realan. Ili je realnost previše bolna?

Pa onda vidim da gradonačelnik grada u kojem živim i kojeg plaćanjem komunalnog i ostalih doprinosa volim ( a ne navijanjem za Dinamo i mržnjom prema onima koji nisu rođeni u njemu ) nudi dužnicima otpust grijeha – kamata na neplaćena davanja. I onda si mislim, kolik0 će trebati dok neki ludi Sale ili Miletov brat Boris ne sastave svoj popis? I krenu po popisu?

Narušava li država poduzetničku utakmicu? Dajte popuste urednima, naplatite kamate neplatišama.

Zašto se onima koji plaćaju na vrijeme ne ponudi popust, u visini kamata koje bi nekima oprostili? Time bi se izravnao utjecaj na konkurentnost i narušavanje tržišne utakmice koju takvi postupci stvaraju. Naime, mi koji plaćamo, mi se financiramo na druge načine. Kreditima banaka ( uz kamatu ), prodajom udjela u svom društvu ( startupi ), kapitalom vlasnika ( oni koji si to još mogu priuštiti ) itd. Sve to košta. Ne malo. I onda onaj tko se financira tako da godinama ne plati neke poreze ili naknade, te novce vrti, pa kasnije plati nominalu, ne plati ništa ili mu dugove otpišu. Ako je lud, plati i na rate, pa si još davno dospjele obveze prebaci u budućnost. Time vladajući direktno narušavaju snagu onih dobrih, snažnih. Pomažu slabim i lošima. Često i malicioznima.

Siguran sam da bi mnogi, ako bi se ponudio popust, u visini godišnje zatezne kamate, plaćali svoje obveze i ranije. Ja bih. Jer meni je cilj imati manje troškove, a porez i doprinosi su trošak. I, sve što mogu, plaćam odmah, ako dobijem jeftinije.

No,ja sam budala. Sigurno me netko ima na popisu. Nadam se da taj nije lud. I naoružan 🙂

06 srpnja 2012 ~ 3 komentara

Startup – 7. dio – sve za tim, osim mobilne tarife

Vaša tvrtka posluje. Navikli ste se već na trčanje po uredima za upravu i pravo suđe ( i krivo ). Tete po šalterima vas već znaju. Naučili ste da čokolada i lijepa riječ nekad ubrzavaj stvar. No, polako počinjete shvaćati što u stvari čini vaš posao.

Administriranje. Pisanje dopisa. Natjeravanje s tetama, bilježnicima, računovođama, odvjetnicima, savjetnicima, bankarima, inspektorima, inkasatorima…razgovori s korisnicima, kupcima, potencijalnim kupcima i korisnicima, nezadovoljnicima raznih vrsta.  Sve to oduzima vremena. Vremena potrebnog za kreiranje i unapređivanje vašeg proizvoda.  Zato se u Hrvatskom jeziku i zakonodavstvu tvrtke nazivaju još i društva. Društvo, ekipa, party, zabava. Je, ima i toga, ali nije baš to – to. Ali, dobro društvo se ( uglavnom ) sastoji od više od jednog člana. Sam sa sobom je nekad odlično društvo, no za svađu kao i za dobar startup, često je potrebno bar dvoje.

 

Kada radimo (startup) party za ekipu…

Zato je vaša tvrtka registrirana kao društvo, najčešće s ograničenom odgovornošću. Smisao društva kapitala je da bude više osnivača. Iako nije uvjet. Kasnije to društvo treba zapošljavati neke radnike. Iako i to nije uvjet. No, ako mislite ozbiljno, to se podrazumjeva. Stoga, morate početi voditi to vaše društvo bar na način kako bi vodili društvo svojih prijatelja na party u privatnom životu. Kako inače organizirate party na koji zovete frendove? Ideja kreće od jednoga. Taj najčešće na sebe preuzima vodeću ulogu u organizaciji zabave. Traži prostor i vrijeme koje svima odgovara. Poziva one za koje misli da bi bili zainteresirani. Ali opet, ne sve, nego one koji odgovaraju njegovoj ideji zabave. Analogija treba biti i u vašoj firmi. Vi ste pokretač, vi organizirate party, vi odrađujete lavovski dio, ali i vi određujete koga na taj party pozivate. Prema svojim kriterijima i prema svojem viđenju firme, pozivate i birate one s kojima želite u toj firmi surađivati. Nikad ne gledajte na njih kao one koji će raditi ZA VAS, vego kao VAŠE SURADNIKE na projektu. Ako planirate razuzdani party, onda ne trebate mrzovoljne štrebere. Ako je to fina zabavica uz laganu mjuzu i klopu, ne treba vam lokalni razbijač. Tako je i u poslu. Ključno je ocjeniti uloge. Što i koga zapravo trebate. Vi ste multipraktik.  Ima takvih kao vi još, ali su rijetki i najčešće neće raditi vašom brzinom. Jednostavno, motivacija im nije ista kao vama. Razloga je puno, no vjerujte mi na riječ. Stoga, izabirite ljude koji vam pašu po karakteru, koji dijele vašu viziju. Nemojte se okružiti laskavcima čije bi nožice virile iz vaše pozadine. Niste političar 🙂

….najčešće zovemo…

Tražite ljude koji su egzekutivci, koji izvršavaju zadatke i donose rješenja. Izbjegavajte ljude koji kreiraju probleme. Pokušajte naći ljude koji vole to što rade i dajte im da rade to što vole. Tu su rezultati najbolji. Razmislite i što vama leži. Ljudi i okolnosti se mijenjaju. Možda je upravo na vama rješavanje svih tih mrskih administrativnih zadataka. Ili ste vi rođeni za prodaju. Možda ste ipak introvertirani programer koji najviše voli razvijati svoj software u miru svoje sobe. Sve je legitimno i sve je ok. Samo nemojte zanemariti ni jednu ulogu. Morate i prodavati i naplaćivati i razvijati proizvod i držati korisnike zadovoljnima, općiti s strukturama koje po zakonu imaju pravo pozivati vas na općenje 🙂 i još bezbroj popratnih stvari. Prioriteti se mijenjaju u fazama rasta, ali nikad ni jedan dio ne smijete u potpunosti zanemariti. Stoga je ključan vaš tim i osoba koja taj tim vodi i usmjerava.

Po svemu sudeći, ovo je vaš party, pa vi morate biti taj koji osmišljava zabavu, vrijeme i mjesto, poziva sudionike i daje im zadatke, te očekuje od njih povratne reakcije. Ne tjerajte nekog tko je DJ da miješa koktele. Frenda koji već godinama konobari u hotelu ne tjerajte da pušta mjuzu. No, kako vas nema dosta, morate svi zajedno pripremati tulum i na kraju pospremiti nered. Kasnije, kad budete face i kad si budete mogli priuštiti catering i čistačice, onda ćete drugačije. Sada morate većinu odraditi sami. Netko će donesti cugu, netko stolove i stolice, netko će biti zadužen za mjuzu, netko će preko društvenih mreža pozivati komade. Ali ako nema cuge, party ne valja. Ako je mjuza bez veze, atmosfera je očaj. Bez komada će se ekipa brzo razbježati.

