Saša Cvetojević – osobni i poslovni blog

poslovno.biz Poslovno.biz je blog Saše Cvetojevića namijenjen poslovnoj zajednici te onima koji žele postati njenim dijelom. Putem komentara, savjeta i preporuka vezanih uz aktualne gospodarske, političke i društvene teme želim stvarati dodanu vrijednost te kritičkim pristupom u fokus čitatelja stavljati samo bitno. Saznajte kakva je doista poslovna i društvena slika Hrvatske, kako uspješno voditi biznis te kako zakoračiti u poduzetnički svijet.

24 travnja 2013 ~ 5 komentara

Imenovanje tvrtke na apsurdskom

Dočekali smo i taj dan. Sutra na sjednicu Vlade ide prijedlog izmjena Zakona o trgovačkim društvima, sa jedinim ciljem umanjenja ograničenja u imenovanju tvrtke. Kao što mnogi već znaju, proces registracije firmi je bio bitno usporen, jer se po sadašnjem tekstu zakona moglo registrirati samo ime firme na hrvatskom jeziku i uz prilične teškoće i dokazivanje – neke varijante koje dolaze iz mrtvih jezika, poput latinskog. Strana imena su bila tek iznimno moguća, ako ste dokazali da su vam već odobrili robnu marku ili žig s tim imenom, ili ako je osnivač tvrtke bila strana pravna osoba s istim imenom i slično.

Jasno, pravi poduzetnici su bili kreativni, pa su na Fejsbuku, u grupi naziva Zelimo registrirati ime firme na bilo kojem jeziku već legendarni primjeri “objašnjavanja” sudcu kako su pojedini zafrkanti došli do nekih imena. Sve to skupa, značajno je usporavalo proces registracije, jer su nekad prijedlozi imena bili odbijani po nekoliko puta. Proces se znao razvlačiti mjesecima umjesto danima.

Predstavnicima Vlade, a najviše Ministru Marasu, smo još od ljeta 2012 ukazivali na taj problem. Dobili smo javna obećanja da će do kraja 2012 taj problem biti riješen. Rok je probijen za cijela 4 mjeseca, no stvari su se počele odvijati. Bilo nam je rečeno da se mora mijenjati Zakon o trgovačkim društvima. Kao da je to nešto oko čega treba raditi referendum, pa skupiti 2/3 većinu u Saboru i onda ići s time pred EU parlament. Ako ste bacili oko na link s izmjenama, ispada da se radi o izmjenama od nekoliko rečenica. Očito je birokracija odradila svoje.

Tu se opet dokazuje moja tvrdnja: može Ministar obrta i koječega biti i Clark Kent ili Clark Gable,  (engleskim, uskoro dozvoljenim jezikom clerk – sekretar, službenik) ali mu to neće pomoći da svoju ideju istjera u normalnom roku i originalnoj formi, koliko god ona dobra i jednostavna bila. Zato jer je tu, pored njega generički i sve prisutni  Clark Državnoslužbić. Siguran sam da Ministar Maras nikad nije imao i nema nikakvih problema s registracijom tvrtki s imenom poput DANONE. No, niti po starom niti po novom pravilu, to u Hrvatskoj neće moći. Ne samo zato jer je Danone već sad zaštićen i poznat brand, no da je g.  Isaac Carasso (osnivač Danonea) umjesto u Barceloni, pokušao svoju tvrtku pokrenuti u Zagrebu, mogao bi registrirati samo Fotokemiku i slikati se :). Jogurte pravio ne bi. Ako mislite da Danone znači nešto na španjolskom ili na nekom drugom EU jeziku – varate se. Ime Danone je jednostavno nastalo zato jer se njegov prvi sin zvao Daniel i tako DANiel ONE (jedan-prvi). I to, niti po novom pravilu, sudac trgovačkog suda u Apsurdistanu neće prihvatiti. I mnogo sličnih primjera neće proći. Zašto? Kome je to bitno? Mislite da je Isaac pisao objašnjenja sucu u Barceloni zašto DANONE? Zato jer takvo ne postoji, njemu se sviđa i nikog ne smeta. I to je to! WTF? Koga briga? Clarka je briga. On je tu da brine. Avansno.

Tako razmišljaju poduzetnici. Primjera takvih naziva, koji ne znače ništa u nekom jeziku, je mnogo. Budem se  time pozabavio kasnije, na FB.

Vratimo se glavnom problemu. Imati ćemo firme s engleskim nazivima (uglavnom) ali to nije srž problema. Srž problema u Apsurdistanu je sto iako i Ministar i Premijer (razgovarao sam s njim i niti on nema ništa protiv imena kakvog god neki inovativni klinac zamisli) žele nešto provesti, od zamisli i njihovog naloga prvome Clarku, do realizacije, prođe predugo. I vremenski i po broju stepenica. I na putu njihovoj ideji stoje stotine “clarkova”. Jačih od Kenta i dugoviječnijih od Gablea. Većina njih je bila tu i prije Ministra a ostati će i kad se Ministar vrati na Iblerov trg. Oni vladaju! Oni su gazde. Oni skreću ideje ministara, državnih tajnika, zamjenika i pomoćnika. Ovi dolaze i odlaze, a Clark samo mora biti uporan. Clark zna da je on tu od stoljeća sedmog. Njega ne smeta što je maslina neobrana. Sretan je što nema koga da je bere. Jer on piše zakone o ulju, maslinama i beračima.

Tako Clark pusti Ministra da se ispuše. Sa svakim njegovim prijedlogom, Clark se a priori složi. I stavi ga u ladicu. Ne Ministra, nego prijedlog. Kad Ministar pita, Clark kaže – Radimo na tome. I doda još bar 23 problema s kojima se susreće i zašto ta fenomenalna ideja koju je iznjedrio Ministar, još ne može biti realizirana.

Svaki Ministar kad preuzima dužnost, odmah ide u MUP, polagati tečaj za vatrogasca. Niste znali? Pa pitajte ih čime se bave. Svaki dan Ministar ima po nekoliko požara za ugasiti. A kako Ministri poštuju zakone, siguran sam da to ne bi radili bez potvrde o osposobljenosti. I tako, dok se gase požari, Ministar zaboravi na svoju ideju. No, mi poduzetnici smo dosadni, pa ga davimo. Svakako i svakodnevno.

I onda, Ministar naloži Clarku, da izvadi prijedlog iz ladice, izviče se na jadnog Clarka (ovaj stoički otrpi, znajući da će Ministar uskoro otići na Iblerov, a da je Clarkov pravi gazda ionako onaj koji trenutno obnaša funkciju Ribića) i ode gasiti novi požar. Clark onda provuče prijedlog kroz ruke svoje braće po uhljebljenju. Braća rade u drugim ministarstvima, upravama i agencijama. Oni objasne Ministru koliki je to problem. Trebaju dvotrećinsku većinu u kantini ministarstva, Ministar PraoSuđa nije baš najsretniji, Udruga Sudaca se protivi, trebaju usklađenja sa Erotskom Unijom itd. Upozore ga na nesukladnost njegovog prijedloga s bar 23 zakona (i sa Zakonom o istraživanju ruda i gubljenu vremena). Sve to oni lijepo začine i sa potencijalnim nesuglasjem socijalnih partnera. I jasno, upozore ga na nesagledive štete po njegov PR ukoliko zločesti poduzetnici krenu otvarati kojekakva neprimjerena imena tvrtki. Poput onog tipfelera Googlea. Ili ne daj Bože, imena poput Profesionalni pobirači impulsnih poticaja – skraćeno PPIP d.o.o. ili Pipl mast trast as d.o.o.

Jasno, i Ministar je samo čovjek. Iako je i vatrogasac. I on sluša svoje suradnike. Pa im kaže:

Dečki, dajte to riješite, stalno me pile oni iz ZIPa, CRANE-a, CISEX-a i sve tamo nekih čudnih skraćenica. BTW, Clark, kako, majke ti, registriraše te skraćenice na mrskim stranim i ktome teško izgovorljivim jezicima?

Ministre, dovitljiva je to gamad poduzetnička – to su se izvukli, po Zakonu o Udrugama, nije to do nas… znate da oni sve zaobiđu i izvrnu….Sad ću javit Liniću, vidjet će oni, fiskalizirat ćemo im i promet preko kartica na internetu, pa nek krepaju svi…..zamuca Clark s gnjevnim izrazom lica.

No, Ministar je ipak NAŠ Ministar i brine se o nama, pa poklopi slušalicu s koje Clark krene zvati Linića (kasnije saznamo da je Clarkov buraz u Financministarstvu već ranije to predvidio i upisao u fiskalizaciju, pa smo svakako nahebali). I samo dometne:

OK, riješite to više, hitno, tako da me ne dave.

I Clark riješi. Izvadi iz ladice odavno pripremljen prijedlog s obrazloženjem, sve na par kartica teksta i pošalje na Markov Trg. Bitno da stigne do četvrtka. Prijedlog je takav da nikad ne riješi problem do kraja, uvijek presporo i uvijek tako da ostavi mogućnost tumačenja. Za početak, tumačenja kolegi Clarku sa trgovačkog suda. Jer, ako bi svi zakoni bili dorečeni, manje bi bilo posla za Clarka i njegovu braću. Ako bi sve bilo jednostavno, Clark ne bi imao takav utjecaj na Ministra. Clark već gleda tko je sljedeći u fotelji i sprema se na novog vatrogasca. Mora i njemu ostaviti nešto nebitno za rješavati. Clark se najviše boji Ministra koji bi krenuo i uspio rješavati nešto bitno. Jer to bi značilo da bi Clark i njegova braća po uhljebljenju morali na tržište. Morali bi raditi nešto što bi nekom stvarno trebalo. I bili bi zamjenjivi. A to je zadnje što žele. I toga se boje. I rađe će napraviti gužve sve do granice s Austrijom ( btw, neka netko obavijesti vršitelja Ribićeve dužnosti da Republika Hrvatska ne graniči s Austrijom ) nego raditi.  Bolje grob nego rad.

