Do kada? Zašto? Zašto se svaki dan osjećam ako da sam u pjesmi Hladnog Piva. U kojoj je fazi uma morao biti Mile Kekin kad je napisao stihove pjesme Čekaonica

Da pokucam, možda je ipak prerano
Zurit ću još malo u sivi pod
I prebrojat pločice
Fino piše, molimo ne kucati
A ja bih htio nekoga upucati
Il’ skočit pod tračnice

Oprostite što dišem
Neću nikad više
Samo mi pomozite
Kroz šumu formulara
Bez malenoga dara
Jako slabo prolazim

Potrebno je donijeti dvije sličice
Osobnu i kopiju domovnice
I pričekat’ satima

Osnivanje udruge

Još, kad osnivaš tvrtku, pa te šetaju HITRO od nemila do nedraga, pa ‘ajde. Hoćeš bit tajkun? Ha? Pa šetaj malo, razgibaj se. OK. Jasno mi je. Ali kad hoćeš napraviti udrugu građana, neprofitnu, radi neke koristi drugima oko sebe, to bi trebalo biti puno jednostavnije. I brže. U teoriji. Ali nije. Probali nas nekoliko registrirati udrugu. Predali sve što treba. I tako, kolega nam javlja situaciju sa ovim rječima:

Što se tiče Ureda za udruge loše vijesti. Danas sam bio, naravno prošlo je 30 dana u kojima su trebali registrirati, ali eto „imaju jako puno posla“ i imaju nekakve primjedbe na statut udruge (koji je njihova prepisana špranca) baš zato da ne bi imali primjedbi, ali uzalud, oni kao administracija moraju opravdati svoje postojanje i to je naprosto tako. Obećali su me ponovo pozvati sa prijedlogom izmjena u sljedećih nekoliko dana, te odmah po našem uvažavanju toga izvršiti upis u registar udruga. Dakle očekujem to u roku od 7-10 dana. Javim daljnji progres.

Kolega  je jako fin. Ne psuje. I smiren je. Zato ga volim Zato meni ne daju ići na takva mjesta. Jer mene bi zaštitari izveli van, nakon što bi mi netko rekao da ima jaaaako puno posla, probio je rok koji je sam sebi zakonski zacrtao, a ima neke primjedbe, ni sam ne zna koje, ali će mi ih, jednom, javiti. I njemu – tom birokrati cijepljenom od realnosti, je OK. On ode doma, kući, šetati psa ili igrati se sa svojom djecom. A ja, sjedim na poslu i pišem blog

Umrijet ću naivan. Zašto predaja zahtjeva ne može ići internetom? Zašto mora tamo sjediti neka teta s kojom mi moramo razgovarati, koja najčešće, očito, nije dorasla poslu, jer uvijek ne stigne ili ne zna odgovor? Zašto ona mora biti zaštićena svom silom zakona i pravilnika koji kažu da čak i ako radi tako kako radi, ostaje na istom mjestu i svaki mjesec prima plaću? To je zločin prema onome koji je ostao bez posla u gospodarstvu koje umire pod teretom plaća te i ostalih teta i stričeka. Koji sjede tamo,samo da bi bio mir u kući. I da Krešimir S. ne izvede njih na organiziranu šetnju ulicama. I ako se uvede internetom prdaja zahtjeva, kompjuterski pregled obrasca i odgovor u 24 sata ( k vragu, probajte ispuniti formu za US vizu – sve na internetu – a pitanja i obrazaca toliko da i Premijer dobije ospice onda će Krešimir S. vikati na Dnevniku da su jadne tete sad bez posla. Kojeg nije ni bilo. Ali ne možeš predati zahtjev za otvaranje udruge i statut preko Interneta. Jer tete moraju imati posao. Mir u kući je bitan.

Osnivanje i dokapitalizacija tvrtke

Ne možeš ni dokapitalizaciju tvrtke provesti. Jer Trgovački sud se ponaša kao da trguje a ne kao da sudi. Jer se tamo nekome na sudu ne sviđa ni ime naše firme, ni to što smo se mi kao partneri dogovorili i ugovorili. A pregledali odvjetnik i bilježnik. I naplatili svoje gledanje. Pa kad se umilimo i promjenjimo tekst, pa sad piše tako kako se mi kao partneri nismo dogovorili, a iza tog ugovora napravimo još jedan kojim ipak potvrdimo da je to tako a ne ovako onda nas opet zaustave jer nemaju jednu potvrdu o uplati. Lova je sjela na račun, vidi se tko je uplatio i koliko, ali eto, zagubila se potvrda. I nije dosta izjava svih nas da je to tako, jer možda je Sveti Petar sišao i uplatio za jednog od nas. Ma nisam pravnik, ali ovo je suludo. Sve je to suludo. Kao da netko čeka da svi sludimo i da prestanemo plaćati porez u ovoj zemlji. Na dobrom su putu!!!

S obzirom da je prošli petak izglasan Zakon o poticanju zapošljavanja, ovim putem se ponovo osvrćem na vrlo ružne komentare u mnogim medijima koji poduzetničku klimu u zemlji čine još lošijom i nepotrebno prave probleme ovom dijelu gospodarstva koji još kako-tako funkcionira i financira (najvećim dijelom) i one koji se na njega najviše ljute.

14. travnja 2012 godine na Facebook profilu Poslovno objavio sam komentar sljedećeg sadržaja:

Postovani studenti,slusajuci vase komentare na Dnevniku,sada, citajuci komentare na Fejsu i razgovarajuci s mnogima od vas, ovim putem izjavljujem – NECU VAS IZRABLJIVATI I NECETE BITI MOJI ROBOVI. Kako? Pa ovako. Necu sudjelovati u programu zaposljavanja pripravnika. Necu placati ni 1600 ni manje ni vise kuna. Necu vam biti mentor ( bar ne vama koji se bojite robovlasnistva i koji ste protiv ovog programa ). Necu raditi zbog vas program usavrsavanja. Necu zbog vas biti pod prismotrom a vi necete zbog mene ici na intervjue svaka 2-3 mjeseca, na kojima bi izjavljivali da li vas iskoristavam i da li radite nesto pametno ili mi kuhate kavu. pitate se zasto? Pa, kavu ne pijem, imam tajnicu koja odradjuje one poslove kojih se vi grozite ( a sigurno bi ih daleko radili od moje Vesne ) i uopce vas ne trebam. Necu se na vama obogatiti, jer sam vec prilicno bogat. No,vi od mene i mojih kolega necete nauciti. A mogli ste puno. I necete dobiti u zivotopis iskustvo rada u nekim pametnim i perspektivnim tvrrkama u kojima ja odlucujem o zaposljavanju. Necete dobiti ni mogucnost da ja, poznati gonic robova, uocim vase potencijale. Koje mozda ipak imate. Pa vas zaposlim, na neodredjeno-kako inace zaposljavam i platim iznad prosjeka i na vrijeme, kako placam i ostale “robove”. Nego cete i dalje pisati zivotopise iz studentske sobe ili roditeljskog stana. I biti ljuti na drzavu, proklete tajkune, nogometnu reprezentaciju, ministre i sve oko vas koji nikako ne razumiju koliko ste u stvari vrijedni i korisni. Ja cu i dalje zaposljavati i traziti vase kolege koji imaju drugaciji nacin razmisljanja, nekima od njih cu dati desetke ili cak stotine tisuca mojih robovlasnickih kuna, kako bi zajedno napravili nesto. Kad to napravimo, vi cete ionako na to pjunuti, rekavsi kako smo to ili ukrali ili kopirali ili se obogatili na vama ili drugimm jadnima i neshvacenim visoko i skupo obrazovanih ( a vrlo cesto potpuno neiskusnih i besperspektivnih ) mladih ljudi. Sretno vam bilo u trazenju posla. U drzavnoj upravi i njenim zavodima cete svakako kuhati kavu, volontirali ili ne. Kod mene i mnogih koji misle kao ja – necete volontirati, a vrlo vjerojatno – niti raditi.