Cilj je odrediti prioritete, definirati zadatke i vidjeti što imate u timu. Koji su ljudski potencijali vašeg tima? Što znate odraditi? Što možete odraditi? Što stignete odraditi? Možete puno sami, ali uz pomoć drugih, vanjskih, možete još i više. Sve to morate pitati sebe. Preslikati sliku onoga što želite u prostor i vrijeme, te vidjeti tko iz tima i kada može što odraditi. Onda to pravilno komunicirati svim članovima tima. Ključno je da shvate što od njih tražite. I nemojte nikada biti sigurni da su razumjeli. Dok se osobno ne uvjerite u to. Bez obzira koliko dobro tim funkcionirao, nesporazuma u komunikaciji, koji mogu rezultirati velikom štetom, biti će uvijek.

Vi ste element kohezije u tvrtci. Vremenom ćete shvatiti da su odnosi sa vanjskim subjektima koji utječu na poslovanje ( prvenstveno država a dijelom i ključni korisnici ) te podmazivanje, popravljanje i održavanje tima u savršenom stanju – vaš glavni posao.

Tags: , ,

17 svibnja 2012 ~ 12 komentara

Birokracijo PROKLETA BILA!

Do kada? Zašto? Zašto se svaki dan osjećam ako da sam u pjesmi Hladnog Piva. U kojoj je fazi uma morao biti Mile Kekin kad je napisao stihove pjesme Čekaonica

Da pokucam, možda je ipak prerano
Zurit ću još malo u sivi pod
I prebrojat pločice
Fino piše, molimo ne kucati
A ja bih htio nekoga upucati
Il’ skočit pod tračnice

Oprostite što dišem
Neću nikad više
Samo mi pomozite
Kroz šumu formulara
Bez malenoga dara
Jako slabo prolazim

Potrebno je donijeti dvije sličice
Osobnu i kopiju domovnice
I pričekat’ satima

Osnivanje udruge

Još, kad osnivaš tvrtku, pa te šetaju HITRO od nemila do nedraga, pa ‘ajde. Hoćeš bit tajkun? Ha? Pa šetaj malo, razgibaj se. OK. Jasno mi je. Ali kad hoćeš napraviti udrugu građana, neprofitnu, radi neke koristi drugima oko sebe, to bi trebalo biti puno jednostavnije. I brže. U teoriji. Ali nije. Probali nas nekoliko registrirati udrugu. Predali sve što treba. I tako, kolega nam javlja situaciju sa ovim rječima:

Što se tiče Ureda za udruge loše vijesti. Danas sam bio, naravno prošlo je 30 dana u kojima su trebali registrirati, ali eto „imaju jako puno posla“ i imaju nekakve primjedbe na statut udruge (koji je njihova prepisana špranca) baš zato da ne bi imali primjedbi, ali uzalud, oni kao administracija moraju opravdati svoje postojanje i to je naprosto tako. Obećali su me ponovo pozvati sa prijedlogom izmjena u sljedećih nekoliko dana, te odmah po našem uvažavanju toga izvršiti upis u registar udruga. Dakle očekujem to u roku od 7-10 dana. Javim daljnji progres.

Kolega  je jako fin. Ne psuje. I smiren je. Zato ga volim 🙂 Zato meni ne daju ići na takva mjesta. Jer mene bi zaštitari izveli van, nakon što bi mi netko rekao da ima jaaaako puno posla, probio je rok koji je sam sebi zakonski zacrtao, a ima neke primjedbe, ni sam ne zna koje, ali će mi ih, jednom, javiti. I njemu – tom birokrati cijepljenom od realnosti, je OK. On ode doma, kući, šetati psa ili igrati se sa svojom djecom. A ja, sjedim na poslu i pišem blog 🙂

Umrijet ću naivan. Zašto predaja zahtjeva ne može ići internetom? Zašto mora tamo sjediti neka teta s kojom mi moramo razgovarati, koja najčešće, očito, nije dorasla poslu, jer uvijek ne stigne ili ne zna odgovor? Zašto ona mora biti zaštićena svom silom zakona i pravilnika koji kažu da čak i ako radi tako kako radi, ostaje na istom mjestu i svaki mjesec prima plaću? To je zločin prema onome koji je ostao bez posla u gospodarstvu koje umire pod teretom plaća te i ostalih teta i stričeka. Koji sjede tamo,samo da bi bio mir u kući. I da Krešimir S. ne izvede njih na organiziranu šetnju ulicama. I ako se uvede internetom prdaja zahtjeva, kompjuterski pregled obrasca i odgovor u 24 sata ( k vragu, probajte ispuniti formu za US vizu – sve na internetu – a pitanja i obrazaca toliko da i Premijer dobije ospice 🙂 onda će Krešimir S. vikati na Dnevniku da su jadne tete sad bez posla. Kojeg nije ni bilo. Ali ne možeš predati zahtjev za otvaranje udruge i statut preko Interneta. Jer tete moraju imati posao. Mir u kući je bitan.

Osnivanje i dokapitalizacija tvrtke

Ne možeš ni dokapitalizaciju tvrtke provesti. Jer Trgovački sud se ponaša kao da trguje a ne kao da sudi. Jer se tamo nekome na sudu ne sviđa ni ime naše firme, ni to što smo se mi kao partneri dogovorili i ugovorili. A pregledali odvjetnik i bilježnik. I naplatili svoje gledanje. Pa kad se umilimo i promjenjimo tekst, pa sad piše tako kako se mi kao partneri nismo dogovorili, a iza tog ugovora napravimo još jedan kojim ipak potvrdimo da je to tako a ne ovako 🙂 onda nas opet zaustave jer nemaju jednu potvrdu o uplati. Lova je sjela na račun, vidi se tko je uplatio i koliko, ali eto, zagubila se potvrda. I nije dosta izjava svih nas da je to tako, jer možda je Sveti Petar sišao i uplatio za jednog od nas. Ma nisam pravnik, ali ovo je suludo. Sve je to suludo. Kao da netko čeka da svi sludimo i da prestanemo plaćati porez u ovoj zemlji. Na dobrom su putu!!!

 

15 svibnja 2012 ~ 12 komentara

Robovlasništvo, volontiranje, internship i slične strane riječi

S obzirom da je prošli petak izglasan Zakon o poticanju zapošljavanja, ovim putem se ponovo osvrćem na vrlo ružne komentare u mnogim medijima koji poduzetničku klimu u zemlji čine još lošijom i nepotrebno prave probleme ovom dijelu gospodarstva koji još kako-tako funkcionira i financira (najvećim dijelom) i one koji se na njega najviše ljute.