 

Clark is an English surname in the English language, ultimately derived from the Latinclericus meaning “scribe”, “secretary” or a scholar within a religious order, referring to someone who was educated. Clark evolved from “clerk“. First records of the name are found in 12th century England. The name has many variants.[2]

 

 

 

 

14 ožujka 2013 ~ 0 Comments

Startup – 9. dio – Tko igra za raju a zanemaruje taktiku…

Što više vaša tvrtka raste i širi se, sve vas je više. Komunikacija i koordinacija među zaposlenicima je sve teža. Stvari počinju zapinjati jer neki ne odrade svoj posao na vrijeme. Svi vas zovu, trčite okolo i gasite vatre. No, ne stižete ništa, jer svako gašenje jednog požara prekida novi poziv kolege koji pita – Što ćemo sad? Kažu da veličinu vlastite tvrtke možete prosuditi posjetom pisoaru. Ženski dio čitateljstva, slobodno prekočite odlomak koji slijedi 🙂 za vas nemam sličan primjer.

Pisoar test

Ako su vam pri posjeti pisoaru, frajer s lijeve i s desne poznati – imate manje od 20 zaposlenih. Ako morate pitati ovog lijevo od vas – Tko je ovaj s desne strane? – znači da imate preko 20 ljudi. A ako ovaj s desne strane pita ovog s vaše lijeve – Tko je ovaj frajer u sredini? – to definitivno pokazuje da imate preko 50 ljudi u tvrtci. A ako lijevo ili desno do vas nije frajer – firma je ok ,a li ste u krivom WC-u 🙂

Vođenje timova u vojsci

Što firma više raste, a već i kad pređe prste jedne ruke, potrebno je formirati timove. Sve češće vidim koliko su stvari oko mene prenormirane. Koliko ljudi ne kuže što u stvari rade. Ne kuže ni kuda ide tvrtka, niti što je cilj tima ili grupe u kojoj rade. Samo rade ono što im se kaže i puste mozak na pašu. Business često uspoređujem s ratom. Tko misli da business i nije jako sličan ratu, neka proba ući na tržište koje je zasićeno konkurencijom, gdje su karte podijeljene ili gdje država ima monopol. Pa će mu postati jasnije o čemu pričam. Ima dosta razloga zašto su njemačke jedinice u početku 2.sv. rata bile značajno efikasnije od savezničkih. Pogotovo se to odnosilo na manje jedinice koje su operativno ratovale na terenu. I danas Bundeswehr – Njemačka vojska upotrebljava sličnu taktiku, a ista je postala okosnica većine elitnih specijalnih postrojbi – Führen mit Auftrag.

 

Vođenje timova u businessu

Slično možete i trebali bi primjeniti u timovima u vašoj tvrtci. Jednostavno, ako se želite nositi s konkurencijom, morate biti najbolji. Svi vaši voditelji timova moraju ZNATI ciljeve. Zadate im ciljeve i rokove. Objasnite im smisao i bit postignuća koje moraju napraviti. Ključno je da shvate koliko je postizanje njihovog cilja bitno za uspjeh cijele organizacije. Moraju znati da će njihovo kašnjenje ili propuštanje postizanja cilja ugroziti cijeli projekt, i njihove kolege na drugom zadatku istog projekta a u konačnici i njih same.

Samu provedbu, u velikoj mjeri prepustite njima. Prepustite im i inicijativu. Sve u poslu je vrlo jednostavno, ali često nije lako obaviti ni najjednostavniju stvar. Ako autokratski vodite posao, ako dajete detaljne upute što i kako raditi na putu do cilja, imati ćete nekoliko velikih problema. Posao ćete biti samo vi. Sve poslove ćete morati osobno nadzirati. Vaši ljudi neće imati mogućnost razviti svoje potencijale i neće postati leaderi.

Kako firma bude rasla, trebati će vam upravo drugačiji tip ljudi. Ljudi koji su svjesni svojih mogućnosti i svojih limita, koji znaju što se od njih očekuje i koji znaju što će se desiti ako ne postignu ciljeve ili pogriješe prilikom izvršenja istih. Tu ne mislim na otkaze, maltretiranje ili kažnjavanje nikoga. Jednostavo, trebate ljude koji žele uspijeh, koji vole i žele pobjeđivati i koji će voditi svoj tim tako da postignu cilj. Takvima je i sam neuspjeh već dovoljna kazna.

Da bi to postigli, morate ljude učiti da djeluju samostalno. Da polako preuzimaju odgovornost. Najbolji način za procjenu nečijeg karaktera i mogućnosti je dati mu vlast. Pa probajte. No, neće svi biti za to. Neki ljudi jednostavno ne mogu naučiti samostalno raditi. Neki ne mogu preuzeti ni najmanju odgovornost. Neki bi željeli preuzeti odgovornost, a nemaju znanje ni iskustvo i srljaju u sigurnu propast. No, filtrirati ćete ih relativno brzo, na manjim zadacima. Nekad ćete biti zaprepašteni kako dobre ljude možete dobiti iz nekih koji na početku i nisu obećavali. Ako uspijete napraviti timove i voditelje timova, kojima uspijete objasniti smisao vaših naloga i naučite ih neovisno djelovati u okviru svojih ovlasti i u smjeru postavljenih i jasno komuniciranih ciljeva te pod vašim pravilni vodstvom – dobijate elitnu silu koja melje konkurenciju pred sobom.

Zato, naloge koje dajete vašim ljudima – komunicirajte jasno i bez filozofiranja. U glavu. Umjesto detaljnog objašnjavanja korak po korak što se treba napraviti, fokusirajte se na par glavnih prolaznih točki i na smisao ostvarenja naloga u potpunosti i na vrijeme. I provedbu prepustite njima. Kad ocjenite da su spremni za to. Gledajte iz prikrajka i divite se što će napraviti. Ako vam se čini da idu”u krivo” ne skačite odmah. Pričekajte, niste uvijek u pravu. Morate znati procjeniti do kuda ih možete pustiti.

Zašto je to bitno? Zato što nitko ne može predvidjeti što će se desiti tijekom provedbe nekog plana. Ako vašim ljudima date detaljne upute što raditi u svakoj situaciji, u prvoj nepredviđenoj situaciji, oni će stati i čekati vašu odluku. Ako ste nedostupni dovoljno dugo, oni će se uspaničiti, puknuti i početi vući krive poteze. Ako su pak educirani, opremljeni i motivirani, te znaju kuda moraju ići i koja su ograničenja djelovanja (imaju čvrsto zadane granice u smislu moralnih vrijednosti tvrtke i vas kao osobe, te ekonomske parametre) oni će se iz velike većine problematičnih situacija izvući na začuđujuće dobar način. Stići će na cilj prije zadanog vremena. Zadiviti će vas.

 

Ne zanemarujte taktiku

U Izraelskoj vojsci sustav je sličan. Svaki časnik ili dočasnik je obučen da preuzima odgovornost čak i do dva nivoa iznad svoga, ako situacija zahtjeva. To pomaže u slučajevima ako se zapovijedni lanac prekine ili ako je nadređeni izbačen iz stroja. Stoga, u manjim tvrtkama njegujte multitasking (mogućnost da jedna osoba obavlja više poslova, često i istovremeno) na različitim razinama. Educirajte ljude za više poslova, voditelje educirajte da mogu uskočiti na posao barem jednog kolege. A vi budite onaj koji motivira i koji nadzire i upravlja. Ne iz nekog udaljenog bunkera, već iz rova. Zajedno sa svojim ljudima. Neki poduzetnici se toliko koncentriraju na strategiju, da zanemare taktiku. Strategija pomaže dobiti rat, ali taktika dobija bitke. Na dugi rok, svi smo mrtvi. I zato, ne zanemarujte taktiku, da ne završite u drugorazrednom Vratniku 🙂

25 veljače 2013 ~ 0 Comments

I plavuše uspijevaju, zar ne?

Ljudi sanjaju. Neki sanjaju u tišini. Pa im se ostvari. Puste da ih nosi struja. I opet, dođu gdje su željeli biti. Možda. Ja to još nisam iskusio, no mogu vjerovati da je to moguće. Previše plovim, koprcam se, ne dajem struji da me nosi. Istina, umara to. No, nekako se još držim i sve jače plivam. Zadnjih godina voda je postala nemirnija, struje su jače. Rijeđe plivam kontra struje, naučio sam da je to teško i nekad opasno. Češće idem nizvodno, ali kontrolirano. Rafting života.

I dalje vjerujem da je sanjati dobro, ali još bolje je pokušati ostvariti snove. Ok, kod mene riječ pokušati ima drugačije značenje nego kod nekih drugih. Meni pokušati znači plivati, punom snagom, ka nekom cilju. Nikako mi  to ne znači lagano se brčkati, nadajući se da će nas to dovesti gdje želimo. Da bi pokušali, prvo trebamo verbalizirati, izreći svoje želje, svoje snove izvaditi iz glave. Izraziti ih. Za početak, bar provesti kroz glasnice. A možda i staviti u neku konkretniju formu. Plan. Cilj. Koraci.

Pokušaji neće uvijek biti uspješni. Većinom neće. Pa ćemo pokušati ponovo. Ili odustati. Pa sanjati nove snove. Ili pasti u depresiju, jer nam iz prve nije uspjelo. I gdje su tu plavuše? Stereotipi rade. Funkcioniraju. Žene su za kuhinju. Plavuše su glupe. Zašto ih ne iskoristiti u svoju korist? Nekad bih volio biti plavuša. Kad pokušavaš nešto, kad si na početku, šanse za uspjeh su ti manje. To znači da svaki detalj, koji može povećati šanse za dolazak do prvog prolaznog vremena, prvog milestonea, treba objeručke prihvatiti. I iskoristiti. Igrajte na stereotipe. Iskoristite ih u svoju korist. Neka vas podcijene. To je velika prednost u svakom ratu. Mislite da ljubav nije rat? Mislite da posao nije rat? Sve je rat, svaki dan se borimo za nešto ili protiv nečega.