Komentar je kopiran, onako kako je napisan, (sa svim pravopisnim greškama i tipfelerima ) u dahu, nakon odgledane reportaže s Dnevnika. U njoj novinar, komentirajući tada još i neobjavljen prijedlog zakona, kojim bi se mladim ljudima sa znanjem a bez prakse omogućilo stjecanje iskustva, traži studente za komentar. Studenti su komentirali uglavnom negativno. Mislim da se radilo o studentima Filozofskog fakulteta, po pozadini iza kamere, činilo mi se tako. Sve se to nastavilo na komentar tzv Akcije mladih http://akcijamladih.org/bolje-grob-nego-rob koja je izuzetno napadački i potpuno neprimjerenim izrazima vrijeđala i omalovažavala poduzetnike, pogotovo one koji bi se usudili koristiti takav model pripravništva. Komentar te, po mojem mišljenju, lijevo anarhistički orjentirane organizacije, prenesli su mnogi mediji. Riječi poput “robovlasnici” “vampiri žedni krvi ” i slične su očito odličan mamac za objave i širenje poruka. Poruka mržnje. I, po meni, umjesto da idu na ispravljanje nepravdi, lopovluka, lošeg odnosa prema radnicima, okolišu itd  i svih drugih odvratnih pojavnosti koji krase i neke od poslodavaca – oni su pozvali na linč.

1600 kn nije plaća, 1600 kn se ne plaća rad, već je to naknada za učenje i stjecanje znanja. Umjesto da plaćaju stjecanje znanja ti ljudi uče uz naknadu. Ako im taj model ne odgovara, ne trebaju ostati ni dana u firmi u kojoj ne dobijaju ništa osim tih 1600 kn. Do sada je to bilo volontiranje za 0 kn, sad je naknada 1600 kn. Jasno da se ovdje radi o praktičnom djelu u kojem se uči radeći pojedine poslove. Ali se prvenstveno stječe iskustvo. I zato to nije plaća. A konstantno slušamo da je to sramotna plaća za rad. E nije. Na zapadu pojam internshipa http://en.wikipedia.org/wiki/Internship je odavno poznat, mi se očito tek navikavamo.

Sam komentar koji sam napisao, izazvao je veliku buru, portali koji su ga prenesli javili su povratno o velikoj posjećenosti, jedan je čak usporedio to s objavom Severininog uradka na Indexu, jer je imao tehničkih problema sa naglim povećanjem aktivnosti. No, jasno je da nam je Seve svima bila draža od ovog mog istupa Mnogi su me podržali i još dobijam poruke podrške. Bilo je i prijetnji, hejtova, vrlo ružnih poruka, no sve je to naša stvarnost.

Bez želje za pojašnjenjem bilo čega, samo želim reći da mi je drago da sam potakao vrlo široku raspravu po internetu vezano za ovu temu. Tema i sam prijedlog zakona koji će uskoro stupiti na snagu su bili odlični, ali sada ćemo vidjeti kako će se, zbog ulagivanja raznim strukturama i ubacivanja previše osigurača koji normalnima samo otežavaju a budale ionako ne sprečavaju, iz dobrog prijedloga roditi nešto lošiji zakom, koji će u većem dijelu promašiti svrhu. Tipičan Hrvatski problem. Već viđeno puno puta. Pa će to dežurnim hejterima, prigovaračima i halabukašima samo dati dodatni dokaz kako je sve loše i kako su bili u pravu.

Hvala svima, ne samo onima koji misle kao i ja, već i svima drugima koji su sudjelovali na raspravama i uz obostrano poštovanje iznosili svoje stavove. U takvim raspravama uvijek učim i mislim da me oplemenjuju. Za sada sam i dalje protiv predloženog modela zapošljavanja, čekam konačnu verziju i objavu, pa ću odlučiti. Ovo navodim zbog svih onih koji su pisali da bi željeli baš da im ja budem mentor.

Dragi poduzetnici i oni koji to želite postati,

potaknut internom diskusijom članova naše Udruge investitora u projekte u ranoj fazi razvoja CRANE , ili kako nas nespretno prevode Poslovnih anđela, došao sam do zaključka da je još veliki put do minimalnog razumijevanja kako funkcionira business i kako treba tretirati projekte koji su na samom početku.

Naime, kod prijave na našim stranicama www.crane.hr mnogi wannabee poduzetnici i neki koji su već poduzimali nešto, ali im baš to nije išlo od ruke, mnogi komentari su vezani za strah i veliku brigu o “otimanju ideja”, “kopiranju briljantnih postavki poslovnog plana”, odavanja financijskih podataka iz prijave i slično.

Komentari poput:

• ne želim se prijaviti jer Damir Sabol razvija nešto slično
• ne želim se prijaviti jer mi se Hrvoje Prpić ne sviđa, on je upropastio HG spot i Trillenium mu je bzvz, razvoj mu traje predugo i tehnologija koju su razvili je već prestara
• imam jednu izvrsnu marketinšku ideju, ali vidim da za članicu imate Manuelu koja je iz marketinga i ne želim prijaviti projekt
• nitko od članova  Vam nije iz moje branše i ne trebam takvog investitora

Za one koji žele znati više startupima, preporučam seriju tekstova – prvi govori o tome koliko je potrebno za početak startupa.

http://www.poslovni.hr/vijesti/zaradivati-sam-poceo-u-srednjoj-mami-sam-objasnjavao-da-nije-od-droge-202567.aspx

23. travanj 2012.| JA, PODUZETNIK

Godina je 1983. Klinac ima 13 godina. Prvi put, na kraju 6. razreda, kod prijatelja ( tata mu je bio gastarbajter – posebna klasa koja je imala pravo na neke stvari koje mi “domaći” nismo mogli imati ), vidi kompjutor. U kući. Na radnom stolu. Mali, je smiješan, gumenih tipki. Ništa poput velikih kanti kakve je viđao po filmovima. I može svašta. Klincu se otvaraju oči. Ne želi novi bicikl, ne želi novu loptu, ne želi ništa, želi svoj, prvi osobni kompjuter – ZX Spectrum. I kreće u akciju. Roditelji nisu spremni izdvojiti 600 maraka ( tada velik novac i u valuti za koju današnji klinci nisu čuli ) pa kreće u akciju. Skupljanje flaša, starog papira i nošenje u Uniju. Nije dosta. Cijepanje drva susjedima. Metri i metri drva. Naučio je tad cijepati drva, korisna vještina i dan danas

Cijelo ljeto radi sve moguće i nemoguće poslove, izdajući se za starijeg nego što stvarno jest, i krajem ljeta, čudnim, tada ilegalnim putovima, ZX Spectrum stiže na njegov stol. No ne i programi. Brzo shvaća da je taj skupi stroj samo komad namještaja, ako nema programa koji bi od njega stvorili alat za igranje ili rad. Igra ga je tada, kao i danas, poticala na većinu stvari. Nikad se nije prestao igrati. I počinje tražiti način da nabavi programe. Frustriran tadašnjim propisima ( stvar koja se provlači kroz njegov život i rad i dan danas ) kreće nabavljati i izrađivati programe. Prijatelji traže isto i za sebe. Brzo shvaća da mnogi od njih ne žele uložiti napor, žele brzo i jednostavno rješenje svoga problema. I spremni su za to platiti.

Tako sam počeo. Iz sobe u dvosobnom stanu koju sam dijelio s bratom. U stanu od 60m2. ZX Spectrum je bio prikopčan na jedini TV. U sobi mojih roditelja. I brzo je nastala potreba za mnogim stvarima. Monitor za moju sobu? Bolji kazetofon ( tada je kazetofon bio glavni medij za pohranu podataka )? Nove traperice? Kako nisam imao za sve, morao sam početi slagati prioritete. Upravljati resursima. Prvo je išao monitor, da mogu programirati duže i kad god to želim. Onda sam zaradio za bolji kazetofon. Pa nekoliko njih. Oni su snimali brže, reklamacija je bilo manje. I novac je krenuo pristizati. Već u srednjoj školi to je bio pravi mali posao. Roditelji nisu znali točno što radim. Pogotovo nisu znali koliko novca od toga pristiže. Sve dok jednom poštar, koji je mijenjao “našeg” poštara, s kojim sam imao dogovor – nije naletio na mamu. I predao joj novce za mene. Nakon toga je bio vrlo ozbiljan sastanak kućnog savjeta Morao sam pobliže objasniti da to čime se bavim nije ni droga ni oružje

Sa 18 godina sam, po povratku iz vojske, otvorio prvu tvrtku – Insako., koja je danas srednje velika tvrtka – distributer robe široke potrošnje. Nisam znao čime ću se točno baviti, pa sam izabrao ime koji ništa ne znači, čudno zvuči a može značiti svašta. Prvi ozbiljni poslovi bili su najam, servis i prodaja aparata za zabavu. Fliperi, konzole za video igre, poker mašine. Najbolji prijatelj, koji je u Insaku i danas, bio je prvi zaposlenik. Posao je dobro krenuo, radili smo i danju i noću, ali sve je to bila igra. Voljeli smo flipere. Svaki koji je išao dalje, morao je k nama na provjeru. Nekoliko noći Razvili smo posao tako da smo imali aparate u najmu i po drugim republikama bivše države. Tada je počeo rat. Druge stvari su postale prioritet. Izgubili smo puno, jer do nekih aparata nikad više nismo mogli.