14. travnja 2012 godine na Facebook profilu Poslovno objavio sam komentar sljedećeg sadržaja:

Postovani studenti,slusajuci vase komentare na Dnevniku,sada, citajuci komentare na Fejsu i razgovarajuci s mnogima od vas, ovim putem izjavljujem – NECU VAS IZRABLJIVATI I NECETE BITI MOJI ROBOVI. Kako? Pa ovako. Necu sudjelovati u programu zaposljavanja pripravnika. Necu placati ni 1600 ni manje ni vise kuna. Necu vam biti mentor ( bar ne vama koji se bojite robovlasnistva i koji ste protiv ovog programa ). Necu raditi zbog vas program usavrsavanja. Necu zbog vas biti pod prismotrom a vi necete zbog mene ici na intervjue svaka 2-3 mjeseca, na kojima bi izjavljivali da li vas iskoristavam i da li radite nesto pametno ili mi kuhate kavu. pitate se zasto? Pa, kavu ne pijem, imam tajnicu koja odradjuje one poslove kojih se vi grozite ( a sigurno bi ih daleko radili od moje Vesne ) i uopce vas ne trebam. Necu se na vama obogatiti, jer sam vec prilicno bogat. No,vi od mene i mojih kolega necete nauciti. A mogli ste puno. I necete dobiti u zivotopis iskustvo rada u nekim pametnim i perspektivnim tvrrkama u kojima ja odlucujem o zaposljavanju. Necete dobiti ni mogucnost da ja, poznati gonic robova, uocim vase potencijale. Koje mozda ipak imate. Pa vas zaposlim, na neodredjeno-kako inace zaposljavam i platim iznad prosjeka i na vrijeme, kako placam i ostale “robove”. Nego cete i dalje pisati zivotopise iz studentske sobe ili roditeljskog stana. I biti ljuti na drzavu, proklete tajkune, nogometnu reprezentaciju, ministre i sve oko vas koji nikako ne razumiju koliko ste u stvari vrijedni i korisni. Ja cu i dalje zaposljavati i traziti vase kolege koji imaju drugaciji nacin razmisljanja, nekima od njih cu dati desetke ili cak stotine tisuca mojih robovlasnickih kuna, kako bi zajedno napravili nesto. Kad to napravimo, vi cete ionako na to pjunuti, rekavsi kako smo to ili ukrali ili kopirali ili se obogatili na vama ili drugimm jadnima i neshvacenim visoko i skupo obrazovanih ( a vrlo cesto potpuno neiskusnih i besperspektivnih ) mladih ljudi. Sretno vam bilo u trazenju posla. U drzavnoj upravi i njenim zavodima cete svakako kuhati kavu, volontirali ili ne. Kod mene i mnogih koji misle kao ja – necete volontirati, a vrlo vjerojatno – niti raditi.

Komentar je kopiran, onako kako je napisan, (sa svim pravopisnim greškama i tipfelerima :)) u dahu, nakon odgledane reportaže s Dnevnika. U njoj novinar, komentirajući tada još i neobjavljen prijedlog zakona, kojim bi se mladim ljudima sa znanjem a bez prakse omogućilo stjecanje iskustva, traži studente za komentar. Studenti su komentirali uglavnom negativno. Mislim da se radilo o studentima Filozofskog fakulteta, po pozadini iza kamere, činilo mi se tako. Sve se to nastavilo na komentar tzv Akcije mladih http://akcijamladih.org/bolje-grob-nego-rob koja je izuzetno napadački i potpuno neprimjerenim izrazima vrijeđala i omalovažavala poduzetnike, pogotovo one koji bi se usudili koristiti takav model pripravništva. Komentar te, po mojem mišljenju, lijevo anarhistički orjentirane organizacije, prenesli su mnogi mediji. Riječi poput “robovlasnici” “vampiri žedni krvi ” i slične su očito odličan mamac za objave i širenje poruka. Poruka mržnje. I, po meni, umjesto da idu na ispravljanje nepravdi, lopovluka, lošeg odnosa prema radnicima, okolišu itd  i svih drugih odvratnih pojavnosti koji krase i neke od poslodavaca – oni su pozvali na linč.

1600 kn nije plaća, 1600 kn se ne plaća rad, već je to naknada za učenje i stjecanje znanja. Umjesto da plaćaju stjecanje znanja ti ljudi uče uz naknadu. Ako im taj model ne odgovara, ne trebaju ostati ni dana u firmi u kojoj ne dobijaju ništa osim tih 1600 kn. Do sada je to bilo volontiranje za 0 kn, sad je naknada 1600 kn. Jasno da se ovdje radi o praktičnom djelu u kojem se uči radeći pojedine poslove. Ali se prvenstveno stječe iskustvo. I zato to nije plaća. A konstantno slušamo da je to sramotna plaća za rad. E nije. Na zapadu pojam internshipa http://en.wikipedia.org/wiki/Internship je odavno poznat, mi se očito tek navikavamo.

Sam komentar koji sam napisao, izazvao je veliku buru, portali koji su ga prenesli javili su povratno o velikoj posjećenosti, jedan je čak usporedio to s objavom Severininog uradka na Indexu, jer je imao tehničkih problema sa naglim povećanjem aktivnosti. No, jasno je da nam je Seve svima bila draža od ovog mog istupa 🙂 Mnogi su me podržali i još dobijam poruke podrške. Bilo je i prijetnji, hejtova, vrlo ružnih poruka, no sve je to naša stvarnost.

Bez želje za pojašnjenjem bilo čega, samo želim reći da mi je drago da sam potakao vrlo široku raspravu po internetu vezano za ovu temu. Tema i sam prijedlog zakona koji će uskoro stupiti na snagu su bili odlični, ali sada ćemo vidjeti kako će se, zbog ulagivanja raznim strukturama i ubacivanja previše osigurača koji normalnima samo otežavaju a budale ionako ne sprečavaju, iz dobrog prijedloga roditi nešto lošiji zakom, koji će u većem dijelu promašiti svrhu. Tipičan Hrvatski problem. Već viđeno puno puta. Pa će to dežurnim hejterima, prigovaračima i halabukašima samo dati dodatni dokaz kako je sve loše i kako su bili u pravu.

Hvala svima, ne samo onima koji misle kao i ja, već i svima drugima koji su sudjelovali na raspravama i uz obostrano poštovanje iznosili svoje stavove. U takvim raspravama uvijek učim i mislim da me oplemenjuju. Za sada sam i dalje protiv predloženog modela zapošljavanja, čekam konačnu verziju i objavu, pa ću odlučiti. Ovo navodim zbog svih onih koji su pisali da bi željeli baš da im ja budem mentor.