Umijeće ratovanja – Sun Tzusun tzu

Učiniti sebe nepobjedivim znači upoznati sebe; čekati da protivnici otkriju svoje slabosti, znači upoznati druge.

Nepobjedivost se krije u vama, slabost u protivniku.
Stoga su vješti ratnici sposobni da postanu nepobjedivi, ali od njih ne zavisi to da li su protivnici ranjivi.

Ako protivnici dobro kriju svoju formacijsku organiziranost, ako u njihovim redovima ne postoje pukotine i slabo branjena mjesta koje biste mogli iskoristiti, kako biste ih onda mogli pobijediti čak i ako ste dobro opremljeni?

Sve dok ne primjetite ranjiva mjesta u protivnikovim formacijama, sakrivajte raspored svojih formacija radeći na tome da postanete nepobjedivi, da tako sačuvate sebe. Ako su protivničke formacije ranjive, vrijeme je da krenete i napadnete ih.

Često koristim jedan jednostavan trik. Kod pregovora koji se vode na engleskom, često svaka strana tijekom pregovora interno diskutira na svom jeziku, pretpostavljajući da druga strana to ne razumije.  Ta pretpostavka je pukotina u njihovim redovima. Moj poslovni partner i prijatelj je dugo znao hrvatski i išao na pregovore koje je s domaćim partnerima vodio na engleskom. Naš agent u Turskoj nekad sjedi s nama za stolom i pretvara se da je Hrvat. I sluša. Podcjeniti protivnika, misliti da si jači, veći, pametniji, sveznajući … je odličan početak. Za drugu stranu 😉

Zato, nije loše biti plavuša.

Nije loše biti žena u poslovnom svijetu. Znate da će vas muškarci s druge strane podcjeniti. Ako to gledate tako, ako imate snage to okrenuti u svoju korist, ako znate još dobro odigrati karte koje su vam, kao ženi, na raspolaganju. Što sam stariji, što me više ljudi poznaju, manje me podcjenjuju. Manje me nazivaju “mladim kolegom”. Respektiraju me. I time mi je početna pozicija teža .

Umjesto nekadašnjeg … Što ovaj hoće? Sigurno je neki bezveznjak. Nema on pojma…. sada su predrasude nove … Ima on love. Pa neka plati. Ajmo oderat budalu. Njega sigurno neko gura… Valuacije su više. Ponude su više. Ljudi formiraju cijene po kaputu. Odijelo još uvijek čini čovjeka. Sada su nabrušeniji pobjediti me. No, opet nastupaju s predrasudama. I opet se moram prilagoditi i to iskoristiti. No, podcjenjivanje mi je bilo draže. Bilo mi je lakše 🙂

Priča tako, jedna moja prijateljica, plavuša, kako su ju, na početku karijere, komentirali – Ma, ne šalji nju u Sabor, neće ti ona to razumjet’. Sigurno je morala raditi više i jače od muških kolega, kako bi dokazala da razumije, ne samo Sabor. Kao da je Sabor nešto što je teško razumjeti 🙂 I nije joj bilo lako. No, kome je bilo lako? No, na tom putu, kao mlada i zgodna plavuša, imala je i puno prednosti. I sigurno ih je koristila. I neka je. Prednosti su tu da ih koristimo i istaknemo. Ljudi jednostavno postupaju prema obrascima koji su im usađeni u glavu. Što ih prije uočite, prije ćete ih moći iskoristiti u svoju korist. S obzirom, koliko sam ja glavat, možete tek zamisliti koliko obrazaca mi je usađeno. Toliko, da ni kacigu za skijanje ne mogu naći.

Kada prelazim granicu u velikom crnom Volvu SUV-u, kada imam sako i kravatu – NIKAD me ne traže da otvorim gepek. Carinik rijetko i otvori putovnicu, samo mahne. Slika u glavi mu se slaže s viđenim. Jedno ide uz drugo. Čim dođem u majici i neobrijan – moram izaći van i otvoriti gepek. Putovnicu čita kao da je Rat i mir. Isti auto, isti čovjek, drugačiji rezultat. Dok je Volvo bio na servisu, išao sam s vrlo malim i nešto starijim automobilom, bio je malo ogreban na haubi, imao sam opet sako i kravatu – morao sam iaći van, pregled je bio detaljan. Slika u glavi se nije poklopila. Predobro odijelo i kravata za taj automobil. Iskoristite te i druge predrasude u svoju korist, no ne švercajte stvari preko grane, EU je na vratima, pa ćete uskoro moći sve legalno prenesti:)

Siguran sam da, kao žene, imate puno prednosti. Od onih malih, poput izvlačenja kod prometnog policajca trepčući do sigurnog prolaska kraj portira, koji će mrcinu poput mene zaustaviti. Zgodnoj ženi (zgodna je ona koja se takvom osjeća) puno je lakše u puno svakodnevnih stvari. Kako kaže Sun Tzu – upoznajte sebe. Upoznajte i protivnika. Dopustite mu da vas podcjeni. I onda ga zaskočite. Pobjedite. I idite dalje. Za svojim snom. Plivajući niz struju.

BTW, baš dok završavam ovaj post, na Soundset Plavom puste Love is A Battlefield – Pat Benatar. Čisto kao potvrdu one tvrdnje (ljubav je rat) koja nekima neće “sjesti”.

 

Ovaj post je nastao kao komentar 4. panela 21 put prema uspjehu.

20 veljače 2013 ~ 7 komentara

Startup – 8. dio – Cjeloživotno (m)učenje

Da, onaj dan kad ste krenuli u “privatnike” (Bože, kako mrzim taj izraz, u njemu je spojeno sve ono što nam žele reći oni koji se nikad nisu usudili zaploviti poduzetničkm vodama, barem ne u sferi legalne ekonomije) osudili ste sebe na cjeloživotno (m)učenje. E sad, da li ćete se mučiti, učiti ili se mučiti učeći – ovisi o stavu koji imate. Ako ste pozitivac i poduzetnik iz uvjerenja, ako vam je to poziv, ne posao – onda ćete se manje mučiti. Uživati ćete u učenju, radu na svojem projektu, rastu vaše tvrtke, interakciji sa ljudima i tvrkama u okruženju. Ok, s državom će uživati samo mazohisti. No, ima nas svakakvih.

Učenje, kako ga ja vidim, razlikuje se jako od učenja kako ga vide oni koji podučavaju i  žive od toga. Jako se razlikuje od onog što vas profesori (čast vrlo rijetkim iznimkama) uče na fakultetu. Jako se razlikuje od viđenja onih koji vam prodaju seminare, gostovanja raznih gurua, koji pišu knjige o poslovanju, poduzetništvu i koji su spremni konzultirati vas za šaku dolara. Ili kuna. Nisu svi loši i nepotrebni. Ali, kao i kod investicija u startupe, rizik odabira pravog učitelja je velik. Broj onih koji se samo dobro prodaju je velik. A neukom oku promaknu detalji. Vrag je, opet, u detaljima.

Sam sam prošao i posljediplomski i mnoštvo seminara, predavanja, edukacija. Ima na zidu diploma. Ima i po ladicama. Ima i ožiljaka. Na duši, tijelu i žiro računu. Konzultiralo me. Akreditiralo me. Certificiralo me. Nadziralo me. Revidiralo me i reviziralo. Benčmarkiralo s stranim i domaćim izdajnicima. Nagrađivalo i kažnjavalo. Pa si mislim da imam nešto za reći po tom pitanju. Iako sam daleko od idealnog primjera.

Startupi su “in”

Iz usta najvažnijih ljudi u državi, imao sam prilike zadnjih dana čuti startup, čak možda i previše puta. Još ne smijem otkriti sve detalje, ali čini se da i oni počinju razumjevati. Ne znam je li to dobro ili ne. Znam da će mnogi reći da nije, da su političari samo glupani, nesposobnjakovići i spletkaroši koji su nam sve krivi. I zato što nam je, kako nam je. Ok, možda i jesu krivi. Ali, ja sam nepopravljivi optimist. I zato, što su startupi in, što ih sad spominje i podržava i politika, što polako ulazimo u mainstram, mnogi će se htjeti na vaš startup nakačiti. Ukrcati. Ugraditi. Oni su završili uGrađevinski fakultet. Životnu diplomu iz ugraditeljstva su stekli. Ne piše im na vizitki, ali morate se naučiti prepoznavati takve. Često nose sako i kravatu 🙂 . Imaju priču bolju od mene. Imaju nastup ispeglan do savršenstva.

Prepoznati ćete ih tako, što će vam ono što predlažu biti previše lijepo. Obećati će vam brda i doline. Po tome što će od vas tražiti da platite i kavu koju popijete s njima. Oni iskusniji, koji su već magistrirali na ugraditeljstvu, platiti će prvu kavu ili ručak. Ti su rijeđi, ali su samim time i opasniji. Drugi signal je da će vam odmah pokušati prodati nešto. E sad, kako razlučiti? Oni će vam krenuti prodavati već na prvom koraku. Rijetko na drugom. Investitor će vam prodavati nešto daleko kasnije, daleko skuplje i tek onda ako zajedno napravimo nešto od čega ćemo to platiti. Eventualno. Onaj tko stvarno vjeruje u svoje znanje ili vam želi prodati nešto u što vjeruje da vam je korisno, dati će free tiral. Test period. Neće navaljivati da to kupite odmah, jer samo danas dobijate i set noževa od inox 123/34 vrhunskog čelika 🙂 Prepoznati ćete ih tako što će ih manje zanimati što vi to radite a više će pričati o tome kako oni mogu učiniti sve i svašta za vas. Spominjati će prijatelje na visokim mjestima. Koristiti će mnogo stranih riječi. Plašiti će vas nepoznatim i opasnim svijetom, Mordorom kroz kojeg samo oni znaju put.