Naslijeđe socijalizma Hrvatskoj nije ostavilo ni jednu tvornicu higijenskih papira. Čudna koincidencija. Kako klinac sa ZX Spectruma, pa video igara – dolazi do toalet papira? To je ono što poduzetnika iz poriva odvaja od poduzetnika iz nužde. Poduzetnik iz poriva traži priliku. Stalno. Poduzetnik iz nužde kreće u poduzetništvo kad mora. Jer je ostao bez posla u bivšoj firmi. Jer želi pobjeći od šefovanja drugih. Kao i sada, još sam tada imao čudan dar opažanja. Nisam opažao samo pripadnice ljepšeg spola u kratkim suknjama, dobre aute ili modne marke odjeće. I danas kad se vozimo, žena me često pita, kako zapamtim sve jumbo plakate, kako upijem sve vijesti s radija ( osim sporta i prognoze ) i sve to povežem u neki čudan redoslijed. Ne znam. Ali ide me Tako sam i tada, iz razgovora moje mame (radila je u ljekarni, što je opet odredilo dio mojih kasnijih poslova ) s dobavljačem shvatio da je nestašica papirnih maramica. Istražio sam i došao do zaključka da postoje proizvodi koje ljudi trebaju svaki dan, koje konstantno kupuju, na koje su navikli, te da ima relativno mali izbor tih proizvoda na tržištu. Prve količine prevezene su rasklimanim očevim autom i teretnom prikolicom. Lijepo je bilo kad sam s prikolicom, umoran od posla, skrenuo u krivi smjer u zelenom valu. I naišao na policajca koji se zbunio još više od mene. Pa sam se zaglavio u pokušaju okretanja u pravi smjer i izazvao totalni kaos. Tko nije probao izaći iz auta usred zelenog vala i rukama uz pomoć policajca, pomicati prikolicu, mic po mic…praćen psovkama i trubljenjem, ne zna što je zabava

Sve što sam zaradio ulagao sam u posao. Prvi kombi bio je stari VW. Star već tada kao i ja, 20 godina. Izdržao je kod nas par godina. Rikavao je često, običavao je to napraviti usred špice u prometu. Nije ga bilo lako gurati, punog robe. Ali sve to me je beskrajno veselilo. Pa je došao prvi novi kombi. Činio se kao najskuplja stvar na svijetu. I bio je. Najskuplja stvar koju sam tada posjedovao. I danas najskuplje što imam je u vlasništvu tvrtki. U poslu. Uvijek su kamioni skuplji od automobila koji vozim. Iako sam od nedavno u novoj kući, i dalje zgrada i objekti firme vrijede puno više. I to je jedno od pravila. Skupi osobni auto i jeftini business ne idu skupa. I obratno. Prodavači priče, bez stvarnog pokrića, danas teže prolaze nego ikada. Bar kod mene.

Novac nikad nije bio motiv. Motiv je bila pobjeda ili bar dobra utakmica. Biti u igri. Igrati. Biti dobar ili čak najbolji. Najbolji je bilo biti teško, pa smo se uvijek trudili biti bar jako dobri u tome što radimo. Prvi i treći zaposlenik Insaka su još s nama. Ja sam se zaposlio puno kasnije. Morao sam završiti studij. Sve to vrijeme sam radio. Nekoliko poslova. Prvi mobitel koji se pojavio bio je za mene dar s neba. Do tada sam bio najveći potrošač na govornicama na fakultetu. Doslovno sam dio posla vodio sa fakulteta, dio iz ureda. Davao ispite, zapošljavao ljude, povećavao promet i otvarao nove poslove.

Već tijekom fakulteta bilo je jasno da je Insako dovoljan za lijep i dobar život. U materijalnom smislu. No, mene su i dalje napadale ideje. Pa sam nagovorio mamu na otkaz sa odlično plaćene pozicije. Otišla je bez kune otpremnine, vjerujući svome sinu da on ima nešto što će njoj omogućiti još 15ak godina rada do mirovine u nekoj drugoj, poticajnijoj okolini. Uložio sam u otvaranje privatne ljekarne, kapital je bio moj, majka je bila nositelj djelatnosti. Ja, kao ekonomist, ni tada ni danas nisam mogao ući sam u taj business. Nakon prve ljekarne išla je druga pa onda ustanova. Sve je završilo 2008 godine kada je u ljekarništvo ušla Atlantic grupa. Dijelom i mojom zaslugom, na što sam i danas ponosan te preuzela i moje ljekarne. Mama je dobila više nego dovoljno za uživanje u mirovini. Posebno sam ponosan na to da se posao koji sam započeo i ljudi koji su u njemu radili razvijaju i dalje i napreduju uz uvjete koje im ja ne bih mogao osigurati. I da sam i dalje aktivan u ljekarništvu.

Svaki posao koji sam radio radio sam punom snagom. U ljekarništvu je bilo puno problema. Djelatnost nije bila zasebno regulirana, a ljekarnici nisu bili zadovoljni svojim utjecajem na zdravstveni sustav. Sudjelovao sam u osnivanju Udruge ljekarnika u HUP-u. Danas sam Predsjednik te udruge i aktivan član HUP-a. Puno sam kroz godine naučio o funkcioniranju sustava zdravstva. Upisao sam i završio postdiplomski studij Management u zdravstvu. Svaki posao, svaka aktivnost su vodili k novoj. Svaka vrata koja sam otvorio vodila su u hodnik s još više novih vrata. I tako je i danas. Stalno otvaram nova vrata. Neka ne uspijem jer su zaključana ili s druge strane netko pruža jak otpor Naučio sam da je neka vrata bolje ostaviti zatvorenima. No, takvih je malo. Iza većine vrata su novi ljudi, nova iskustva, novi poslovi. I sve me to beskrajno veseli.

Paralelno s ljekarnama, pokrenuo sam ustanovu za njegu u kući i fizikalnu rehabilitaciju. Nagovorio sam brata da ostavi siguran posao u bolnici i da krenemo u novi izazov. Opet sam ja bio ulagač i nosio rizik projekta, brat je riskirao stalni i dobar posao u bolnici. Tada je tvrdio kako puno radi i ubija se radeći u bolnici. Branio je stavove javnog zdravstva i svoje kolege, njihov način rada. Sada misli drugačije. Najblaže rečeno Potrebno je vidjeti i drugu stranu. Potrebno se odmaknuti iz sigurne okoline. Često je okolina ta koja zarobi kreativne potencijale čovjeka, uvjeravajući ga da je baš dobro “ne talasati” i ne isticati se. Nauče vas da nije dobro imati svoje mišljenje ili pokazati inicijativu. Da nije u redu kolegi koji je pijanac reći da je pijanac. Nego ga treba pokriti, jer će on nekad pokriti vas kada pogriješite. Sad ustanova ima 8 stalno zaposlenih, rade i muče se. Ne cvjetaju im ruže, ali vole svoj posao, odlični su u njemu, isplaćuju plaće. I razvijaju se, koliko situacija dopušta.

Uvijek sam veliki dio radnog vremena (a kod mene je radno vrijeme sve ono vrijeme u kojem ne spavam ) trošio na usavršavanje. Odlazio sam na konferencije, seminare, sudjelovao na projektima. Mnogi su se čudili. Zašto trošim vrijeme? Zašto bacam novce na to? Pitali su koliko me plaćaju tamo? I danas mnogima nije jasno. Njima nikad ni neće biti jasno. Neće pročitati ni ovu priču. Njih poslovne novine baš i ne zanimaju. Internet im služi za druge svrhe. S jednog od takvih seminara, nakon 3 tjedna na Cipru, gdje sam usavršavao svoja znanja o upravljanjima ljudskim potencijalima, kolegica s tog seminara je moje ime prosljedila jedno mladom i pametnom Čehu. S kojim sam pokrenuo posao prodaje aplikacija za mobilne telefone. Tada nisam ništa znao o tome, ali imao sam onaj isti osjećaj kao klinac sa početka teksta kad je ugledao mali plastični kompjuter s gumenim tipkama. Shvatio sam što sve može taj mali uređaj kojeg smo tada koristili samo za pozive i sms poruke.