14 svibnja 2012 ~ 10 komentara

Investicije u ideju, projekt, tim, proizvod…

Dragi poduzetnici i oni koji to želite postati,

potaknut internom diskusijom članova naše Udruge investitora u projekte u ranoj fazi razvoja CRANE , ili kako nas nespretno prevode Poslovnih anđela, 🙂 došao sam do zaključka da je još veliki put do minimalnog razumijevanja kako funkcionira business i kako treba tretirati projekte koji su na samom početku.

Naime, kod prijave na našim stranicama www.crane.hr mnogi wannabee poduzetnici i neki koji su već poduzimali nešto, ali im baš to nije išlo od ruke, mnogi komentari su vezani za strah i veliku brigu o “otimanju ideja”, “kopiranju briljantnih postavki poslovnog plana”, odavanja financijskih podataka iz prijave i slično.

Komentari poput:

  • ne želim se prijaviti jer Damir Sabol razvija nešto slično
  • ne želim se prijaviti jer mi se Hrvoje Prpić ne sviđa, on je upropastio HG spot i Trillenium mu je bzvz, razvoj mu traje predugo i tehnologija koju su razvili je već prestara
  • imam jednu izvrsnu marketinšku ideju, ali vidim da za članicu imate Manuelu koja je iz marketinga i ne želim prijaviti projekt
  • nitko od članova  Vam nije iz moje branše i ne trebam takvog investitora
jednostavno ne stoje. Svaka vam čast na vašem mišljenju, ali mi nismo ni humanitarna organizacija ni javni pravobranitelj. Ako mislite da od nas nećete imati koristi, onda ste sigurno u pravu. Ako pak ne mislite tako, postoje šanse, vrlo male, ali postoje, da investiramo u vaš projekt.
Jasno da sad zvučim bahato. Hejteri i svi koji to takvim vide, dobrodošli su prosuti još koju litru žuči i oprati me komentarima poput onih predivnih koje možemo čitati na nekom od vodećih news portala u zemlji. No, i ja i moji kolege iz CRANE-a svaki dan doživljavamo tu nelagodu kad moramo prezentirati onima koji od nas trebaju preuzeti razvoj našeg zajedničkog projekta, kad isti dođe u fazu zrelosti za ulazak većih investitora popt VC fondova. Prošli tjedan smo imali čast pričati s čovjekom iz vodeće investicijeke banke iz USA koji ne ulaže ispod 5mil USD a i to mu je pre sitno. Oko 20 milja USD mu je ok. Mislite li da ćemo mi takvome moći doći s pričom da nas je strah otimanja ideje ili krađe informacija? Ako već imamo tvrtku koju smo skupa sa poduzetnikom podigli na nivo da ima prihode i tržište, posluje uredno i nije nam nužna investicija – imamo neke adute u pregovorima. Ali on ima novac. Njegova je zadnja. Plus što je on u poziciji birati, jer koliko god mi mislili da takvih kao nas nema puno, on ih vidi na tisuće. Vuku ga za rukav i bolji i ljepši od nas. Investitoru ne možete pristupiti s figom u džepu. Možete pokušati. Ali morate biti jako dobri prodavači. Najčešće magle.
Stoga, taj iracionalni strah od otkrivanja svetog grala koji ste baš vi pronašli je iracionalan. Odbija nas. Načelno nas uopće ne zanimaju ideje. Ne zanimaju nas ni ljudi koji su zatvoreni. Smisao našeg rada je u tome da sutra ( nakon par godina  rada)  ja vas moram moći pozvati na roštilj. Ne moramo se voliti, ali moramo moći surađivati. Ali odnos je jako bitan, jer ako imamo grč u želucu jedni od drugih, neće ići. Jer smo partneri. Uvažavamo se. Nekad se i zakvačimo, ali sve rješavamo ili projekt stane.
Ako vam investicija ne treba, a idejama koje su toliko kolosalne da poput svetog grala ili perpetuum mobilea – ne tražite investiciju. Nego odmah i sami komercijalizirajte. Ne dijelite to s nikim. Pogotovo ne s nekim tamo koji postavljaju pitanja i traže da svoj projekt malo rastavite na dijelove i predstavite onima od kojh očekujete pomoć. U novcu i još koječemu.

Za one koji žele znati više startupima, preporučam seriju tekstova – prvi govori o tome koliko je potrebno za početak startupa.

23 travnja 2012 ~ 6 komentara

O mojim skromnim počecima

http://www.poslovni.hr/vijesti/zaradivati-sam-poceo-u-srednjoj-mami-sam-objasnjavao-da-nije-od-droge-202567.aspx

23. travanj 2012.| JA, PODUZETNIK

Godina je 1983. Klinac ima 13 godina. Prvi put, na kraju 6. razreda, kod prijatelja ( tata mu je bio gastarbajter – posebna klasa koja je imala pravo na neke stvari koje mi “domaći” nismo mogli imati ), vidi kompjutor. U kući. Na radnom stolu. Mali, je smiješan, gumenih tipki. Ništa poput velikih kanti kakve je viđao po filmovima. I može svašta. Klincu se otvaraju oči. Ne želi novi bicikl, ne želi novu loptu, ne želi ništa, želi svoj, prvi osobni kompjuter – ZX Spectrum. I kreće u akciju. Roditelji nisu spremni izdvojiti 600 maraka ( tada velik novac i u valuti za koju današnji klinci nisu čuli ) pa kreće u akciju. Skupljanje flaša, starog papira i nošenje u Uniju. Nije dosta. Cijepanje drva susjedima. Metri i metri drva. Naučio je tad cijepati drva, korisna vještina i dan danas 🙂

Cijelo ljeto radi sve moguće i nemoguće poslove, izdajući se za starijeg nego što stvarno jest, i krajem ljeta, čudnim, tada ilegalnim putovima, ZX Spectrum stiže na njegov stol. No ne i programi. Brzo shvaća da je taj skupi stroj samo komad namještaja, ako nema programa koji bi od njega stvorili alat za igranje ili rad. Igra ga je tada, kao i danas, poticala na većinu stvari. Nikad se nije prestao igrati. I počinje tražiti način da nabavi programe. Frustriran tadašnjim propisima ( stvar koja se provlači kroz njegov život i rad i dan danas ) kreće nabavljati i izrađivati programe. Prijatelji traže isto i za sebe. Brzo shvaća da mnogi od njih ne žele uložiti napor, žele brzo i jednostavno rješenje svoga problema. I spremni su za to platiti.