Snake oil

Što će vam prodavati? Sve. Najčešće, oni vole prodavati svoje kontakte. Ugrađivati će se na način da vam omoguće sastanak s jako važnim ljudima, za lijepi postotak. Nuditi će vam svoje plaćene savjete, konzultacije, svoje vrijeme. Vrhunske alate za učinovitost. Uglavnom ono što bi ameri nazvali snake oil. Najčešće na mjesečnoj bazi i uz unaprijed definiranu visoku naknadu.  Jasno, njihova prezentacija će vam pokazati da su vam to dali jako jeftino, jer jako puno vrijede. Ali, samo se pitajte, koliko stvarno vrijede vama? Koliko vam mogu donesti na kratki rok? Na dugi rok smo svi mrtvi. A većina startupa će biti mrtva i na kratki rok. Zato, u početku sanjajte dugoročno, ali radite kratkoročno. Tražite i stvari koje će dati kratkoročni efekt, kako bi ono glavno, dugoročno – moglo prosperirati i opstati. Ne smeta i poželjno je da to što radite ima i velik dio dugoročnog efekta. Ali ako radite samo dugoročne stvari, umrijeti ćete od gladi. Jer jesti treba svaki dan.

I sad, dolazimo do učenja. I mučenja. Učite radeći. Učite tražeći i nformacije. Uspoređujte, odvagnite i napravite po svome. Ne slušajte ni političare, ni konzultante ni investitore, ni roditelje, ni porfesore ni mene. Ali svakog od nas poslušajte. Pa odlučite i napravite po svom. I preispitujte. Zašto? Mora li to baš tako? Iskustvo je korisno, ali iskusan čovjek, koji puno zna, rijetko napravi takav potez koji može od muhe napraviti slona. A nekad vam treba ogroman slon. Pa, pokušajte ga napraviti. A muhu i slona valjda već znate razlikovati?

Kako budete išli svojim putem, nuditi će vam učenje. Formalno. Sa diplomama ili potvrdama. I to je u redu. Ti su manje opasni od ugraditelja. Ali su ponekad isto krcatelji. A učenje može prerasti u mučenje. Jer će biti teško primjenjivo a skupo. No, učiti možete jako puno uz svoj posao. Od drugih ljudi sličnih vama. U coworking porstorima. U zajednici koja se radi slično ili potpuno drugačije od vas. Od starijih kolega, koji su voljni slušati i dati vam savijet. Jeftino znanje je nekad skupo, ali skupo znanje je uvijek skupo. A ako je zanimljivo, vezano uz projekt na kojem radite, ako su ljudi od kojih učite opušteni i voljni prenositi znanje, manja je šansa da će učenje biti mučenje.

Nedostatak znanja je fatalan. A kako imate ograničene resurse, tragajte za znanjem koje možete, sada, više nego ikad prije – dobiti besplatno. Prezentacije najboljih su dostupne na slideshareu, youtube nudi fantastičan izbor svega što vam treba i ne treba. Već te dvije stvari vam mogu dati, ako ste voljni tražiti, koliko nekad ne bi stekli godinama idući po predavanjima.

Učiti ćete na greškama. Svojim i tuđim. Što više na tuđim, to bolje. Procjenite troškove jednog i drugog. Nikad nećete biti sigurni, ali bar razmišljajte o tome. Računajte, razmotrite opcije.

Plaćajte po rezultatima

I uvijek pokušajte procjeniti tko vas traži novce a ne jamči rezultat. Nekad ćete morati i tako poslovati. Ali što manje tako, tim bolje. Uvijek je bolje dati više u apsolutnom iznosu od nečega što je veliki dobitak za vas, nego manje za nešto što vam i nije bilo korisno. A to možete samo ako plaćate po rezultatima. Ako ste naučili, ako ste to znanje primjenili i ako vam je bilo korisno, treba ga i ozbiljno platiti. Ali, to ne znate u početku. Srećom, danas postoje mjerljivi pokazatelji. Konzultant koji tvrdi da njegova metoda drastično povećava ovo ili ono – neka sudjeluje u koristi koju je to povećanje doneslo.

I na kraju. Primjenite znanje. Ako ste u poduzetništvu, većinom niste znanstvenik. Odabrali ste profesionalnu a ne znanstvenu karijeru. Stoga vam je manje bitno objaviti svoje znanje u nekom formalnom obliku, ili steći od toga titulu i hvalu akademske zajednice, a bitnije vam je što prije to primjeniti u praksi i ići na sljedeći korak. U poduzetništvu, znanje koje nije primjenjeno brzo gubi vrijednost. Stoga kapitalizirajte stečena znanja što prije. I što jače. I krenite na nova znanja, novu primjenu, novu kapitalizaciju. Inače (m)učenje nije imalo smisla.

 

14 veljače 2013 ~ 0 Comments

Padni sedam puta pa ustani i osmi

Lijepo je biti samouvjeren. Dobro je biti samouvjeren. Od toga sve počinje.Vjera u sebe, u svoje mogućnosti, u ljude oko sebe, u svoj projekt. Uspjesi nam povećavaju samouvjerenost, potiču nas da krećemo dalje. To je u našoj prirodi. Svi volimo uspjeh. No, kako doći do cilja, kako biti uspješan? Kako biti samouvjeren, kad sve što radimo dovodi samo do novog neuspjeha?

Putevi do uspjeha, najčeće vode preko gomile neuspjeha. Je, lako je meni pričati o tome. Ja sam imao sreće. Oduvijek je tako. Ili možda nije? Nije sve bilo uspješno. Ono što se misli kad se kaže – On ima sreće – najčešće si možete prevesti kao – Uporna budala je toliko puta pokušavala dok mu napokon nije uspjelo. Svi pamte trenutak kad netko zabije gol. Koliko akcija i promašaja, krivih dodavanja i gubljenja lopti je prošlo prije pogotka? No, na dnevniku se vidi onaj trenutak kada jedan od jedanaest ubacuje loptu u gol i nakon toga trči prema publici po svojih par minuta slave.

Mislite da je drugačije u poslu? Kako uspjeti? Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam. Nisam ja ovo smislio. Smislio je to davno prije Winston Churchill. Da bi uspjeli, morate proći niz neuspjeha. Manjih i većih. Neuspjeh je kritičan korak za inovaciju. Ako ste pametni, iz neuspjeha ćete izvući novi način za sljedeći pokušaj. Samo budala radi uvijek isto, očekujući drugačiji rezultat. 

U našoj kulturi neuspjeh je nešto što se ne tolerira. Istraživali su zašto se u zemljama poput Japana ili Južne Koreje rađa značajno manje startupa ili inovativnih malih kompanija u odnosu na Izrael (koji je vodeći na listi) ili Ameriku(sa posebnim naglaskom na Silicijsku dolinu). Osnovni razlog je kultura koja neuspjeh u Aziji, usljed kulturoloških shvaćanja i mentaliteta ljudi – smatra nečim što je kraj. Nešto nakon čega bi pravi samuraj napravio harakiri. Neuspjeh znači kraj, smrt i sramotu. U Izraelu, cijela kultura se bazira na propitivanju. Improviziranju. Resursi su ograničeni, okolina neprijateljska pa se mora tražiti čudne metode i rješenja. Metoda pokušaja i pogreške je dopuštena. U Silicijskoj dolini neuspjeh se gotovo potiče. Uspjeh tamo definiraju kao posljedicu niza neuspjeha. Poduzetnici pričaju o svojim neuspjesima i lekcijama koje su na njima naučili. Osobno, puno su mi zanimljivije takve priče, nego ušminkane biografije sa nasmijanim licima, ljudima izbjeljenih zuba, koji idu samo naprijed. Jer, to naprosto nije istina. Na neuspjehu se uči, a kako se u dolini priče dijele, na neuspjehu jednih uče mnogi. I popravljaju model. Sve dok ne postane savršen. I onda, dolazi uspjeh preko noći 🙂 jer jedne noći, nakon stotine neuspjeha, vlasitith ili tuđih, napokon pronađete pravu formulu. I dreknete – Eureka! Sutra već imate publicitet o kojem niste ni sanjali i svi se čude kako je taj klinac smislio to i to. I to tako iznenada.

Morate eksperimentirati. Morate pokušati. Morate promašiti. I najbolji snajper ne pogađa uvijek iz prve. No, ako prati hitac, ako je pravi majstor, svaki sljedeći je bliže meti. Ponavljanje će poboljšati kasniji omjer uspješnih poteza. Zato ponavljajte. Tražite pomoć od ljudi koji su to već pokušali prije vas. Čak i ako nisu uspjeli. Dijelite svoje iskustvo. Kako bi mogli dijeliti svoje i prihvatiti tuđe iskustvo, morate se otvoriti. Morate biti član zajednice. Možete i alkemičariti i u mraku svoje sobe, mućkajući mineralnu vodu i majonezu nadajući se da će rezultat postati zlato. Skrivati formule od “konkurencije”. Kad ste mali, u biti nemate konkurencije. Jer vas nitko ne doživljava ozbiljno. Ti, za koje mislite da su vam konkurencija, mogu vam najviše pomoći. Tko će ukrasti formulu vaše majoneze, koliko god ona bila prekrasna? Ne skrivajte ljubomorno svoje male ideje i svoja postignuća. Bacite ih na stol, pred sve i gledajte reakcije. Izađite rano na neko ograničeno tržište i testirajte. Kako bi mogli promašiti. Što prije to bolje. Što jače fulate u početcima, to bolje. Manje košta sada nego kasnije.