I danas mislim da je budućnost u kombinaciji telekomunikacija i interneta. Ljudi su i dalje gladni novih sadržaja. Ne nužno novih Facebook-a. Moje investicije zadnjih godina su vezane uz izrade aplikacija za podršku poslovnih procesa na terenu – Salespod, najboljih i najljepših nogometnih statistika koje ćete ikad dobiti na vaš Ipad ili Iphone – Once, izradu profesionalnih web stranica za potpune neznalice Naklikaj, novi i inovativni sustav za upravljanje eventima i prodaju karata – Entrio, te posljednji projekt – informatizacija poslovanja medicinskih sestara – E-Njega. Kao član CRANE-a (Croatian Business Angel Network ) s najvećim brojem investicija do sada, zadivljen sam znanjem i mogućnostima te upornošću nekih novih klinaca. Oni danas gledaju u nove razvojne alate i nove smartphone ili tablete ( ne one tablete koje njihovi kolege gutaju za divljih partijanja po klubovima onako kako sam ja gledao u ZX Spectrum. Investiram uglavno u ljude. Timove za koje mislim da mogu nešto napraviti. No nije lako prepoznati dobre klince u moru blefera. Stoga , s nekoliko entuzijasta, aktivno radim na pokretanju prvog pravog poduzetničkog inkubatora u Zagrebu. Sve se danas odvija puno brže. Klinci nemaju 4 godine vremena da nešto pokažu, pronađu investitora, naprave, prodaju i uspiju. Sve je znatno kraće. Moramo ubrzati proces odvajanja odličnih od prosječnih. Business funkcionira tako. Nema uravnilovke. Pogotovo današnji visoko tehnološki projekti. Jezgra mora biti sastavljena od najboljih, najluđih i najupornijih. A onda oko jezgre, ako jezgra zaživi, dolaze ostali. U inkubatoru bi se dala prilika “klincima” pokušati razviti svoje ideje. Bez troška. Dobili bi mjesto i uvjete za rad. Mentore koji su ono što oni rade već prošli, koji im mogu i otvarati vrata ili pokazati koja otvarati a koja zaobići. Stručnu pomoć pravnu, administrativnu, računovodstvenu. I nakon kratkog vremena, od ideje će postati proizvod. Ili će umjesto tih klinaca doći drugi klinci, s novom idejom. Sve do proizvoda koji će Hrvatsku upisati na kartu svijeta, kao što su je nekad upisali naši vitezovi noseći rubac oko vrata, pa kasnije Tesla ili Penkala. Kao što je Estoniju pred nešto godina upisao Skype. Iako su ga osnovali Danac i Šveđanin, u stvarnosti su ga programirali Estonci i danas je većina razvoja u Estoniji. Čak i nakon što je Skype preuzet od Microsofta.

Već ste ozbiljna mala firma. Imate prihode. I rashode. Ovo prvo još teško prati drugo. Ali klapate nekako. Fokusirali ste se, znate što radite. Što radite sami a što dajete drugima da odrade za vas. Znate i što ne radite. Uredili ste odnose s partnerom. Zna se tko koliko dobija, ako jednom bude vrhnja za pobirati. I kako i kada ćete ga pobrati. Svaki dan je nova borba. Što ste veći, više nailazite na probleme o kojima niste sanjali. Svaki put kad dignete glavu – novi udarac u lice. Milijuni stvari na koje niste ni pomislili da bi se ikad mogli ticati vas.  A tiču vas se. JAKO!

Vi ste mislili razvijati svoj projekt. Raditi na njemu, zaposliti neke ljude i napraviti proizvod koji će pomaknuti svijet. Da. A.HA  Hoćete. Samo, prvo morate pomaknuti neke manje bitne stvari. Za početak pomaknuti radio prijemnik iz ureda. Pospremiti ga u ladicu. Da ga ne vidi inkasator HTV-a. Ne zato jer ne volite slušati radio, nego jer ne volite platiti 80 kn mjesečno i još riskirati naknade ZAMPu. Zatim, na primjer, morate pomaknuti gluteus i otići na Poreznu Upravu. Izvaditi potvrdu o plaćenim porezima i doprinosima. Jer želite poticaje. Čuli ste da se dijele, pa i vi digli nogu da se i vas potakne. Čitate natječaj za te poticaje, hrpa stranih riječi, neke potvrde, za ovo i ono ( pred kojih 20ak godina bi bilo i za ovo i ONO i DSZ ). Ma nema problema, pa vi ste baš ti koje natječajem traže. Mladi, inovativni, poduzetni, budući izvoznici – kao da je za vas natječaj pisan.

Je,jeee… ali morate aktivirati gluteus maximus i razgibavati ga po raznim uredima. Jer toga što trebate – nema  na internetu. Nema iz fotelje. Zato, jer se država jako brine, da vam se ne desi apces na gluetalnoj regiji, kao nedavno jednom našem ministru. Morate se kretati i razgibavati. Ne da vam se vene zakrče, da dobijete dijabetes i povišeni kolesterol od sjedenja u uredu. Od programiranja. Pisanja ponuda kupcima. Ne,ne – nikako. To nije zdravstveno opravdano.  Zdravije se kretati. Po uredima raznim. Stajati u redovima. Za vene je to skroz ok. I onda – dobijete potvrdu, ali vidi vraga, piše na njoj da ste dužni 1723kn i 35 lipa. Za mirovinski doprinos. Ili PDV. Svejedno. A nema poticanja onih koji su dužni Lijepoj Našoj. Jok.

I pitate vi tetu na poreznoj: Kako to??? Pa sve vam plaćam, što mi ona druga teta,  iz mog knjigovodstva, obračuna. Je, znate, mladi gospon…. ( ovo “mladi gospon” zapamtite, to će vas pratiti kad god budu htjeli reći da nemate pojma,a znajući da baš oni koji vas tako oslove u stvari – nemaju pojma ) meni tak piše na ekranu. I to je objašnjenje. Bilo i biti će, još dugo godina. Piše joj na ekranu  I onda vi, trkom, do vaše tete u knjigovodstvo. Onda vam teta veli: Ma NEEEE, sve je to ok, to su oni kod preknjižavanja ovog na ono ( bez DSZ ), kod promjene stope i tako to… pa počinje ping pong.  A vi ste loptica

U takvim slučajevima, a da bi ostali fokusirani, predlažem liniju manjeg otpora. Teta u poreznoj ima ekran. Onaj CRT – katodni, stari. To je velik i težak stroj. Zastario i spor. Ali kad u njemu nešto piše, ni Baščanska ploča mu nije ravna. Uklesano k’o u kamen. Možete se fino s njima sporiti, pričati im priče. Ali, kraj na kraj, matematika ide ovako:

- koliko mi ta potvrda treba? Jako! Imam potencijalnih 100.000 kunića razloga koliko mi treba prokleta potvrda. Toliko je poticaj kojeg se nadam dobiti.

- koliko me košta dobiti ispravnu potvrdu u roku koji mi treba za zadovoljiti uvjete natječaja? – 1.723 kunića i 35 lipinih listova. Upravo koliko je na Baščanskom ekranu u poreznoj netko uklesao.

- rezultat?  - platite porez iako isti niste dužni platiti ( ipak je Baščanska ploča tu već stoljećima i što je zapisano, zapisano je ), odnesete tu potvrdu da ste uplatili teti u poreznu ( odmah, jer već sutra može biti još par lipa kamate, pa ćete morati odraditi novi krug )  i ostavite sve te tete da se natjeravaju oko knjiženja i upisa. Možda jednom riješe kud je otišao vaš novac. Pišete si interno taj trošak u trošak prijave na natječaj i to je to. Možda kasnije vaša teta dokaže njihovoj teti da ste u pravu. Ako i dokaže, ne tražite novce nazad. Lijepo ih ostavite kod tete u poreznoj. Jer dalje radite i već slijedeći mjesec, kad prodate nešto vaših proizvoda, taj iznos ćete prebiti.