Tako sam počeo. Iz sobe u dvosobnom stanu koju sam dijelio s bratom. U stanu od 60m2. ZX Spectrum je bio prikopčan na jedini TV. U sobi mojih roditelja. I brzo je nastala potreba za mnogim stvarima. Monitor za moju sobu? Bolji kazetofon ( tada je kazetofon bio glavni medij za pohranu podataka )? Nove traperice? Kako nisam imao za sve, morao sam početi slagati prioritete. Upravljati resursima. Prvo je išao monitor, da mogu programirati duže i kad god to želim. Onda sam zaradio za bolji kazetofon. Pa nekoliko njih. Oni su snimali brže, reklamacija je bilo manje. I novac je krenuo pristizati. Već u srednjoj školi to je bio pravi mali posao. Roditelji nisu znali točno što radim. Pogotovo nisu znali koliko novca od toga pristiže. Sve dok jednom poštar, koji je mijenjao “našeg” poštara, s kojim sam imao dogovor – nije naletio na mamu. I predao joj novce za mene. Nakon toga je bio vrlo ozbiljan sastanak kućnog savjeta 🙂 Morao sam pobliže objasniti da to čime se bavim nije ni droga ni oružje 🙂

Sa 18 godina sam, po povratku iz vojske, otvorio prvu tvrtku – Insako., koja je danas srednje velika tvrtka – distributer robe široke potrošnje. Nisam znao čime ću se točno baviti, pa sam izabrao ime koji ništa ne znači, čudno zvuči a može značiti svašta. Prvi ozbiljni poslovi bili su najam, servis i prodaja aparata za zabavu. Fliperi, konzole za video igre, poker mašine. Najbolji prijatelj, koji je u Insaku i danas, bio je prvi zaposlenik. Posao je dobro krenuo, radili smo i danju i noću, ali sve je to bila igra. Voljeli smo flipere. Svaki koji je išao dalje, morao je k nama na provjeru. Nekoliko noći 🙂 Razvili smo posao tako da smo imali aparate u najmu i po drugim republikama bivše države. Tada je počeo rat. Druge stvari su postale prioritet. Izgubili smo puno, jer do nekih aparata nikad više nismo mogli.

Naslijeđe socijalizma Hrvatskoj nije ostavilo ni jednu tvornicu higijenskih papira. Čudna koincidencija. Kako klinac sa ZX Spectruma, pa video igara – dolazi do toalet papira? To je ono što poduzetnika iz poriva odvaja od poduzetnika iz nužde. Poduzetnik iz poriva traži priliku. Stalno. Poduzetnik iz nužde kreće u poduzetništvo kad mora. Jer je ostao bez posla u bivšoj firmi. Jer želi pobjeći od šefovanja drugih. Kao i sada, još sam tada imao čudan dar opažanja. Nisam opažao samo pripadnice ljepšeg spola u kratkim suknjama, dobre aute ili modne marke odjeće. I danas kad se vozimo, žena me često pita, kako zapamtim sve jumbo plakate, kako upijem sve vijesti s radija ( osim sporta i prognoze ) i sve to povežem u neki čudan redoslijed. Ne znam. Ali ide me 🙂 Tako sam i tada, iz razgovora moje mame (radila je u ljekarni, što je opet odredilo dio mojih kasnijih poslova ) s dobavljačem shvatio da je nestašica papirnih maramica. Istražio sam i došao do zaključka da postoje proizvodi koje ljudi trebaju svaki dan, koje konstantno kupuju, na koje su navikli, te da ima relativno mali izbor tih proizvoda na tržištu. Prve količine prevezene su rasklimanim očevim autom i teretnom prikolicom. Lijepo je bilo kad sam s prikolicom, umoran od posla, skrenuo u krivi smjer u zelenom valu. I naišao na policajca koji se zbunio još više od mene. Pa sam se zaglavio u pokušaju okretanja u pravi smjer i izazvao totalni kaos. Tko nije probao izaći iz auta usred zelenog vala i rukama uz pomoć policajca, pomicati prikolicu, mic po mic…praćen psovkama i trubljenjem, ne zna što je zabava 😉

Sve što sam zaradio ulagao sam u posao. Prvi kombi bio je stari VW. Star već tada kao i ja, 20 godina. Izdržao je kod nas par godina. Rikavao je često, običavao je to napraviti usred špice u prometu. Nije ga bilo lako gurati, punog robe. Ali sve to me je beskrajno veselilo. Pa je došao prvi novi kombi. Činio se kao najskuplja stvar na svijetu. I bio je. Najskuplja stvar koju sam tada posjedovao. I danas najskuplje što imam je u vlasništvu tvrtki. U poslu. Uvijek su kamioni skuplji od automobila koji vozim. Iako sam od nedavno u novoj kući, i dalje zgrada i objekti firme vrijede puno više. I to je jedno od pravila. Skupi osobni auto i jeftini business ne idu skupa. I obratno. Prodavači priče, bez stvarnog pokrića, danas teže prolaze nego ikada. Bar kod mene.

Novac nikad nije bio motiv. Motiv je bila pobjeda ili bar dobra utakmica. Biti u igri. Igrati. Biti dobar ili čak najbolji. Najbolji je bilo biti teško, pa smo se uvijek trudili biti bar jako dobri u tome što radimo. Prvi i treći zaposlenik Insaka su još s nama. Ja sam se zaposlio puno kasnije. Morao sam završiti studij. Sve to vrijeme sam radio. Nekoliko poslova. Prvi mobitel koji se pojavio bio je za mene dar s neba. Do tada sam bio najveći potrošač na govornicama na fakultetu. Doslovno sam dio posla vodio sa fakulteta, dio iz ureda. Davao ispite, zapošljavao ljude, povećavao promet i otvarao nove poslove.

Već tijekom fakulteta bilo je jasno da je Insako dovoljan za lijep i dobar život. U materijalnom smislu. No, mene su i dalje napadale ideje. Pa sam nagovorio mamu na otkaz sa odlično plaćene pozicije. Otišla je bez kune otpremnine, vjerujući svome sinu da on ima nešto što će njoj omogućiti još 15ak godina rada do mirovine u nekoj drugoj, poticajnijoj okolini. Uložio sam u otvaranje privatne ljekarne, kapital je bio moj, majka je bila nositelj djelatnosti. Ja, kao ekonomist, ni tada ni danas nisam mogao ući sam u taj business. Nakon prve ljekarne išla je druga pa onda ustanova. Sve je završilo 2008 godine kada je u ljekarništvo ušla Atlantic grupa. Dijelom i mojom zaslugom, na što sam i danas ponosan te preuzela i moje ljekarne. Mama je dobila više nego dovoljno za uživanje u mirovini. Posebno sam ponosan na to da se posao koji sam započeo i ljudi koji su u njemu radili razvijaju i dalje i napreduju uz uvjete koje im ja ne bih mogao osigurati. I da sam i dalje aktivan u ljekarništvu.