Puno više ćete dobiti integracijom i komunikacijom u grupama koje teže istom ili sličnom cilju. Učiti ćete na njihovim neuspjesima. Vidjeti ćete pogreške koje ni oni ne vide. Usavršiti ćete svoju majonezu 🙂 Ili ćete uvidjeti da s majonezom i mineralnom vodom nećete daleko doći. Pored Agrokora 🙂 teško je doći do zlata.

japanSve navedeno ne daje vam za pravo na nemarnost. Na lijenost. Na odustajanje. Neuspjeh je neizbježan, ali nakon njega mora doći uspjeh. Ako ste nemarni, ako niste posvećeni i uporni, ako srljate glavom kroz zid – odgađate uspjeh. Uzmite u tim pametnije od sebe. One koji znaju više od vas. Slušajte one koji vam govore da radite krivo. No, nemojte ih nužno i poslušati. Dokažite im da su u krivu time što ćete uspjeti. A ne prepirući se u beskraj s njima. Kao ja na Fejsu 🙂 No, uvijek slušajte. Ja sam tu loš, previše pričam i premalo slušam. I to me koštalo. I još će me koštati. No, i ja učim. Pomalo, ali učim. Učite i vi. Na neuspjesima. Nedavno je Dave McClure na pitanje što je naučio zadnjih godina u 450 investicija odgovorio sa – To da sam je..ni idiot 🙂 Prvo to, a tek je onda krenuo u objašnjavanje zašto je to tako. I opet spominje da je u prosjeku svakom potrebno bar 3 dobra neuspjeha kako bi pronašao pravi put.

Moramo u svojim glavama posložiti novo poimanje neuspjeha kako bi uspjeli. Što prije to napravite, veće su šanse da ćete uspjeti. Neuspjeh je jedini prirodni put do uspjeha, što god radili. I samo ako svaki neuspjeh upotrijebite korisno, svaki put, ako ne odustanete – po jednostavnom sustavu vjerojatnosti – jednom uspjeh mora doći. No, ljudi ne mijenjaju postupak. Misle da ga mijenjaju, ali u biti ne pojačavaju napor, ne prelaze granice, ne razmišljaju van ustaljenih normi, ne preispituju dogme – i opet naprave isto. I onda ne iskoriste prošli neuspjeh, samo ponove isto. I onda se čude i traže krivca. Jasno da za svaki nuspjeh postoji krivac. Pođite do prvog ogledala i dobro ga pogledajte. Ako se tada u ogledalu ne pojavi lik krivca, otrčite po svežanj češnjaka, skinite veliki bakin križ sa zida i naoštrite glogov kolac.

Oslobodite se strahova i pokušavajte sve i najluđe stvari. Budite dovoljno jaki, podnesite rezultat svojih postupaka. I pripremite se na neuspjehe na putu do uspjeha. Jer to je jedini pravi put.

 

Fall Down Seven Times, Get Up Eight – Japanese Philosophy Wall Scroll

28 siječnja 2013 ~ 0 Comments

Dont get mad – Get Amped

Mjesto radnje – Minhen. Vrijeme radnje: 27.01.2012, točno u podne.

IMG358Sve je počelo pred tjedan dana, putem kolege Kuharskog i mene na jedan sastanak u Budimpeštu. Kako često volim reći, morate se muvati, morate pokušavati, morate biti sve prisutni i krenuti će vas. Sjedeći doma ispred vrećice čipsa, uz žuju u lijevoj i daljinac u desnoj, kritizirajući vladu i izbornika, te navijajući za vatrene, plamene, kauboje, medvjede, kosteliće i sve one koji pronose slavu crveno bijelih kvadratića po svijetu, možete dobiti jedino visok kolesterol.

I tako, pokušavajući iskopati neku suradnju korisnu našim startupima, upoznamo neke zanimljive likove. Jedan od njih, faca u jednoj bilateralnoj komori, veliki pobornik zelene energije i osobni poznanik Ilona Muska sjedi s vama za stolom na večeri. I priča ide, spomenemo mi njemu naše startupe, pa i Concept One. Frajer ne zna. Već kolega vadi Iphone, pokazuje slike. Pa krenemo na pretresanje događanja na sceni električnih automobila. Kako ne ide Better Place, kako je Fisker u problemima, kako se Tesla muči s ulaskom na EU tržište. I veli Adriano, onako usput, stiže mu Tesla S, model Signature Performance. Dobio poziv za test vožnju u okviru Get Amped ture, na kojoj oni koji su naručili vozila mogu dobiti priliku provozati se. I tako, dogovor pada, umjesto njega, upadam ja. I već sutra, forvardira mi svoju pozivnicu. Hvala, Adriano.

Odluka mora biti brza, booking.com je odradio svoje, hotel u blizini imao je Smart Deal, pa odmorni stižemo pred Sheraton Airport hotel u Minhenu. Ljubazne hostese nas upisuju i avantura počinje. Smisao prezentacije je da se kupci, koji su uplatili polog i naručili vozila, na licu mjesta upoznaju s vozilima, materijalima, bojama, mogućnostima uređenja, jer im uskoro stižu pozivi za završno konfiguriranje vozila. Proizvodnja njihovih baterijskih igračaka uskoro kreće. Stoga su svuda oko nas mladi ljudi iz prodajnog tima, koji odgovaraju na sva pitanja, sve vrvi od Macova na kojima kupci pregledavaju opcije. Cuga i klopa su na visini i ničega ne nedostaje. Osim alkohola 🙂

Kratka prezentacija Tesle kao branda. Do kraja godine u EU će biti 14 servisnih centara. Minhen je već spreman. Najbliži nama biti će Beč. Hrvatsku, naravno, nitko nema ni na radaru. Navode podršku 24/7 i spajanje na vaše vozilo remote, te dijagnostiku i otklanjanje manjih kvarova na taj način. Roadster je imao opciju servisa kod kuće, te to zadržavaju i kod modela S. Najavljuju i updatiranje softwarea te nove mogućnosti koje će vaš automobil dobijati kroz vrijeme. Vele, vaše vozilo će vremenom biti sve bolje i bolje. Probudite se jedno jutro i stigne update kojim od sedana radite kabriolet 🙂 Samo da ne bude kao s MS aplikacijama, pa da imamo service packove i critical update 🙂 svako jutro. A tek kad krenu virusi…

IMG330

Od 0 -100 km/h za 4,6 sekundi

I stiže poziv za test vožnju. Broj 6 je na redu. Hart beat na max. Već samo sjedanje u automobil odaje dojam visoke klase. Pet komada najjače opremljenih Signature Performance, od kojih četiri služe za test vožnju, jedan je parkiran kako bi kasnije imali vremena na miru pregledavati unutrašnjost i gadgete. Prvo pažnju privlači 17 inčni display. Nešto do sada neviđeno. I instrument ploča je potpuno digitalna, svi pokazatelji se mogu konfigurirati. Display je prekrasan i funkcionalan a gotovo svime na automobilu upravljate putem istoga. Od 580W DolbyPrologic 7.1 stereo sustava, preko otvaranja haube, prtljažnika, navigacije, statusa baterija, do zadnje kamere, internet preglednika i podešavanja načina vožnje. Mod upravljanja, ovjes, regeneracija baterija, način pokretanja iz mjesta, osvjetljenje, ručna kočnica … sve je na displayu.IMG355

Pritisak na kočnicu i desna ruka traži mjenjač 🙂 No, samo mala ručica kraj volana, veličine one kojom inače palite brisače, služi za izbor moda vožnje. Pomak prema naprijed, u smjeru slova D i krećemo. Bešumno. Na početku smo upozoreni da je riječ o vozilu koje beskompromisno ubrzava, te da ćemo sve eventualne kazne za prebrzu vožnju dobiti na poklon. I stvarno, ubrzanje je prekrasno. Jednoliko, bez ikakvog trzaja, na kakve smo navikli i na najboljim automatskim mjenjačima. Od nule do 200, bez trzaja, bez zvuka, bez napora. Predivno.IMG356

Vozilo je bilo opremljeno 19 colnim felgama i zimskim gumama, cesta je bila vlažna od topljenja snijega, pa je i to utjecalo na ponašanje automobila. I na stil vožnje, jer se nisam usudio pretjerivati.  Kažu da sa ljetnim gumama i 21 colnim felgama auto drži cestu puno bolje. No, i ovako je bilo dobro. Natjeravanjem kroz kružni tok uspio sam provocirati zanošenje zadnjeg kraja, ali vozilo se vrlo lako i brzo vraća na putanju. Nakon toga, to sam ponovio u jednom zavoju, osjećaj je dobar, zadnji pogon i očito dobar raspored težine – sve u svemu – djeluje vrlo sigurno. S obzirom na 4,6 sekundi do 100 km/h, 416 konja i 600 Nm na raspolaganju – odmah od prvog pritiska papučice gasa, pa sve do maksimalnih 212 km/h. Stvarno se radi o stroju kojega nikako ne treba podcijeniti. Nekim ljubiteljima konjskih snaga faliti će zvuk, no meni je tišina bila sasvim dobra zvučna kulisa. Čuje se samo zvuk vjetra i šum koji proizvode gume. Pravi odmor.

IMG320

Ispod haube nema motora???

Jedina primjedba na unutrašnjost je relativno nizak strop, čak i kad je sjedalo spušteno do kraja. Nisam siguran da bi, u osnovnom modelu, mogao sjesti bez dodirivanja krova glavom. Svi modeli imali su prekrasan panoramski krov, tako da nisam mogao isprobati visinu regularnog modela. Odozada ima dosta mjesta. Začudio me podatak da u USA verziji imaju još 2 sjedala u ogromnom prtljažniku. Za EU to još nemaju, jer očito, svi detalji nisu prošli homologaciju. Ljepota je i prtljažnik sprijeda. Umjesto velikog, smrdljivog i masnog motora, naprijed imate dodatni prtljažnik. Kao u peglici ;). Kolega Marko Rakar je već na FB primjetio da će to biti super za švercanje. No, kako ćemo, osim ako nas ne spriječe susjedi na sjeveru, biti u EU prije nego li ovi ljepotani stignu u Hrvatsku, nećemo to moći koristiti.