Tu dolazimo na priču o PDV-u. Koji je formalno svakom poduzetniku u sustavu PDV-a prolazna stavka. Neutralan. Kao – nije vam to trošak. Mo’š mislit  Ajmo se malo tu zadržati…

Ako ste firma koja razvija proizvod, i nema prihode, već se razvija od FFF novca – novci familije, prijatelja ili neke budale poput mene, onda u svemu što trošite ( osim plaća, reprezentacije i osobnih auta – no za aute u vlasništvu firme smo već rekli da su u startupima zabranjena roba – osim ako niste rent-a car ) imate uključen PDV. I taj PDV koji plaćate, njega imate pravo prebiti sa PDVom koji naplatite u prodaji vašeg proizvoda. No, kako još ne prodajete ništa, onda imate pravo na povrat tog istog PDVa. Super? Je, dakle, onaj printer što ste jučer kupili, vas ne košta koliko ste platili, već imate pravo tražiti iznos uključenog PDV-a nazad. E, tu pazite. Tu je bitno imati dobre tete u knjigovodstvu. I vi morate biti ažurni. Raditi sve kako treba, sve papire složiti i sve odraditi na vrijeme. Jer ona teta iz porezne, kad vidi na svom CRT ekranu da ste preplatili PDV, to nju ne smeta. Ma nju i inače ne smeta ništa. Osim tih dosadnih stranaka stalno koje dolaze. Ali kad tražite povrat, e to je smeta. Ne baš nju, ali kolegicu iz sobe kraj nje. Koju najčešće ne želite upoznati, jer joj u nazivu posla, koji je često dug, postoji riječ inspektor. I dobro da je smeta. Jer su neki tražili milione povrata, pa čak i dobili. A nikako nisu trebali dobiti. Malo su se šalili. I nije to bilo davno. Samo prije cca 10ak godina. Pa je sve malo zastarilo. No, nemojte tako. Ako morate tražiti povrat od države, to je ok. Ali onda morate i biti potpuno čisti prema državi. Inače umjesto povrata, tete iz porezne, nekad udare kaznu. Veliku. Nekad i veću od povrata kojem ste se radovali.

I sad, kako radite sve i svašta, što vrijeme više odmiče, vi ste više u papirima, porezu, bankama, FINI, obrascima, naknadma, potraživanjima, dugovanjima. Malo ste manje u inboxu i dropboxu a malo više na telefonu, printeru i faksu. Jer kad radite sa institucijama, ne ide to kako vi mislite. Faks je još kralj. I dopis u 6 primjeraka, sa parafom na svakoj strani. Ovjeren od javnog bilježnika. Nego? Kaj ste si vi umislili, mladi gospon )) Nema bez ovjere, mora i bilježnik nešto zaraditi. No, zato imate partnera. I možda još ponekog zaposlenika. Zato ste tim. I sad vi morate upravljati tim timom. A jedva stignete upravljati sobom. Slijedeći puta malo o timskom radu i upravljanju timom.

Ideje vas i dalje pucaju. Svakodnevno. Tek sad kad ste počeli s poslom, otvaraju se novi horizonti. Mogli bi i ovo. Vidi onaj radi i ono. Gle kako susjedu dobro ide posao. Za početak, othrvajte se zovu skakanja u nešto, zato što to radi netko drugi i zato što se vama čini da mu super ide. Jer često i nije tako, u businessu stvari iznutra ne izgledaju isto kao izvana. Imati ćete dovoljno novih ideja i puteva  u okviru vašeg originalnog projekta.

Dodatni problem fokusiranju je što oni prihodi nikako da stignu rashode. Ma, skoro, svaki mjesec, skoro su stigli. Ali opet – nisu. Vaš prvi zadatak je povećavati prihode. Logično, jer još ni nemate ideje koliki vas troškovi čekaju. Kad krene zaštita na radu, pa dimnjačar dođe, pa neki za deratizaciju, pa atesti ovog i onog, pa prijava za patent, pa zbrinjavanje otpada i tko zna što sve još, trebati će prihoda za sve to pokriti. Zato ganjajte prihode u početku, a troškove jednim okom gledajte, učite o njima i razmišljajte o njima. Za sada.

I tako, ganjajući prihode, skačete na sve što se miče. Ako nešto šušne u obližnjem grmu, evo vas. Okrećete svaki kamen, gledate iza svakog ugla u potrazi za još posla i još prihoda. I to je ok. Pa vas, osim vašeg rješenja, vaš klijent traži još i neki interfejs. Hoće povezivanje vašeg programa sa svojom telefonskom centralom, programom svog kupca i dodatno želi remote namještanje zubne proteze svoje bake. I sve to onlajn u klaudu i sa 24/7 suportom. Da ne bude dosadno

I sve vi to napravite. I da zadivite korisnika, a zadivljen korisnik je najbolji put do povećanja prihoda, još se, ekstra, spojite na njegovu veš mašinu, tako da bakino zubalo može klackati u ritmu centrifuge I on je sretan. Preporuči vas frendu. I onda frend veli, je, je, ali ja imam i sušilicu, kraj veš mašine. I onda idemo dalje sa novim željama….

Pitanje je dokle. Nekima je već prvi korak previše. Ne! Prvi korak i još pokoji korak se mora napraviti. Kod prvih kupaca radite sve! I do bakinog zubala na sušilici, a možda i korak dalje. Time vježbate i sebe i svoj tim. Vi kod prvih kupaca učite, vi dobijate puno više od njih, osim samog novca za vaš proizvod. S njima učite. Na njima se vježbate. I još ste za to plaćeni Učite sve, od uočavanja potreba kupaca, navika i poslovnih običaja,  pravilne poslovne komunikacije do rješavanja reklamacija. S njima rastete. Oni su vam vjerovali dok ste bili dva balava mulca iz garaže. Oni vas preporučuju dalje. Oni su za početak posla ključni. I zato ih tretirajte tako.

No, sve lijepo – kratko traje. Uslijed skakanja kao majmun na sve strane, umorite se. Umorite i tim. Umjesto razvoja vašeg proizvoda, vaš partner Marko se bavi specifikacijom veš mašine. Krešo ispituje otpornost zubala pri padu s 1,5 metara na kupaonske pločice. Hmmm.  No, opet i to nije loše. Možda shvatite da su zubala izrazito neotporna na pad sa veš mašine na kupaonske pločice. Sva zubala koja su na tržištu. I da sve bake moraju zato često kupovati nova zubala. Vidi vraga, ako ste poduzetnik, u vama počinje raditi onaj isti poduzetnički duh, koji je pokrenuo cijelu priču od prvog dana. Možda na kraju završite kao vodeći regionalni proizvođač visoko otpornih gebisa. I onda se na jahti budete hvalili kako ste bili naivni i krenuli s programiranjem, a stomatologija za treću dob je budućnost. A vi ste bili vidoviti i zaokrenuli ste na vrijeme

Zato je dobro svaštariti u početku. Većina projekata u kojima sam ja, ne bavi se onim čime je mislila da će se baviti u početku. Ili se bavi, ali je sve jako drugačije od onog u što su u početku ulagali, za što su mislili da je pravi model. I ti su preživjeli. Neki koji su išli samo na jedan proizvod, jednu grupu, jednu nišu i nisu skrenuli kad su vidjeli svoju veš mašinu, sad ne postoje ili životare.

A kad vidite da ste prešli prvu fazu, kad prihodi pokrivaju troškove i svaki mjesec rastu, kad imate kupca kojeg je preporucio kupac kojem je preporuka stigla od prvog kupca onda krenite rezati kanale prodaje i onda krenite na fokusiranje. Možda neki krak prodajne hobotnice izađe kao nova firma, kao spin off, kao novi projekt.

Čak i tada, kod bitnih kuapca, nekad ih zovemo i KA – KEY ACCOUNT – ključni kupci – ostavite dozu fleksibilnosti. Ta doza fleksibilnosti je ono što ves uvijek može diverzificirati od konkurencije. To je onaj delighter, oduševljivač, kojim osigurate da kupac vidi da ste za njega izašli iz okvira. Da je on za vas stvarno KA.

No, ne morate sve raditi sami. Imaju novi klinci u bloku Dajte njima da odštrikaju rješenje po mjeri. Neka oni naprave interfejs koji bakinu protezu spaja s mobitelom njenog doktora, kako bi baka žvakala u vrijeme koje doktor odredi i slične ove i inovativne stvari. Vi budite nositelj posla i podugovorite te klince, što bi rekli po naški – autsorsajte taj dio razvoja.