Svaki posao koji sam radio radio sam punom snagom. U ljekarništvu je bilo puno problema. Djelatnost nije bila zasebno regulirana, a ljekarnici nisu bili zadovoljni svojim utjecajem na zdravstveni sustav. Sudjelovao sam u osnivanju Udruge ljekarnika u HUP-u. Danas sam Predsjednik te udruge i aktivan član HUP-a. Puno sam kroz godine naučio o funkcioniranju sustava zdravstva. Upisao sam i završio postdiplomski studij Management u zdravstvu. Svaki posao, svaka aktivnost su vodili k novoj. Svaka vrata koja sam otvorio vodila su u hodnik s još više novih vrata. I tako je i danas. Stalno otvaram nova vrata. Neka ne uspijem jer su zaključana ili s druge strane netko pruža jak otpor 🙂 Naučio sam da je neka vrata bolje ostaviti zatvorenima. No, takvih je malo. Iza većine vrata su novi ljudi, nova iskustva, novi poslovi. I sve me to beskrajno veseli.

Paralelno s ljekarnama, pokrenuo sam ustanovu za njegu u kući i fizikalnu rehabilitaciju. Nagovorio sam brata da ostavi siguran posao u bolnici i da krenemo u novi izazov. Opet sam ja bio ulagač i nosio rizik projekta, brat je riskirao stalni i dobar posao u bolnici. Tada je tvrdio kako puno radi i ubija se radeći u bolnici. Branio je stavove javnog zdravstva i svoje kolege, njihov način rada. Sada misli drugačije. Najblaže rečeno 🙂 Potrebno je vidjeti i drugu stranu. Potrebno se odmaknuti iz sigurne okoline. Često je okolina ta koja zarobi kreativne potencijale čovjeka, uvjeravajući ga da je baš dobro “ne talasati” i ne isticati se. Nauče vas da nije dobro imati svoje mišljenje ili pokazati inicijativu. Da nije u redu kolegi koji je pijanac reći da je pijanac. Nego ga treba pokriti, jer će on nekad pokriti vas kada pogriješite. Sad ustanova ima 8 stalno zaposlenih, rade i muče se. Ne cvjetaju im ruže, ali vole svoj posao, odlični su u njemu, isplaćuju plaće. I razvijaju se, koliko situacija dopušta.

Uvijek sam veliki dio radnog vremena (a kod mene je radno vrijeme sve ono vrijeme u kojem ne spavam ) trošio na usavršavanje. Odlazio sam na konferencije, seminare, sudjelovao na projektima. Mnogi su se čudili. Zašto trošim vrijeme? Zašto bacam novce na to? Pitali su koliko me plaćaju tamo? I danas mnogima nije jasno. Njima nikad ni neće biti jasno. Neće pročitati ni ovu priču. Njih poslovne novine baš i ne zanimaju. Internet im služi za druge svrhe. S jednog od takvih seminara, nakon 3 tjedna na Cipru, gdje sam usavršavao svoja znanja o upravljanjima ljudskim potencijalima, kolegica s tog seminara je moje ime prosljedila jedno mladom i pametnom Čehu. S kojim sam pokrenuo posao prodaje aplikacija za mobilne telefone. Tada nisam ništa znao o tome, ali imao sam onaj isti osjećaj kao klinac sa početka teksta kad je ugledao mali plastični kompjuter s gumenim tipkama. Shvatio sam što sve može taj mali uređaj kojeg smo tada koristili samo za pozive i sms poruke.

I danas mislim da je budućnost u kombinaciji telekomunikacija i interneta. Ljudi su i dalje gladni novih sadržaja. Ne nužno novih Facebook-a. Moje investicije zadnjih godina su vezane uz izrade aplikacija za podršku poslovnih procesa na terenu – Salespod, najboljih i najljepših nogometnih statistika koje ćete ikad dobiti na vaš Ipad ili Iphone – Once, izradu profesionalnih web stranica za potpune neznalice Naklikaj, novi i inovativni sustav za upravljanje eventima i prodaju karata – Entrio, te posljednji projekt – informatizacija poslovanja medicinskih sestara – E-Njega. Kao član CRANE-a (Croatian Business Angel Network ) s najvećim brojem investicija do sada, zadivljen sam znanjem i mogućnostima te upornošću nekih novih klinaca. Oni danas gledaju u nove razvojne alate i nove smartphone ili tablete ( ne one tablete koje njihovi kolege gutaju za divljih partijanja po klubovima 🙂 onako kako sam ja gledao u ZX Spectrum. Investiram uglavno u ljude. Timove za koje mislim da mogu nešto napraviti. No nije lako prepoznati dobre klince u moru blefera. Stoga , s nekoliko entuzijasta, aktivno radim na pokretanju prvog pravog poduzetničkog inkubatora u Zagrebu. Sve se danas odvija puno brže. Klinci nemaju 4 godine vremena da nešto pokažu, pronađu investitora, naprave, prodaju i uspiju. Sve je znatno kraće. Moramo ubrzati proces odvajanja odličnih od prosječnih. Business funkcionira tako. Nema uravnilovke. Pogotovo današnji visoko tehnološki projekti. Jezgra mora biti sastavljena od najboljih, najluđih i najupornijih. A onda oko jezgre, ako jezgra zaživi, dolaze ostali. U inkubatoru bi se dala prilika “klincima” pokušati razviti svoje ideje. Bez troška. Dobili bi mjesto i uvjete za rad. Mentore koji su ono što oni rade već prošli, koji im mogu i otvarati vrata ili pokazati koja otvarati a koja zaobići. Stručnu pomoć pravnu, administrativnu, računovodstvenu. I nakon kratkog vremena, od ideje će postati proizvod. Ili će umjesto tih klinaca doći drugi klinci, s novom idejom. Sve do proizvoda koji će Hrvatsku upisati na kartu svijeta, kao što su je nekad upisali naši vitezovi noseći rubac oko vrata, pa kasnije Tesla ili Penkala. Kao što je Estoniju pred nešto godina upisao Skype. Iako su ga osnovali Danac i Šveđanin, u stvarnosti su ga programirali Estonci i danas je većina razvoja u Estoniji. Čak i nakon što je Skype preuzet od Microsofta.

16 travnja 2012 ~ 7 komentara

Startup – 6. dio – prvo skoči onda reci STOP

Već ste ozbiljna mala firma. Imate prihode. I rashode. Ovo prvo još teško prati drugo. Ali klapate nekako. Fokusirali ste se, znate što radite. Što radite sami a što dajete drugima da odrade za vas. Znate i što ne radite. Uredili ste odnose s partnerom. Zna se tko koliko dobija, ako jednom bude vrhnja za pobirati. I kako i kada ćete ga pobrati. Svaki dan je nova borba. Što ste veći, više nailazite na probleme o kojima niste sanjali. Svaki put kad dignete glavu – novi udarac u lice. Milijuni stvari na koje niste ni pomislili da bi se ikad mogli ticati vas.  A tiču vas se. JAKO!