IMG324

 

Doseg s jačom baterijom je oko 480 km. S super chargerom, koje planiraju postaviti diljem EU, za cca 45 minuta dobijete preko 80% napunjenosti. Kažu da će to biti besplatno. Sa duplim punjačem, kojeg preporučuju, dobijete 100 km dosega za jedan sat punjenja. A s običnom štek dozom, cca 50km za 1 sat punjenja.IMG362

Sve u svemu, odličan automobil, ne bez razloga proglašen automobilom 2013. godine. I ne bez razloga, tjedan dana nakon toga, tek što su objavljene cijene za EU – već je postao i ponešto skuplji. Cijena u Njemačkoj kreće od 71.000 Eura, sa porezom. No, to je osnovni model, sa slabijom baterijom i bez duplog punjača. Sa dodatkom te dvije opcije, cijena se penje na 83.300 Eura. Šteta što Shai Agassi i njegov Better Place koncept zamjenjivih baterija ne idu predviđenim tempom. Kad bi se Tesla S mogao kupiti bez baterije, to bi bio pogodak.

22 siječnja 2013 ~ 0 Comments

18 rupa na nogometnom terenu

Očito smo zemlja s puno rupa. Svaki dan otkrivamo nove. Neki dan na dnevniku vidim da je u jednu propala ovca. I nestala. Ni GSS je nije našao. Spasioci vele, otvorila se zemlja i progutala ovcu. Sve mi se čini da je ovaca, koje se usude koračati opasnim kraškim terenima lijepe nam naše, sve manje. Sve je manje onih koji žele biti ovce. A i ove malobrojne, otjeraju prosvjednici. Najviše volim one profesionalne, koji prosvjeduju protiv svake investicije.

Sad mi je jasno i zašto se ta profi ekipa buni protiv golfa. Jer golf je sport u kojem se na prekrasnoj travi kopaju rupe. Zamisli da investitori iskopaju još rupa. Na Srđu. Ili u Istri. Pa da nam ovo malo stoke sitnog zuba popada u rupe. Stočarstvo je na koljenima, a poznato je da je golf velika prijetnja stoci. Krave su teže od ovaca. I one propadaju još lakše. Što bi vodilo još skupljem mlijeku. I opet bi ga poticani proljevali blokirajući ceste nepoticanima. Profi prosvjednici bi podržavali poticane. A zubari bi se nadali boljem poslu, gledajući krezubog kako opet vrišti s malih ekrana. Ako dobije napokon to što traži, možda sredi zube.

I svinje su isto teške. Zato im prosvjednici ne daju igrati golf. No, vele da je sve manje masnih i teških svinja. Čvarci su skupi. Čekam samo da svinje ogladne i smršave. Smršaviti će jer će biti sve skuplja hrana. Kuruza će poskupiti zbog skupog gnojiva kojim nas gnoje stožeri za obranu Petrokemije, a koje opet profesionalci prosvjednici obilato podržavaju u naumima da obrane tvornicu od vlasnika. Možda tada dozvole i svinjama šetnju na bespućima ovih mnogobrojnih golf terena po Hrvatskoj.no-golf

Golf dokazano smanjuje turističku sezonu 🙂

Antigolferi tvrde da investitor na Srđu nije dokazao da golf produžuje turističku sezonu. Pa će biti većim dijelom godine mjesta za krave, svinje i ovce. Ali samo mršave primjerke. Mjesec dana sezone golf će igrati Bill Gates. On će dovesti 124 čuvara kako bi svaku rupu na kojoj igra ogradili tamnim platnima, da ga stoka ne uznemirava. Jedanaest mjeseci po terenu će slobodno i sretno trčkarati mršave svinje i ovce. Travu će pasti krave, pa neće trebati šišanja. Cijena mlijeka će pasti. Čvarke ćemo i dalje uvoziti. Apartmani će se pretvoriti u štale. U hotelu će se organizirati gnojnica. U ostalom, ako mogu Austrijanci imati skijanje i štale, zašto ne bi mogli i Dubrovčani? Neki apartmani uz more ionako smrde ko štale. Dubrovčani  su kroz povjest dokazali da mogu prodavarti svašta. Meni su prošle godine prodali patagonijski filet pod ribu. Usred sezone. Usred Groada!  Pa sam se sramio pred svojim stranim gostima. Da profi prosvjednici imaju muda, mogli bi ih prodati pod bubrege.

Dubrovčani ne kose ni spremaju sobe, to im rade strani plaćenici, već sada 🙂

Evo što kažu antigolferi o zapošljavanju – Projekt će stvoriti 1000 radnih mjesta, ističu investitori. Međutim, ni u jednom dosadašnjem stranom projektu lokalni ljudi nisu zaposleni u upravljačkim strukturama. Lokalni ljudi zapošljavaju se kao sobarice i šišači trave, a takvu radnu snagu Dubrovnik svake sezone ionako uvozi iz drugih dijelova Hrvatske.

Jasno, treba donesti zakon kojem investitora obvezujemo da zaposli kao rukovodeći kadar samo Dubrovčane. Mogu im preporuke pisati oni koji su upropastili dosadašnje projekte. Već vidim kako ekipa koja je sredila GP Dubrovnik kandidira za upravu golf resorta. Idelano da se upravljanje prepusti lokalnoj samoupravi. Ili da država postavi direktora. Oni imaju iskustva u tome. Možda bi trebalo dovesti kadar i iz drugih gradova s obale. Možda netko iz Brodosplita? A sobarica može biti Maja Brinar. Ona je u nekim intervjuima pred koju godinu izjavljivala da je sad samo sretno udana i domaćica. pa, samim time je i kvalificirana za sobaricu. Osim ako naš zakonodavac ili lokalna samouprava doda još dvadesetak uvjeta koje sobarica u golf resortu mora zadovoljiti.

Kažu još i ovo: Nitko ne igra golf između kuća. To je specijalitet samo Srđa, napravljen kako bi se u drugoj fazi moglo sagraditi još objekata, jer je projekt golfa samo paravan za izgradnju velikog stambenog naselja”, tvrdi predsjednica Društva arhitekata Dubrovnika. Sjedi – pet!. Osobno sam, kako imam poslovne partnere golfere, svjedočio na čestim putovanjima, koliko su oni fanatični. Spavao sam u nekoliko resorta koji imaju baš takav raspored, kakav se planira na Srđu. Kuće i golf. I nikad me nije pogodila loptica. Iako nekad djelujem koo da me netko šiknuo palicom. A fanatike koji igraju golf i po kiši, koji spavaju, jedu, piju u skupim golf resortima i plaćaju oversized baggage u avionima – takve ne trebamo. Oni mogu previše pojest i popit. A mi smo mala zemlja, nerazvijene poljoprivrede. Pa bi zbog njih morali dodatno uvest vina iz Makedonije koja ćemo miješat s Plavcem i prodavat im pod Dingač (što sad nikako nije slučaj:). Otišla bi nam kvragu bilanca, koliko bi smrznutih patagonijskih krepalina morali uvest i spržit pod jadranske lignje.

Stanovnici sela Bosanka koje će biti okruženo projektom ističu da su stavljeni u neravnopravnu poziciju. Jasno. Bolje je imati kuću kraj masline i drače. I imat stinu za kušin. U pjesmi, naravno. Kući pokraj koje nikne golf teren umjesto zakorovljene livade, rapidno pada vrijednost 🙂 A maslina će svakako biti neobrana, jer nema koga da je bere. Dok svi prosvjeduju. Imam jedan dobar plac u Šestinama, malo je zarastao. Ako netko želi u blizini izgraditi golf teren, neka se pazi. Odma ga bum ga tužil. Jer mi maslina neće roditi.

Golf  predstavlja zapreku za skladan razvoj Dubrovnika”, istaknula je arhitektca. Ma, ne znam, nisam arhitekt, niti urbanist. No, toliko sam skladnih gradova prošao, sa skladnim golf igralištima. No, kod nas je uvijek sve problem. Meni se čiini da za skladan razvoj Hrvatske fali skladan turizam. Turizam koji nosi puno više novca, puno više radnih mjesta. Pa čak i za šišače trave. Sreća da nemamo nezaposlenih astronauta, jer da neke ovce krenu graditi Cape Canaveral na Srđu, kakvi bi tek prosvjedi bili. Zna se koliko je zla taj svemirski centar nanesao Floridi. Ne treba nama ništa osim masline i drača.

Možda mi i nismo za golf? Nek je nama nogometa.

Kažu još profići: Na propagandnom listiću koji je dijelio investitor za vrijeme javnog uvida, kao argument na prvom mjestu stoji da je „golf uz nogomet i košarku najpopularniji sport”. Međutim, u pro-golf orijentiranoj studiji „Analiza razvojnih mogućnosti golfa na području Istarske županije” koju je 2009. izradio Istra Golf Dizajn piše da udio golfera u europskoj populaciji, daleko najznačajnijem hrvatskom turističkom tržištu, iznosi tek 1,6 posto. Dakle, tek 1 do 2 na svakih sto Europljana potencijalni su klijenti ovakvih projekat, što je brojka koja se nikako ne može mjeriti s popularnošću nogometa, košarke, pa i atletike, plivanja ili biciklizma.

Ispada da je nogomet sport u kojem nema rupa. Niti sadašnji ministar im nije pronašao rupe u zbijenim redovima. Tamo je sve u redu. Zbijeno. Sve je super i sve je za pet. Očito, da je na Srđu nogometna tratina, ne bi bilo frke. Možda bi trebalo novi Dinamov stadion, umjesto na Kajzerici ili Maksimiru, napraviti na Srđu. Poznato je da utakmice privlače ogroman broj ljudi. Dobrih potrošača, mirnih, obiteljskih ljudi. Koji tamo ne bi mogli razbijati tramvaje. Nogometni stadion bi sigurno privukao turiste u Dubrovnik. A odvukao “Mamiće” iz Zagreba.  Ja sam za!

24 prosinca 2012 ~ 3 komentara

Putevi do uspjeha – pogled iz muškog ugla

Jesam li ja uspješan? Jesam.