I balansirajte. Prilagođavajte se. Mijenjajte stavove pred teretom činjenica. Sve se mijenja, pa se morate mijenjati i vi. I vaša tvrtka. Ako se ne mijenjate i prilagođavate, nećete moći odgovoriti na izazove. Prvo mijenjajte sebe. Učite. Spremajte se preuzeti ulogu direktora. To je u stvari potpuno drugačije i uključuje svašta o čemu nikad niste ni razmišljali kad ste krenuli mijenjati svijet svojim proizvodom. Sljedeći puta malo više o nekim izazovima koji vas čekaju kako vaš startup prerasta u pravi business.

Prebrodili ste prve muke. Novac sad već redovito pristiže na vaš račun. Imate stalne i ponavljajuće kupce. Novi dolaze. Imate osjećaj da navaljuju na vas. Traže nove proizvode. Vi u želji da na sve odgovorite, skačete k’o majmun na trampolinu. Kako nedavno reče Hrvoje Bujas, osjećate se k’o da vam je već slijedeći korak sjedenje na jahti s Billom Gatesom. Slika kako zavaljeni pijete šampanjac  s starim drugom Billom, mota vam se po glavi. Svijet je vaš. I dobro je da je tako. Ta vas slika nosi dalje. No, neće još dugo ( TBFovci bi rekli – niste uzeli lijek, a okreće na jugo ).  Dok ta lijepa slika skroz ne izbljedi,  iskoristite zamah koji imate, kako bi počeli poslagivati stvari u vaše malo preduzeće.

Kad ste krenuli, frend i vi, niste napravili ni međusobni ugovor. OK, jeste, nešto je susjedina mama – odvjetnica, složila, da imate za registrirati firmu. Ali niste vi to ni ozbiljnije čitali. Ne znate ni gdje je taj glupi papir. Ako niste prije, sad je krajnje vrijeme da razmotrite odnose, za početak – odnose vas dvojice – osnivača. Sad, dok je još dobro, dok ste mali i dok od posla i sanjarenja ni ne vidite što sve nailazi. Tko radi što, tko će raditi što, tko ima pravo na što – dogovarajte što prije. Kako ćete dijeliti, kad za dijelenje nečega bude. Ili kako ćete dijeliti ako se krenete rastajati. Podjela plijena je nešto zbog čega ste u ovu bitku i krenuli. Uvijek to imajte na umu. OK, htjeli ste i promjeniti svijet, pokazati bivšem musavom šefu na starom državnom poslu tko je u stvari gazda, ostaviti trag u vremenu i prostoru i još neke stvari koje ste usput zaboravili. Lijepo sjednite, zajedno s partnerom, u miru i gruntajte. Što ako ovo, što ako ono. Ja sam težak za ustati u jutro, pa neću dolaziti na posao u 8, ali ću raditi po noći. Je li ti to smeta, kompa? Raditi ćemo za minimalnu plaću do trenutka X a onda ćemo si platiti Y kuna, slažeš li se frende? Dobit ćemo dijeliti ovako – bratski, ne pola pola . Ostaviti ćemo toliko % firme sa strane, za nagradu prvim zaposlenicima koji će dijeliti naš san. I postati suvlasnici u njemu. Ima puno stvari za razgovor. I sve na papir. I kod bilježnika odnesti. Što prije.

No,sve to s partnerom, to je samo plan za budućnost. Daleku budućnost. Nikako i ništa ne dijelite sada. Novac koji stiže nije vaš novac. Uplate kupaca i korisnika nisu novci za kupnju novog auta. Niti za uzeti veliki fancy prostor u najam. I zaposliti tajnicu. Ako već morate nešto od toga trošiti, prvo platite sve ulazne troškove. Platite porez. U novcu koji je sjeo na račun je i PDV. A PDV nije vaš. Dobro pazite. Ima tu još davanja i još stvari koje Ministar Financija potražuje od vas. Pitajte one tete ( od baba na početku, sad su već tete ) u knjigovodstvu one bi vam morale znati objasniti. Ako još niste skužili što one rade, onda tražite nove tete. Koje vam znaju sve objasniti i koje imaju vremena za vas.

Platite dobavljače. Pitajte ih za dodatne popuste, ako plaćate ranije ili čak na vrijeme. Čudni poslovni običaji u HR su doveli do toga da oni koji plaćaju na vrijeme postaju rijetke zvjerke. A rijetke su zvijeri na cijeni. Iskoristite to. Od odgode plaćanja se ne živi. Od razlike u cijeni se živi. Od troškova, koji su daleko manji od prihoda, se živi. Ako imate sreće i cash flow vam je rano postao pozitivan, plaćajte prvo dobavljače roba i usluga. Ako vam cash flow ne dopušta plaćanje svima, plaćajte one koje ne možete odgoditi i one koji vam računaju zatezne kamate. Ostale malo odgodite. No ne tako da im se ne javljate na telefon. Iskreno s njima razgovarajte. Objasnite problem. Preslikajte na njih sliku o vlastitoj velikoj budućnosti.  Ok, ne spominjite Billa, neka on ostane samo u vašoj slici  Neka znaju da su oni sad dio nečega što samo što nije postalo veliko. I što će naručivati još više njihovih usluga. Dobavljači to vole. Često i puše takve priče. Neki. Neki ne. Ali vježbajte moć uvjeravanja. Onaj što je napravio Ipad je cijeli svoj život iskrivljavao stvarnost i time ljudima davao snagu da naprave ono što im se činilo nemogućim. Nije naodmet pokušati, ako ste talent. Ako niste, onda samo zamolite da vas još malo pričekaju. I platite im bar dio računa, da vide da stvarno mislite na njih.

Kad riješite dobavljače, onda platite radnike, ako ih imate. Ako ste samo vi i kolega, onda se stisnite koliko god možete, plaća na minimalac ili budite nezaposleni i radite kao članovi uprave. Jedite kod mame, žicajte od bake, uvalite se curama na stan Vi dolazite zadnji u svakom isplatnom redu i vi ste samo formalno radnici. Čak i ako ste jedini radnici. I trošak ste svojoj firmi, opterećenje svom projektu. I ne gušite ga svojim plaćama. Jer možete raditi i bez plaće!  MORATE! Za cilj i viziju s Billom, morate malo istrpiti

Ako ste u gabuli i ne možete ispoštivati svoje obveze prema ostalim radnicima, sjednite s njima i razgovarajte o tome. Idealno je da tada dođete s novim Mercedesom i da na ruci imate novi Rolex. Zlatni. Zapalite skupu cigaru, ponudite ih konjakom ( bar XO ) te zavaljeni u novu dizajnersku fotelju svog netom uređenog ureda, počnite razgovor o tome kako im ne možete dati plaću. Tako rade budale. Ako želite ispasti budala i otjerati sve normalne i pametne kolege, to je pravi put. Ako to ne želite, onda probajte napraviti baš suprotno. Ljudi cijene onog koji zna jurnuti derući se ZAMNOM, a ne onog koji će iz rova vikati NAPRIJED i fućkaljkom ih tjerati da pomole glave pred mitraljeze. Ako ste vjerodostojni, ako je situacija stvarno loša, neki će razumjeti. Neki neće. Zapišite si te koji će razumjeti, te  koji će i kad budu loši dani raditi s vama, u svoju bijelu knjižicu. One koji ne razumiju, ne zapisujte nigdje. Pogotovo ne u crnu knjižicu. Oni će ionako otići, prije ili kasnije. Ako i ne možete platiti plaće, napravite suprotno od uvriježenih pravila u Rvackoj. Platite poreze i doprinose. To isto MORATE platiti. Što god pričali o tome da neisplata plaća mora biti kazneno djelo, bitno je da učinite SVE kako bi ih isplatili. Bez fige u džepu. Nitko nikad neće moći kazneno goniti i osuditi nekoga tko je uradio sve što je bilo u njegovoj moći da isplati plaće. Ako tako ne bude, ja ću sve sebe i sve svoje poslove iseliti iz takve zemlje.

No, smanjenje plaća mora biti zadnja mjera. Onima koji su pristali da im zbog dobrobiti projekta koji ste vi osmislili u cilju sjedenja uz bok Billu, uzmete nešto što ste im obećali, a što i vi i oni znate da im pripada, njih kasnije morate nagraditi. Na razne načine. Nekima je i hvala dosta. rijetkima. Neki bi sjedlil s vama i Billom na jahti, bar da mogu kasnije pokazivati sliku komadima Neki bi htjeli biti direktori i izdići se iznad kolega. Ima i onih kojima je fleksibilnost radnog vremena najveća nagrada. Razni su načini nagrađivanja, ali nagrađivanje ide tek i ako se izvučete iz gabule. Ako se ne izvučete, vi ćete biti ti koji ćete najlošije proći. Osim ako ste istrenirani na nekoliko proteklih propadanja. I ako imate želudac koji je imao kapetan Coste Concordie koji je izašao s broda prije zadnjeg putnika. No, to je već poduzetnička patologija, pa neću o tome.

