18 srpnja 2013 ~ 0 Comments

Inspektor Sprinter, svizac i čokolada

Reda mora biti. Makar se isti uvodio inspektorom Sprinterom, koji istrči brže iz ugostiteljskog objekta nego što njegov kolega bez slova s na početku – printer, ispiše račun. Za kuglicu sladoleda. Sumnjam da će tužba opstati na sudu. Jer, istopio im se predmet spora. Možda je Sprinter istrčao ovjekovječiti fotićem, na dnevnom svijetlu, dokaz teškog kriminalnog djela, prije nego se istopi. Pa nije uspio dočekati račun.

Reda mora biti. Inspektori su počeli govoriti strane jezike, kako bi pipl trast dem. I onda, kad im pipl, nakon moljakanja, plizanja i cmizdrenja – natoči još jednu rundu – onda skaču, love se za džep, vade značke i prikazuju svoje pravo lice. Natočili ste mi deci crnog, 30 sekundi nakon kraja radnog vremena!  A-ha. Evo, piše vrijeme na računu. Kazna! Zatvara se birtija. Reda mora biti.

I tako, s pravom kaže naš Ministar od šoldi – Linić – “…Nije to šteta za turizam. Zatvarat će se upravo u sezoni jer pojedinci tada najviše gube. Nemojte očekivati razumijevanje poreznika – bit ćemo još žešći! Ako vas zatvorimo, drugi restoran imat će više prometa. Dakle, oni koji plaćaju svoje obveze i rade pošteno imat će više prometa. Milosti u sezoni neće biti!…”

Milosti ne tražim, niti bih vam je dao – rekao je davno jedan kojeg smo (bar javno) onomad slavili puno više od Linića. Neka gube ti pojedinci. Najviše. I mogao bih se složiti. Pogotovo kad bi imali nekoliko Linića. Za svako ministarstvo po jednoga. I sad mnogi likuju. Neka im. Neka zatvore sve te privatnike, te koji godinama rade i ne plaćaju poreze. Neka zatvore i one koji plaćaju poreze. Samo neka zatvarju. Kad otvaraju, zavidimo i prosvjedujemo. Kad zatvaraju – likujemo. Neka jer, bogatili su se na našoj  grbači. Dok smo mi ljetovali.

I dok tako, neki drugi pojedinci, likuju, na godišjnem od 48 radnih dana, odmarajući se od višemjesečnog bolovanja uzrokovanog stresom dolaska novog šefa u njihov odjel Agencije za istraživanje učinka propisa na popis krava u Mrduši Donjoj, ne znaju da se Linić klonirao. Zdravstveni Rajko Linić. Prosvjetni Željko Linić. Upravni Bauk Linić 🙂 Metode kontrole se prenose i u njihove resore. Već sutra se očekuje dolazak inspektora – agenta provokatora i u njihovu Agenciju. Ako je uspije pronaći. Jer su Agencije dobro skrivene. Najčešće po najvišim katovima najskupljih nebodera. Tamo će naš inspektor Sprinter upasti, natucajući na lošem stranjskom jeziku – Helo…. Aj em from juropian ejđensi for rikonstrakšn of agrikalčr. Šov me jor….. i tu će zapeti, jadan inspektor. Htio bi ih on uloviti, da mu pokažu neki dokument, nešto što bi mogao pregledati, kako bi utvrdio njihovu učinkovitost. Nešto gdje bi uvidjeo kako možda ne rade dobro i kako troše one kune koje je jučer naplatio trčeći iz slastičarnice. No, nema. Nema mjerila. Nema računa za urađeno. Kakva fiskalizacija? Oni nisu povezani ni s kolegom u susjednoj kancelariji, a kamo li međusobno po Agencijama, Upravama, Ministarstvima, Uredima i Neredima. Izbjegavaju pobrojavanje već godinama. Skrivaju svoje brojčano stanje. Nema jasnih pravila. A nigdje i ne piše što bi to oni radili, pa da mu mogu pokazati. Pa se, jadan, okrene, lupi petama i ode dalje. Nema predaje, jer reda biti mora. Bar negdje.