Jednostavan odgovor na ne tako jednostavno pitanje. Do nedavno sam mislio da je to pitanje jednostavnije. Ja često pojednostavljujem stvari. Ok. Mnogi mi to spočitavaju. No, meni je tako lakše. Razmislim, probam si definirati i razjasniti, posložim sliku i izvučem zaključak. Život je lakši kad je što više jednostavnih stvari u njemu. Komplicirati mi ne treba. Komplicirati će se samo od sebe. A ja ću se uvijek truditi pojednostaviti ih. Bar sebi.

Meni je pitanje ” Kako si? ” puno kompliciranije od pitanja “Jesi li uspješan?”. Ne samo zato jer sam se sam sebi odavno definirao kao uspješan, već i zato što mi je na prvo pitanje vrlo teško dati odgovor. Volim kad je odgovor jednoznačan. I ne previše opisan, te podložan trenutku. No, možda je to zato jer sam muškarac. Muškarci i inače lakše pojednostavljuju.

No, i odgovor na pitanje jeste li uspješni može značajno varirati i tijekom kraćih vremenskih razdoblja. Može biti jako podložan osjećaju. Zašto se sami sebi nekad činimo mega uspješnima a već sutra luzerima? Poduzetnici početnici često prolaze kroz faze u kojima se osjećaju kao najgori luzeri i kao olimpijski pobjednici. Roller-coaster osjećaja.

Sve ovo, do sada napisano, nije moj uobičajeni stil. Pretjerano sam zakomplicirao :). Na ovakvo razmišljene potaklo me sjedenje na drugom panelu 21 put prema uspjehu. Ovaj puta je bilo 50% više muškaraca u dvorani. Nas četvero 🙂 Primjetio sam i tamo da je nekim ljudima koje drugi smatraju uspješnima pomalo teško reći da su uspješni. Skromnost? Nesigurnost? Ili samo (pre)visoko podignuta ljestvica?

Odličan primjer preispitivanja vlastitog uspjeha krije blog jednog luđaka koji nas je nedavno posjetio, Davea McClurea. 8015.davemcclureviatechcrunchVeć prva rečenica otkriva puno … most of the time I think of myself as a failure … No, kako sam proveo nešto vremena s njim, mislim da je Dave veliki spin majstor. Freak kojem mozak radi daleko brže od mog. On se svakako, po mjerilima poslovnog svijeta, može smatrati vrlo uspješnim, te se mogu kladiti da je ovo još jedno njegovo privlačenje pažnje. Nešto poput neprestane i (čak i meni 🙂 ) iritantne upotrebe riječi “fuck” u javnom obraćanju. Btw, nije je ni jednom upotrijebio u off the record komunikaciji. Na kraju, ova njegova samoanaliza završava riječima … I’m still betting my epitaph will read “late bloomer”, and not “failure” …  Dave je uspješan, zna on to, no kroz cijeli post je jasno kako on traga za uspjehom i kako je u stvari svaka stvar koju je on postizao, na svakom nivou, uspjeh sam za sebe.

Stvar je u tome da možemo biti jako uspješni u svom neuspjehu a i neuspješni na vrhuncu svog uspjeha. Zato je jako dobro odlučiti se jeste li uspješni i odlučiti se što prije. I ne mijenjati mišljenje 🙂 Stoga se odlučite, jer to je preduvjet svega. Prokleto je teško, ali kad se odlučite, kad se prestanete preispitivati i odlučite da ste uspješni, da želite biti uspješni i da ćete biti uspješni – imate velike šanse da i drugi počnu percipirati vas kao nekog uspješnog. Čak bi rekao, da ste već tamo.

U čemu ste vi to uspješni? Sasvim svejedno, ionako svatko ima svoja mjerila:) i svatko će uspjeh percipirati drugačije. Bitno je kako vašu uspješnost percipirate sami. I kad se jednom uvjerite da ste uspješni, onda ćete si podizati ljestvicu. Kako bi mogli biti uspješniji. Eeeee, da, nema stajanja i uživanja u uspjehu!!! U tom je kvaka. Kvaka 21 🙂  Uspjeh je nešto što se stalno mora potvrđivati. Ne drugima, nego sebi, prvo i uvijek sebi. Kako Dave kaže: and so here I am: still standing in the arena, in hand-to-hand combat with demons mostly of my own making, aiming to make a small dent in the universe. nowhere near a great success story, yet fighting the good fight and perhaps helping others to achieve greatness as I attempt a bit of my own. I ako vam se učini da nešto ne paše u vašu sliku uspješnog sebe, to neće značiti da niste uspješni, da ste luzer, da za vas sve staje i da je sve gotovo. Nego samo da to što vam remeti sliku uspješnog sebe, za sada baš to i u tom trenutku vremena samo to – treba popraviti. Vratiti u balans sliku uspješnog sebe. Ne nužno od toga napraviti nešto najbolje no bar dovoljno dobro. I sama ta borba za ispravak slike je uspjeh. I mala pobjeda je uspjeh. I poraz je uspjeh. Povlačenje je neuspjeh. Odbijanje suočavanja sa vlastitim demonima je neuspjeh.

Uspješni su oni koji su zadovoljni sobom, ne dnevnom ili spavaćom 🙂 nego baš skupom svih svojih dostignuća, bez obzira očitovala se ta dostignuća u pametnim i vrijednim klincima, najboljem prijatelju ili životnom partneru, poslom koji vas ispunjava ili bar donosi novce za plaćanje računa. Uspješnost se ne mjeri usporedbom s drugima. Što prije to shvatite, uspješnij ćete biti. Pa će vas drugi uspoređivati s ostalima. Neka se drugi bave izradama rang lista. Vi se bavite svojom uspješnom slikom uspješnog sebe.

A kako postići svoj uspjeh u bilo čemu? Pokušajima, beskrajnim pokušavanjem, promašivanjem, sve dok ne pogodite. Recept je uvijek isti, samo ćete nekad pogoditi prije, nekad kasnije. Sve će na kraju biti dobro. Ako nije dobro, znači da još nije kraj 🙂. Odlična stvar je što ćete pokušavanjem i promašajima učiti. I povećavati šanse da sljedećim pokušajem ili kod sljedećeg mjerila uspješnosti pogodak dođe prije. Nekad i iz prve. Ili bar jako brzo. Onda će svi reći – Ovaj ima sreće. Njemu sve ide od ruke. Lako je njemu.

I zato, ako još niste odlučili koji je vaš odgovor na pitanje: Jesam li uspješan – odlučite se. ODMAH. Ako ipak još imate dvojbi, preporučam prijavu na sljedeći panel 21 put prema uspjehu. Možda vas uspjeh drugih nadahne.

Napomena: sve napisano nastalo je “kao posljedica” panela na kojem su sudjelovale Jadranka Boban Peić ( poduzetnica ), Tamara Obradović Mazal ( zamjenica Ministra gospodarstva ) i Julijana Matanović ( spisateljica ).

04 prosinca 2012 ~ 12 komentara

Zidovi oko nas

Jedan moj post na FB je opet izazvao dosta polemike. Pisao sam o svome iskustvu sjedenja u dvorani prepunoj žena na prvom panelu u organizaciji 21 put prema uspjehu.

Na panelu mi je jedno pitanje posebno zapelo za uho. Pitanje se svodilo na to da je mlada žena, koja je do završetka fakulteta bila vrlo uspješna u svojem školovanju, sportu i svemu što je radila, sad naišla na zid, jer ne može naći posao. Slala je nekoliko desetaka molbi, no nijedna nije “upalila”. Zašto joj nitko nije dao priliku, a ona je sve do sada odradila kako treba? Pitanje koje u doba krize čujem još češće nego prije. U mnogim podvarijantama, ali sve se svode na isto. Zašto baš mene ne ide? A inače sam super i sve do sada mi je super išlo. I nitko ne vidi koliko sam ja, u stvari, super.

Očito, imam problem. U komunikaciji, pogotovo pisanoj, ljudi me često doživljavaju kao bahatog, nadmenog i osornog. Ne uvijek, ali neki moji komentari nekome, tko je ostao bez posla ili tko nikako ne uspjeva ostvariti sebe ili svoje želje –  zvuče kao hvalisanje nadobudnog kretena. Lako je njemu, on ima sve i sad je našao tu kenjati….

Oni koji me poznaju, možda sude drugačije. Sreća je u tome, što me baš boli neka stvar, što ćete reći o meni. Jasno, sujetan sam ja, što sam stariji, to nekako više pronalazim taj dio sebe. No, još uvijek me vrlo malo brine što netko drugi, tko meni nije bitan, misli o meni. I tu je jedan od ključeva mog  uspjeha. I zato vidim manje zidova. Zato me neuspjeh manje boli. Jer me baš briga što ćete se smijati. I zato sam spreman ustati i pokušati ponovo. Na drugi način. Pa na treći način. Dok ne uspijem ili procjenim da trud nije vrijedan uspjeha.

Kao klinac, negdje do sredine srednje škole, bio sam prilično nesiguran, nisam bio uspješan u sportu, u školi sam uvijek jedva navlačio na peticu. Učio sam kampanjski, nisam bio uredan u pisanju, matematika mi ni danas nije jača strana. Sve skupa – niš’ posebno. Smetalo me to. Bio sam visok, a loptu nisam mogao ubaciti u koš. Za nogomet sam imao dvije lijeve noge. Ples mi je bio špansko selo. Sve u svemu, grozno mršav, neugledan prištavi klinac. Zavidio sam onima koji su bili face pred curama, u centru pažnje, onima  koji su bili bolji u svim sportovima, onima koji bi imali bolje fore od mene i koji bi me u verbalnim duelima pokopali. Jasno, uz sve to dolazila je i dobra doza zajebancije. Na moj račun, jasno. Danas bi to roditelji zvali i bullyingom. Išlo je do toga, da i danas imam indeks u koji mi je ekipa iz razreda upisala pogrdne sprdačine na temelju mog velikog nosa ili nekih mojih drugih “nedostataka”. Danas mi je sve to smiješno. Tada nije bilo. Tada sam samo vidio zidove oko sebe, probleme. Dobar dio mojeg poimanja muzike ( tamna, melankolična i depresivna glazba )  i moja općenita tamna – depra strana, možda potiču baš iz tog perioda.