Kad ste podmirili državu, dobavljače i radnike i kad to uspjevate iz mjeseca u mjesec, onda imate šansi izbjeći ono što se dešava u ostalih 95% startupa u prvoj godini. Bankrot. Propast.Pušiona.

Što sa onim što ostane? Ako nešto i ostane. Ni to nije za vas ni za kolegu. Neka stoji na računu i neka čeka slijedeći nastavak priče. Vlastito financiranje, ako je isto moguće, temelj je stabilnosti firme, u početku. Ne nudi brzi razvoj, ali ionako ste još u debeloj seed fazi. Novac koji preostane na računu, je predivan ulog za dalje. Često ga, nikad i nigdje, više nećete moći tako oploditi, kao u početku ove pustolovine. I zato, ne žurite sa izvlačenjem novca. Nemojte pokleknuti zovu bijelog Mercedesa i zlatnog Rolexa. Ako ste već taj tip, razmišljajte da ćete, ako dobro okrenete tu lovu koja stoji u tvrtci, moći kupiti ne Mercedes, nego Maybach – čak i novi, ako ga krenu proizvoditi. I možda shvatite da ima skupljih i luksuznijih satova od Rolexa. A manje napadnih

U slijedećem nastavku malo više oko fokusiranja u poslu. Sjetite se onog skakanja i majmuna na trampolinu. Lijepo je majmunu skakati, no kakva je korist od toga? Svaki skok, bez koordinacije i smisla, ga baca na drugu stranu trampolina. I taman kad mu fali još jedan skok da dosegne bananu, odleti u krivom smjeru. Pa opet ispočetka. Pritom maše rukama, hvata banane, ali sve mu izmiču, ispadaju, jer se ne može koncentrirati.

Posao je krenuo. Potencijalni korisnici već zovu, pišu mailove, telefoni zvone, imate dojam da bi svi koristili baš vaš proizvod. Ivan već ushićen viče – “… Imamo prvu prodaju …”. Tiho javlja ” … imamo prvog kupca iz BiH …”

Sretni, otvarate šampanjac. Pa to treba proslaviti. Prvi kupci. I prođe jedan dan, pa drugi dan. Počinjete shvaćati razliku između UPITA, PONUDE, PREDRAČUNA i RAČUNA. Naglo pojmovi poput KUPNJA, PRODAJA, NAPLATA, UPLATA, GOTOVINA, VIRMAN, KREDITNA KARTICA, PDV, R1 i još neki drugi, počinju imati skroz drugo značenje. Do jučer je račun bio onaj papir koji vam je poslala plinara, a vi ga prvo  platili ( ili ne platili ) i onda bacili u arhivu ( čitaj smeće ili stari papir – ako ste eko freak ). Gotovina je bio general. Kreditna kartica je bila svaki komad šarene plastike koji su neki koristili za pokazivanje moći pred ekipom u birtiji. Prodaja se uglavnom vrtila oko prodaje starog laptopa na njuškalu. PDV je bio neki namet koji drastično povećava svaku cijenu koju trgovac lukavo istakne bez PDV-a. R1 je bila oznaka na tipki kontrolera za Playstation Naplatu ste uglavnom vidjeli kao prisilnu i usmjerenu protiv vas – ako ste pobrkali redoslijed postupanja sa onim plinarinim ili drugim računima.

A sada, počinjete na stvari gledati drugim očima. Naglo shvatite da je kupac samo onaj tko: a) naruči onda b) preuzme i na kraju c) plati. Ne nužno tim redosljedom, ali tek kad odradi bar ova tri koraka. Shvatite da ovaj “kupac” koji je sav pun hvale preuzeo vašu robu i uslugu, a nije platio i nije neki kupac. Već prevarant. Shvatite da je RAČUN knjigovodstvena isprava koja mora imati točno određene stavke i oblik, propisan zakonom.  Počnete skupljati  račune. Ulazne i izlazne. I nositi u knjigovodstvo. Ne gledate vi to puno, to su ionako samo neki papiri, nek se tim bave one tamo babe. Vi ćete programirati. Stvarati. Prodavati. I naplatiti ćeto. Skupo. Samo još nemate ideju kako Tu opet griješite, ali o tome malo kasnije.

Ide sve to, uz male probleme. Onom koji je preuzeo a nije platio, nema više isporuka. Znate vi sad. Naučili ste par lekcija: kad netko zove i natukne mogućnost kupnje, prvo smirite euforiju u firmi, pa pošaljete ponudu ( ne predračun, jer se predračunom stvara i obveza   za PDV ) pa ako i kada plate, onda isporučite pa tek onda otvarate šampanjac. Jer vi sada radite na povjerenje. Kupci prvo plate i onda imaju povjerenja da ćete im isporučiti plaćeno. Suprotno ste već iskusili i nije vam se svidjelo Model je super i nema grešku. Osim jedne. Kupci nerado plaćaju u naprijed malim startup tvrtkama. U Hrvatskoj kupci nerado plaćaju u naprijed – svima. Ako ćemo iskreno, mnogo kupaca u Hrvatskoj nerado plaća, pogotovo novcem. Jer novac im je draga uspomena. Na prošla, bolja vremena. No o kompenzacijama, cesijama i ostalim čudnim modelima naplate u nekom od slijedećih nastavaka. I koliko god bilo lijepo vaše rješenje, proizvod ili usluga, nekako slabo ide prodaja. Nikako čak. I opet padate u očaj.

Ali, ne date se. Mijenjate poslovni model. Idete u naplatu karticama. Onim, kreditnim i debitnim. Već znate i razliku, pa se možete s time hvaliti prijateljima u kafiću. Kad i ako stignete tamo, jer ne stignete od posla nigdje. Pa krenete implementirati model naplate na vaše internet stranice. I lomite zube, jer lomili su ih i jači od vas. Pa Paypal ne ide, pa ovaj ne prima ove kartice, ovaj ima fiksne naknade koje će vas požderati. Debitne kartice vam sve više izgledaju kao debilne kartice. Ako imaš lovu na računu, čemu plaćaš karticom?

Trebate i vi karticu za vašu tvrtku, za vaše račune. Onda shvatite da kao fizička osoba sa stalnim zaposlenjem lako dobijete kreditnu karticu, ali da kao startup firma sa puno većim prihodima ( i još većim planovima ) ne možete dobiti istu. Osim ako uplatite polog u visini limita potrošnje po toj kartici. Malo smiješno, ali banke jako dobro razumiju pojmove o kojima pričamo. Naplata je jako bitna. Nema na đem-do Pa vam tako i kreditna kartica postaje debilna kartica.

Pravilan poslovni model, u kojem dajete pravu vrijednost za novac kojim možete pokriti trošak i zaraditi dovoljno za razvoj, pada u vodu ako novac ne dolazi na vrijeme. Ako priljev novca nije usklađen s odljevom novca. Tako počinjete shvaćati da CASH FLOW nije neki fensi šmensi izraz kojim se financijaši prave pametni. Ok, ima i toga, ali vjerujte da poremećaj u tijeku novca ruši i najbolje poslovne modele, ubija najinventivnije firme i u zaborav šalje i najbolje proizvode. U Hrvatskoj, zbog kulture neplaćanja, sve je to još izraženije.

Ne vjerujete? Problemi su u svim vidovima poslovanja. Ispostavite račun koji vam kupac ne plaća ni nakon 90 dana. Ako je usluga takva da se račun ispostavi mjesečno, vi ste već tome kupcu ( pojednostavljujem, ovdje je ipak riječ o priči za poduzetnike početnike ) prilikom izdavanja 4og računa od 1000 kn ( iznos bez PDV-a ) a  koji on nije platio, osigurali odbitnu stavku u PDV obračunu u visini 1000 kn. Sebi ste stvorili obvezu PDV-a od 1000 kn. Ako nemate novca da sami financirate taj mjesečni iznos od 25% PDV-a država neće baš biti blagonaklona. Možete dobiti kaznu u visini većoj nego što ćete od toga kupca naplatiti u nekoliko godina rada. I propadate.