Vi ste mislili razvijati svoj projekt. Raditi na njemu, zaposliti neke ljude i napraviti proizvod koji će pomaknuti svijet. Da. A.HA 🙂  Hoćete. Samo, prvo morate pomaknuti neke manje bitne stvari. Za početak pomaknuti radio prijemnik iz ureda. Pospremiti ga u ladicu. Da ga ne vidi inkasator HTV-a. Ne zato jer ne volite slušati radio, nego jer ne volite platiti 80 kn mjesečno i još riskirati naknade ZAMPu. Zatim, na primjer, morate pomaknuti gluteus i otići na Poreznu Upravu. Izvaditi potvrdu o plaćenim porezima i doprinosima. Jer želite poticaje. Čuli ste da se dijele, pa i vi digli nogu 🙂 da se i vas potakne. Čitate natječaj za te poticaje, hrpa stranih riječi, neke potvrde, za ovo i ono ( pred kojih 20ak godina bi bilo i za ovo i ONO i DSZ 🙂 ). Ma nema problema, pa vi ste baš ti koje natječajem traže. Mladi, inovativni, poduzetni, budući izvoznici – kao da je za vas natječaj pisan.

Je,jeee… ali morate aktivirati gluteus maximus i razgibavati ga po raznim uredima. Jer toga što trebate – nema  na internetu. Nema iz fotelje. Zato, jer se država jako brine, da vam se ne desi apces na gluetalnoj regiji, kao nedavno jednom našem ministru. Morate se kretati i razgibavati. Ne da vam se vene zakrče, da dobijete dijabetes i povišeni kolesterol od sjedenja u uredu. Od programiranja. Pisanja ponuda kupcima. Ne,ne – nikako. To nije zdravstveno opravdano.  Zdravije se kretati. Po uredima raznim. Stajati u redovima. Za vene je to skroz ok. I onda – dobijete potvrdu, ali vidi vraga, piše na njoj da ste dužni 1723kn i 35 lipa. Za mirovinski doprinos. Ili PDV. Svejedno. A nema poticanja onih koji su dužni Lijepoj Našoj. Jok.

I pitate vi tetu na poreznoj: Kako to??? Pa sve vam plaćam, što mi ona druga teta,  iz mog knjigovodstva, obračuna. Je, znate, mladi gospon…. ( ovo “mladi gospon” zapamtite, to će vas pratiti kad god budu htjeli reći da nemate pojma,a znajući da baš oni koji vas tako oslove u stvari – nemaju pojma ) meni tak piše na ekranu. I to je objašnjenje. Bilo i biti će, još dugo godina. Piše joj na ekranu 🙁  I onda vi, trkom, do vaše tete u knjigovodstvo. Onda vam teta veli: Ma NEEEE, sve je to ok, to su oni kod preknjižavanja ovog na ono ( bez DSZ ), kod promjene stope i tako to… pa počinje ping pong.  A vi ste loptica 🙁

U takvim slučajevima, a da bi ostali fokusirani, predlažem liniju manjeg otpora. Teta u poreznoj ima ekran. Onaj CRT – katodni, stari. To je velik i težak stroj. Zastario i spor. Ali kad u njemu nešto piše, ni Baščanska ploča mu nije ravna. Uklesano k’o u kamen. Možete se fino s njima sporiti, pričati im priče. Ali, kraj na kraj, matematika ide ovako:

– koliko mi ta potvrda treba? Jako! Imam potencijalnih 100.000 kunića razloga koliko mi treba prokleta potvrda. Toliko je poticaj kojeg se nadam dobiti.

– koliko me košta dobiti ispravnu potvrdu u roku koji mi treba za zadovoljiti uvjete natječaja? – 1.723 kunića i 35 lipinih listova. Upravo koliko je na Baščanskom ekranu u poreznoj netko uklesao.

– rezultat?  – platite porez iako isti niste dužni platiti ( ipak je Baščanska ploča tu već stoljećima i što je zapisano, zapisano je ), odnesete tu potvrdu da ste uplatili teti u poreznu ( odmah, jer već sutra može biti još par lipa kamate, pa ćete morati odraditi novi krug )  i ostavite sve te tete da se natjeravaju oko knjiženja i upisa. Možda jednom riješe kud je otišao vaš novac. Pišete si interno taj trošak u trošak prijave na natječaj i to je to. Možda kasnije vaša teta dokaže njihovoj teti da ste u pravu. Ako i dokaže, ne tražite novce nazad. Lijepo ih ostavite kod tete u poreznoj. Jer dalje radite i već slijedeći mjesec, kad prodate nešto vaših proizvoda, taj iznos ćete prebiti.

Tu dolazimo na priču o PDV-u. Koji je formalno svakom poduzetniku u sustavu PDV-a prolazna stavka. Neutralan. Kao – nije vam to trošak. Mo’š mislit 🙁  Ajmo se malo tu zadržati…

Ako ste firma koja razvija proizvod, i nema prihode, već se razvija od FFF novca – novci familije, prijatelja ili neke budale poput mene, onda u svemu što trošite ( osim plaća, reprezentacije i osobnih auta – no za aute u vlasništvu firme smo već rekli da su u startupima zabranjena roba – osim ako niste rent-a car ) imate uključen PDV. I taj PDV koji plaćate, njega imate pravo prebiti sa PDVom koji naplatite u prodaji vašeg proizvoda. No, kako još ne prodajete ništa, onda imate pravo na povrat tog istog PDVa. Super? Je, dakle, onaj printer što ste jučer kupili, vas ne košta koliko ste platili, već imate pravo tražiti iznos uključenog PDV-a nazad. E, tu pazite. Tu je bitno imati dobre tete u knjigovodstvu. I vi morate biti ažurni. Raditi sve kako treba, sve papire složiti i sve odraditi na vrijeme. Jer ona teta iz porezne, kad vidi na svom CRT ekranu da ste preplatili PDV, to nju ne smeta. Ma nju i inače ne smeta ništa. Osim tih dosadnih stranaka stalno koje dolaze. Ali kad tražite povrat, e to je smeta. Ne baš nju, ali kolegicu iz sobe kraj nje. Koju najčešće ne želite upoznati, jer joj u nazivu posla, koji je često dug, postoji riječ inspektor. I dobro da je smeta. Jer su neki tražili milione povrata, pa čak i dobili. A nikako nisu trebali dobiti. Malo su se šalili. I nije to bilo davno. Samo prije cca 10ak godina. Pa je sve malo zastarilo. No, nemojte tako. Ako morate tražiti povrat od države, to je ok. Ali onda morate i biti potpuno čisti prema državi. Inače umjesto povrata, tete iz porezne, nekad udare kaznu. Veliku. Nekad i veću od povrata kojem ste se radovali.

I sad, kako radite sve i svašta, što vrijeme više odmiče, vi ste više u papirima, porezu, bankama, FINI, obrascima, naknadma, potraživanjima, dugovanjima. Malo ste manje u inboxu i dropboxu a malo više na telefonu, printeru i faksu. Jer kad radite sa institucijama, ne ide to kako vi mislite. Faks je još kralj. I dopis u 6 primjeraka, sa parafom na svakoj strani. Ovjeren od javnog bilježnika. Nego? Kaj ste si vi umislili, mladi gospon :))) Nema bez ovjere, mora i bilježnik nešto zaraditi. No, zato imate partnera. I možda još ponekog zaposlenika. Zato ste tim. I sad vi morate upravljati tim timom. A jedva stignete upravljati sobom. Slijedeći puta malo o timskom radu i upravljanju timom.