Ne znam što se točno i kada se točno desilo. No, jednostavno sam shvatio da tako neće ići. Morao sam pronaći nešto u čemu sam ja dobar. Moja dobra strana je bila upornost i posvećenost poslu kojeg volim. Praktički sam imao samo to. I to sam počeo koristiti. Kad bi nešto radio, radio bi to manijakalno, sa žarom i voljom, ili to ne bih radio. Kompjuteri su bili jedan izbor. No, moglo je biti i nešto drugo. Manijakalno sam učio sve o kompjuterima, skupljao novce za svoj prvi kompjuter, radeći najteže poslove. Čak sam se zaposlio u jednoj tvornici, na teškom fizičkom poslu, a čak i nisam bio ni punoljetan, pa mi je službeno bilo zabranjeno ući u pogon, no sve sam to nekako riješio – samo da bi skupio lovu za prvi komp. IStvari su se polako počele mijenjati. Neki ljudi su počeli prepoznavati da prištavi nosonja zna ponešto o kompjuterima. Pa nešto i o muzici. Da zna nešto i programirati. Čak i zna nabaviti neke igre koje nisu baš bile lako dostupne.  To je polako počelo donositi i neke novce. Ne puno, ali lijep džeparac. Mogao sam nekome dati savjet kako riješiti test iz informatike. Postao sam, napokon, najbolji u nečemu. Nečemu što je ljudima trebalo. I pomalo, počeli su me uvažavati. Nije to išlo brzo, trebalo je nekoliko godina. Do kraja srednje škole, slika o meni u očima drugih i slika o meni u mojim očima, bila je posve drugačija. Vjerujem da sam i dalje bio prištavi krakati nosonja, ali sam se u ogledalu vidio sasvim drugačije. A i drugi su me počeli doživljavati drugačije.

Sve to vrijeme morao sam rušiti zidove oko sebe. Ni jedan nije pao iz prve, no svaki kasniji je bio lakši. Shvatio sam da se ne mora uvijek proći kroz zid. Počeo sam tražiti alternative. Vremenom sam postao odličan u traženju izlaza. Rupa u zidovima. Danas znam da ima vrlo malo bezizlaznih situacija. I sad teško mogu sjetiti neke skroz bezizlazne 🙂

Mislim da sam najveći zid u sebi srušio, kada sam odlučio otići – pobjeći iz JNA. Tada je to bilo vrlo rizično, jer se za takve stvari išlo u vojni zatvor. Simulirati i prevariti vojnog psihologa, sve oficire u jedinici i vratiti se kući s Kosova. Ne izgubiti još 4-5 mjeseci u vukojebini s kretenima. I tih nekoliko mjeseci, koje sam si dao na dar, iskoristio sam najbolje u životu. Započeo sam svoj prvi – ozbiljni posao. Registrirao tvrtku. I pronašao sebe u poduzetništvu. U biti, osnovni plan napravio sam u vojsci. Stražareći na hladnoći i razmišljajući o zidovima i žici oko mene. Ti su bili stvarni. No i oni su pali.

Stoga, nema zida koji vas može spriječiti. Odlučnu osobu koja zna što hoće i koja ozbiljno i uporno želi nešto postići niti jedan zid ne može zaustaviti. Postoji mnogo načina. Nema univerzalnog rješenja. Toliko raznih ljudi svaki dan pronalazi toliko inovativnih načina za probijanje kroz život. I zato, ako pišete molbe za posao na koje nema odgovora – promijenite molbe. Promijenite sebe. Promijenite način na koji tražite posao. Tražite posao na drugi način. Drugdje. Možda su molbe najgluplji način. Možda vi niste za posao na koji ciljate. Možda vas taj poslodavac i ne zaslužuje. Samo nemojte raditi isto i očekivati drugačiji rezultat.

23 listopada 2012 ~ 17 komentara

Za prolivenim mlijekom ne treba plakati

Prosvjedi su legitimni. Ne volim prosvjedovati, ali poštujem pravo drugih da to čine.

No kad čujem da netko protestira jer mu je prihod 2 kune a trošak potreban za ostvarenje toga prihoda 4 kune i kad na Dnevniku, gotovo plačnim glasom,vele da su “…mljekari prepušteni tržištu…” lagano povilenim. Još kad kažu da će blokirati granice, onda zapadnem u delirij. Dođe mi da krenem piti mlijeko. Iako sam ga gotovo izbacio iz prehrane, još kad su prošle godine prosvjedovali. Zamislim se, koga oni pritišću, koga misle slomiti i na koga utjecati – blokadom granice? Blokadom ceste? Prijete slomiti još onaj mali dio gospodarstva koji još uspije od 2 kune napraviti 2,2 kune.

Prepušteni su tržištu? Strašno. Pa to je stvarno strašno. Jedini oni su na tržištu. Samo oni moraju prodati po cijeni koja je kupcu prihvatljiva. Moraju kupiti po cijeni koju dobavljač traži. Moraju platiti sve dadžbine dragoj nam državi. Imaju strašne doprinose na plaće. I porezi su im posebno visoki. To je stvarno vijest. Nisam znao da su takvi troškovi uobičajeni u Hrvatskoj. Stvarno – nije u redu da mljekari sve to trpe. I još dobiju nekakve poticaje.

Svatko može imati posao u kojem je prihod od 2 kune vezan za trošak od 4 kune. Nije to nikakav kunst. Niti moraš biti mljekar da bi to postigao. Dapače, to je vrlo čest modalitet rada na ovim prostorima. O tim i takvim djelatnostima se uvijek najviše priča. I, što mi je najzanimljivije, “obična raja” koju ti poslovni alkemičari  najviše reketare – suosjeća s njima. O onima drugima, koji od 2 kune naprave 2,5 kuna ili više – rijetko se priča. Ti kao da nisu zanimljivi. Ako od 2 kune naprave 10 kuna, eeeee – onda se o njima počne pričati. Onda ih se napada da su lihvari, da nisu socijalno osjetljivi, ispituje im se porijeklo imovine i obiteljsko stablo. Postanu zvijezde tabloida. Osmisli se neki poseban porez za njih. I pribije ih se na stup srama.

Nešto je trulo u državi Danskoj?

Pa svaki današnji radnik s prosječnom plaćom prihoduje manje nego što sindikalisti izračunaju i ubace u  “košaricu” mjesečnih troškova. A svi oni s prosječnom ili manjom plaćom, još nisu na ulici. Ne prolijevaju mlijeko. Možda zato jer ga nemaju? Moraju ga skupo kupiti. A plaća im to ne dopušta. Ako mljekarima, zbog pritiska, podignemo ( umjetno – odlukom nekog državnog tijela ) cijenu po kojoj oni prodaju mlijeko, onda će ti radnici s malim plaćama imati još manje. Jer će ih mlijeko i svi povezani proizvodi, koštati još više. Kako ne stanu uz bok onih koji ne daju povišenje cijene mlijeka? Kad se diže cijena struje ili plina – onda su svi protiv. Kad se traži viša cijena mlijeka i pšenice – onda smo suosjećajni. Kao da možemo jesti struju ili plin?

I onda su tu dežurni dušebrižnici. Koji će reći ” HRVATSKA MORA IMATI PROIZVODNJU MLIJEKA” ( i sad sami zamijenite riječ MLIJEKO sa bilo kojom drugom riječi – priča je uvijek ista, samo se mijenja tema ). A zašto mi nešto MORAMO? Mene je mama davno naučila da se mora samo umrijeti. Neki u šali dodaju, i ići na wc. Iako se danas kateterom može i to zaobići 🙁

Dakle, ništa ja ne moram. Ništa mi ne moramo. Ništa Hrvatska ne mora. Hrvatska treba raditi ono što zna, gdje ima konkurentsku prednost i gdje se sa 2 kune dobiju 4, ne obratno. Davno je opisano kako se na poljima žita države Iowa Americi proizvedu automobili. Mogu se raditi i u Detroitu, ali čini se da to i nije najbolji način. Zato postoji čudesan mehanizam koji se zove globalno tržište. I tako, umjesto da proizvodite skupe aute lošije kvalitete u Detroitu, možete se posvetiti proizvodnji žita u Iowi. To žito natovarite u jedan – magični brod. I nakon par mjeseci sa tog broda izađu automobili. Trgovina nije ništa drugo nego vrhunska tehnologija. Kojom od žita dobijete auto. Na primjer Japanski. Kvalitetnu a jeftinu Toyotu. Umjesto skupoga i kvarljivog Pontiaca. Ako ste dobri u proizvodnji žita, njome možete od 2 kune napraviti 4 kune, a niste baš dobri s autima – jer tamo od 4 pravite 2 kune – ZAŠTO MORATE PROIZVODITI AUTE? Iskoristite 2 kune zarade na žitu i kupite jeftiniji a kvalitetni auto.

Zašto moramo proizvoditi pšenicu ili mlijeko? Zato jer je to strateški bitno i bla,bla,bla… Pustite te priče! Imali smo mi i strateške robne rezerve pšenice. Koje su bitne radi katastrofe, rata itd. U Đakovštini. Sjeća li ih se itko? Gdje su nestale? Ako želimo preživjeti, moramo proizvoditi samo ono što je isplativo, što naši ljudi rade kvalitetno, gdje imamo komparativne prednosti. a ostalo moramo kupiti od onog tko to radi bolje i jeftinije.

Možemo proizvoditi i noćenja na obali Jadrana i za njih kupovati mlijeko. Po 2 kune. Ili čak manje. Onda od tog mlijeka možemo napraviti i sir. Ako kupimo jeftino mlijeko, onda će naš sir biti konkurentniji. Možemo proizvoditi male, tehnološki zahtjevne brodove i za njih dobiti pšenicu. Možemo proizvoditi i električne aute i za njih dobiti gaće. Ako ćemo razmišljati na način kako da od 4 napravimo 2 kune, sigurno ćemo ih i nositi na štapu.