I stiže u bolnicu. Zamota si nogu. Glumi stranca koji je pao s motora i dolazi na fizikalnu rehabilitaciju. Zaboravio, jadan, da će tako teško pobjeć, ne dočekavši izdavanje računa. Sad mora mijenjati taktiku. Zna da ima pravo na fizikalnu rehabilitaciju, jer je tako propisano. No, za razliku od Slavka Linića, koji je propisao i tko i kako i koliko i kada i kome i zašto – ovdje je sve malo “labavije”. Rajko Linić ovdje nije baš uspješno proveo obvezu spajanja sa centralnim sustavom. Ne samo da ne dobijete odmah račun. Nemate odmah ni uslugu. I, uglavnom pacijenti ne biježe nakon što naruče uslugu. Nego beskrajno čekaju. Mirno sjede. A neki se, čekajući, i trajno umire.. I tako, dobije on termin za 5 mjeseci. Kad će mu noga već biti pokretna kao i pokvareni bolnički lift. Kako će tu uvesti reda? Koga kazniti? Može se pretvarati i da priča kineski. To zdravstveni radnici često rade pred pacijentima, kako bi pokazali tko je glavni.  Može li loviti doktore koji rade prekovremeno? Ili kombiniraju privatno i državno zdravstvo? Može izvršiti uvid u bolnička računovodstva koja su prvaci kreativnog knjiženja – pumpanja troškova HZZO-u. Može potražiti sve one pacijente otpuštene kući, a koji se još vode na bolničkom liječenju. Može pogledati bolničke WC-e ili kuhinje i praonice. Većinu, zbog nezadovoljavanja sanitarnog minimuma, može odmah staviti pečat. Državni. Sa natpisom – ZATVORENO. Uglavnom, može se slikat. Na rendgenu. Koji ne radi.

Odustavši od bolnice, a kako bi ipak napravio dnevni plan – dolazi na fakultet. Sad će on njih uloviti. Zna on – tamo uzimaju mito. A za isti ne izdaju račune:)  Rekao mu je ministar – Željko Linić. I dođe do prvog profesora. Konzultacije od 10.00 do 10.15. sati. I to SVAKIM petkom. Mimo toga, profesor je neuhvatljiv. Ili predaje, ili prodaje. Ili putuje. Ili se bavi znanstvenim radom. Ali račune za isti ne izdaje. Pametan je inspektor. Čuo je on da profesori primaju mito i u naturi. Pa ide po fakultetu i osluškuje. Čuje li se roktanje ili kokodakanje? Nosi li neki student pršut? Na čelu. No, teško je to uhvatiti. Tamo su sve učeni ljudi. Ne neuki ko prodavačica sladoleda. Pogotovo na filozofskom. Stalno nešto filozofiraju. A nemreš oporezivat filozofiju. Nemreš im ništa, ni kad kažu da je premijer neuk, jer ne razumije da oni moraju dobijati novac iz proračuna, kako bilo da bilo. Što god i kako god radili. Pa čak i proizvodili kadrove koje nitko, osim njih, ne treba. Sa znanjima koja su nam trebala pred desetak godina. Jer znanje nije roba. A očito nije ni usluga. A Sprinter zna zakon. Onaj o PDV-u u članku 2 kaže …” Predmet oporezivanja je svaka isporuka dobara ili usluga..”. I tako – vidi on da tu nema ni jedno ni drugo.  Iako je čuo neke glasine o uslugama koje studentice nude profesorima za prolazak. No, račune im izdale nisu. Pa dokaza nema. A učini mu se da je i dodana vrijednost koja se na fakultetu stvara upitna 🙂 pa stvarno nema na što obračunati PDV. Stoga se sprinteski, kako je već dokazao da zna, uputi ka izlazu. Opet bez računa, ali ovaj puta i bez osnove za prijavu.

A vani red. Stoje ljudi u ogromnom redu. I čekaju. Sigurno se nešto prodaje, na crno. Jeftino. Ispod žita. Kad toliko ljudi čeka. I tako, slijedeći red, dolazi do Petrinjske. Do murije. Prvenstvo svijeta u čekanju. Svatko nešto čeka. Redomati imaju grešku. Neispravni su. Nemaju 6 znamenki, kako bi vam dali ispravan broj – 375.324 ste uz redu čekanja. A jadan i kvaran, redomat ima samo tri znamenke. Povuče inspektor svoj papirić s brojem iz redomata. A listić nije fiskaliziran. I shvati  Sprinter- dok dođe na red, promjenit će se pravilnik o PDV-u. Ili će pasti vlada. Ili će se opet promijeniti osobne. Ili će se uvesti ljetno radno vrijeme. Zbog godišnjih i bolovanja službenika izmorenih od strane ovih što u redovima stoje. Nema smisla čekati, sve je puno murje, a gdje je murja, tu se ne krade. Niti vara. Osim na brzini i učinkovitosti rada službenika. Ali to i onako nije njegov problem. Nema tu računa, nema fiskalizacije, nema prijave. Past će mu norma. Ljutit će se Slavko.

Ide on rađe ulovit ovoga što kuva kafu u birtiji. Tu je sve jasno. Malo, po malo, kavu po kavu, šniclu po šniclu i sladoled po sladoled – napuniti će on taj budžet. Jer, zna on, a znaju i Rajko i Željko i Slavko Linić. Problem je u punjenju, ne u pražnjenju. Treba samo jače puniti, više sladoleda prodati i sve će biti ok. A pražnjenje će se već nekako riješiti. Samo od sebe. Kad svizac zamota čokoladu.

Leave a Reply