 

04 travnja 2012 ~ 10 komentara

Startup – 5. dio – kako se, kada i na što fokusirati

Ideje vas i dalje pucaju. Svakodnevno. Tek sad kad ste počeli s poslom, otvaraju se novi horizonti. Mogli bi i ovo. Vidi onaj radi i ono. Gle kako susjedu dobro ide posao. Za početak, othrvajte se zovu skakanja u nešto, zato što to radi netko drugi i zato što se vama čini da mu super ide. Jer često i nije tako, u businessu stvari iznutra ne izgledaju isto kao izvana. Imati ćete dovoljno novih ideja i puteva  u okviru vašeg originalnog projekta.

Dodatni problem fokusiranju je što oni prihodi nikako da stignu rashode. Ma, skoro, svaki mjesec, skoro su stigli. Ali opet – nisu. Vaš prvi zadatak je povećavati prihode. Logično, jer još ni nemate ideje koliki vas troškovi čekaju. Kad krene zaštita na radu, pa dimnjačar dođe, pa neki za deratizaciju, pa atesti ovog i onog, pa prijava za patent, pa zbrinjavanje otpada i tko zna što sve još, trebati će prihoda za sve to pokriti. Zato ganjajte prihode u početku, a troškove jednim okom gledajte, učite o njima i razmišljajte o njima. Za sada.

I tako, ganjajući prihode, skačete na sve što se miče. Ako nešto šušne u obližnjem grmu, evo vas. Okrećete svaki kamen, gledate iza svakog ugla u potrazi za još posla i još prihoda. I to je ok. Pa vas, osim vašeg rješenja, vaš klijent traži još i neki interfejs. Hoće povezivanje vašeg programa sa svojom telefonskom centralom, programom svog kupca i dodatno želi remote namještanje zubne proteze svoje bake. I sve to onlajn u klaudu i sa 24/7 suportom. Da ne bude dosadno 🙂

I sve vi to napravite. I da zadivite korisnika, a zadivljen korisnik je najbolji put do povećanja prihoda, još se, ekstra, spojite na njegovu veš mašinu, tako da bakino zubalo može klackati u ritmu centrifuge 🙂 I on je sretan. Preporuči vas frendu. I onda frend veli, je, je, ali ja imam i sušilicu, kraj veš mašine. I onda idemo dalje sa novim željama….

Pitanje je dokle. Nekima je već prvi korak previše. Ne! Prvi korak i još pokoji korak se mora napraviti. Kod prvih kupaca radite sve! I do bakinog zubala na sušilici, a možda i korak dalje. Time vježbate i sebe i svoj tim. Vi kod prvih kupaca učite, vi dobijate puno više od njih, osim samog novca za vaš proizvod. S njima učite. Na njima se vježbate. I još ste za to plaćeni 🙂 Učite sve, od uočavanja potreba kupaca, navika i poslovnih običaja,  pravilne poslovne komunikacije do rješavanja reklamacija. S njima rastete. Oni su vam vjerovali dok ste bili dva balava mulca iz garaže. Oni vas preporučuju dalje. Oni su za početak posla ključni. I zato ih tretirajte tako.

No, sve lijepo – kratko traje. Uslijed skakanja kao majmun na sve strane, umorite se. Umorite i tim. Umjesto razvoja vašeg proizvoda, vaš partner Marko se bavi specifikacijom veš mašine. Krešo ispituje otpornost zubala pri padu s 1,5 metara na kupaonske pločice. Hmmm.  No, opet i to nije loše. Možda shvatite da su zubala izrazito neotporna na pad sa veš mašine na kupaonske pločice. Sva zubala koja su na tržištu. I da sve bake moraju zato često kupovati nova zubala. Vidi vraga, ako ste poduzetnik, u vama počinje raditi onaj isti poduzetnički duh, koji je pokrenuo cijelu priču od prvog dana. Možda na kraju završite kao vodeći regionalni proizvođač visoko otpornih gebisa. I onda se na jahti budete hvalili kako ste bili naivni i krenuli s programiranjem, a stomatologija za treću dob je budućnost. A vi ste bili vidoviti i zaokrenuli ste na vrijeme 🙂

Zato je dobro svaštariti u početku. Većina projekata u kojima sam ja, ne bavi se onim čime je mislila da će se baviti u početku. Ili se bavi, ali je sve jako drugačije od onog u što su u početku ulagali, za što su mislili da je pravi model. I ti su preživjeli. Neki koji su išli samo na jedan proizvod, jednu grupu, jednu nišu i nisu skrenuli kad su vidjeli svoju veš mašinu, sad ne postoje ili životare.

A kad vidite da ste prešli prvu fazu, kad prihodi pokrivaju troškove i svaki mjesec rastu, kad imate kupca kojeg je preporucio kupac kojem je preporuka stigla od prvog kupca 🙂 onda krenite rezati kanale prodaje i onda krenite na fokusiranje. Možda neki krak prodajne hobotnice izađe kao nova firma, kao spin off, kao novi projekt.

Čak i tada, kod bitnih kuapca, nekad ih zovemo i KA – KEY ACCOUNT – ključni kupci – ostavite dozu fleksibilnosti. Ta doza fleksibilnosti je ono što ves uvijek može diverzificirati od konkurencije. To je onaj delighter, oduševljivač, kojim osigurate da kupac vidi da ste za njega izašli iz okvira. Da je on za vas stvarno KA.

No, ne morate sve raditi sami. Imaju novi klinci u bloku 🙂 Dajte njima da odštrikaju rješenje po mjeri. Neka oni naprave interfejs koji bakinu protezu spaja s mobitelom njenog doktora, kako bi baka žvakala u vrijeme koje doktor odredi i slične ove i inovativne stvari. Vi budite nositelj posla i podugovorite te klince, što bi rekli po naški – autsorsajte 🙂 taj dio razvoja.

I balansirajte. Prilagođavajte se. Mijenjajte stavove pred teretom činjenica. Sve se mijenja, pa se morate mijenjati i vi. I vaša tvrtka. Ako se ne mijenjate i prilagođavate, nećete moći odgovoriti na izazove. Prvo mijenjajte sebe. Učite. Spremajte se preuzeti ulogu direktora. To je u stvari potpuno drugačije i uključuje svašta o čemu nikad niste ni razmišljali kad ste krenuli mijenjati svijet svojim proizvodom. Sljedeći puta malo više o nekim izazovima koji vas čekaju kako vaš startup prerasta u pravi business.