Ako ste startup koji razvija neku tehnologiju, onda imate troškove nabavke opreme i uredske troškove u kojima imate PDV. Ali još ne prodajete, proizvod je još u razvoju. Vječna beta . Grickate lovu posuđenu od strica iz Frankfurta. I saznate, svi sretni, da vam država treba vratiti PDV koji ste platili na tim računima. Čak i ako ih niste platili Pa vi onim babama iz knjigovodstva naložite da zatraže povrat. Vraćaj nam lovu, Liniću . I onda dobri ljudi iz Porezne uprave pozovu vas na razgovor. Ili vam dođu u posjetu. Da malo vide što vi to, lijepoga i korisnoga, radite. Pa onda shvatite pojam mandatne kazne. Pa kako se obračunava zatezna kamata. Možda posjetite i sudca za prekršaje. Jer ste negdje nekad zaboravili “onim babama” u knjigovodstvu predati neki račun. Ili ste malo zakasnili s nekim plaćanjem. Prema državi. Rijetko poreznici odu nazad u svoje urede ostavljajući vas sa smiješkom. Pa naučite, kad od države tražite nešto, korisno je prije pomesti ispod svog praga. Možda već tada shvatite da “one babe”  u knjigovodstvu nisu tamo bez veze i pokušate shvatiti što to one rade.

Trgujete robom? Kupite robu na odgodu 60 dana – našli ste nekog dobavljača koji vjeruje u vaše poduzetničke vještine i dao vam je robu bez ozbiljne garancije. Taj je veći naivac od vas, ali postoje i takvi Ili ste čak platili robu avansno, strikanovim novcima koje ste uložili u firmu. Tvrtka koja kupi robu oteže s plaćanjem vašeg računa. Plaća u dijelovima ili stalno obećava. Vaši zaposlenici žele plaću svaki mjesec. Čak i da se dogovorite s njima ( lakše je ako ste samo vi u poslu, sa sobom se najlakše dogovoriti ) država svoja davanja na plaće hoće do 15og u mjesecu. Svaki mjesec. Nema pregovora. Sa bakom najmodavkom se možda možete izvući, pričom da ćete rentu platiti slijedeći mjesec. Probajte s elektrom. Ili ovima koji su vam dali mobitel za samo 1 kn, pa svaki mjesec šalje račune. To neće ići. Radnici će otići, uz to vas prijaviti inspekciji rada i dignuti tužbu. Ako im je frend odvjetnik, nadrljali ste gadno. Jer po zakonu o radu i ostalim vezanim zakonima ove zemlje, poslodavac koji ne isplati plaću radniku je lopov – kriminalac. Nema veze zašto niste isplatili, idete u isti koš sa onima koji su ukrali tuđe. Iako je, u biti, ovaj koji vam je trebao platiti a nije, pokrao vas. Njemu nećete moći ništa. Drugačije će vam reći samo odvjetnici – oni imaju interes da vas uvjere u to da od nekog d.o.o. koje vam je ostalo dužno možete sudom naplatiti svoje potraživanje Tu budite oprezni, jer lako možete završiti sa skupim odvjetničkim i sudskim troškovima, a i dalje bez naplate vašeg potraživanja.

Jedan dan će vam nestati struje, a u ulici neće biti radovi. Susjedu će goriti svijetlo, vama ne. Onaj telefon za 1kn će postati najskuplji telefon koji ste ikad imali priliku koristiti. I sve to će se početi dešavati već nakon dva do tri mjeseca problema s naplatom. Čim primitci novca ne budu usklađeni sa troškovima.

Velike i stabilne firme te probleme rješavaju uzimanjem kredita ( ako mogu i ako su korektne prema dobavljačima ) ili odgađanjem plaćanja svojim dobavljačima. One to mogu jer su velike i zato što imaju mnoge dobavljače, među njima i firme poput vaše. Vi si to ne možete priuštiti jer ste na početku, nemate puno malih firmi koje rade za vas i koje možete prisiliti da čekaju plaćanje do trenutka kad vama bude odgovaralo.

U sve to vrijeme, vaša  firma može i poslovati pozitivno, pa ćete na kraju godine ćete biti državi dužni i porez na dobit. Jer dobit nije ono što ste dobili manje ono što ste platili, već ono što ste fakturirali ( izdali račune ) minus ono što su vama fakturirali ( računi koje ste primili ). Opet pojednostavljujem, ali to je uglavnom to. No, kasnije, ako preživite prvih par godina u businessu, shvatiti ćete da je jedino gore što se firmi može desiti, od plaćanja velikog poreza na dobit, sama činjenica da nema na što platiti taj porez

Novac koji stigne prekasno, je novac koji vrijedi puno manje nego novac na vrijeme. Ako naplata “šteka” onda i vaš posao “šteka”. Ako zbog onih koji vama ne plaćaju ne možete isporučiti robu ili uslugu onima koji plaćaju, onda se krug zavrti prema bezdanu. Rijetki su uspjeli preokrenuti trend.

Zato:

- bez obzira na “babe iz knjigovodstva” vodite si sami barem tablicu priljeva i odljeva novca. Investicija u neki ERP ( Enterprise resource planning ) sustav – što je za fensi izraz za program za knjigovodstvo koji ima najmanje fakturiranje, knjige računa, robno/materijalno poslovanje – ako trgujete robom, te još par popratnih evidencija – bila bi obvezatna, za početak. Takav mini ERP bi bio dovoljan, a kasnije ga razvijajte, nadokupite module i što ozbiljnije koristite u radu.

- aktivno radite na naplati. Zovite, kumite, molite, tražite, prijetite ( ne tako da vas prijave na MUP ) i zahtjevajte od onih s kojima radite ispunjenje njihovih obveza prema vama. Na to imate pravo i to je jedini razlog zašto radite s njima.

- izvršavajte svoje obveze prema državi, radnicima i dobavljačima na vrijeme  - tako si gradite track record, kasnije će vas gledati po rezultatia iz prošlosti. I dobavljači i partneri i banke. Država ne, njoj je svejedno.

- paralelno sa svim ovim, radite aktivno na prodaji.

Morate biti multipraktik. Prakticirati multitasking. I sjeckate i meljete i miješate. Morate sve kotače u firmi okretati istovremeno. Neki se mogu okretati brže, neki sporije. Ali ne smije ni jedan stati.

Ideja je prerasla u plan. U timu ste dvojica. Ti si business dio, tvoj kolega je programer, pravi freak. Dogovorili ste vlasničke udjele u novom projektu. On već programira, vaš proizvod dobija prve obrise. Plan koji ste napravili već ste pretresli stotinu puta, napravili već verziju 8.14 – B . Skinuli ste sve nepotrebne troškove. Odlučili ste štediti skoro ko’ Ministar Bauk, ako ne i više

Uložili ste i ulažete sve svoje slobodno a i dio radnog vremena. Dok poslodavac ne skuži Satovi spavanja su već postali skupi luksuz. Vaše životni ili bračni partneri su već sigurni da imate nekog drugoga, jer ih s ve više zanemarujete  Stari automobil postaje transportno sredstvo u kojem sve češće teglite kojekakve kutije, bakina soba je prva kancelarija a omiljeni kafić postao je sala za sastanke. Priče o nogometu sve više potiskuje sanjarenje o tome kako ćete pokoriti svijet svojim novim projektom. Dosadni ste već i konobarima, ali vaš optimizam ne popušta.

Dijagnoza : akutni poduzetnikoitis u ranoj fazi.

Kako dalje?

U ovoj fazi ste još zaštićeni. U sigurnoj ste zoni i idelano je juriti punom parom naprijed, dok god vas drži optimizam i prilike to dopuštaju. Prihoda još nema, projekt se razvija, sprema se izlazak na tržište, demonstracija vašeg čeda, lagano odmatanje pelene i pokazivanje prvim prijateljima. Pa nakon toga i prvim potencijalnim korisnicima, kupcima. Što jači projekt bude kad izađe iz bakine sobe, veće su šanse za preživljavanje. Ali kad izađe, opasnosti postaju sve veće i veće.  Ja sam iz svoje dječije sobe zarađivao više od mojih roditelja zajedno. Nije bilo najma, telefon su plaćali starci ( dok nisu skužili kako stoje stvari ) soba je bila topla, nije bilo računa za struju, vodu i svih ostalih problema i troškova na koje kasnije naletite.

U ovoj fazi trebate odlučiti kako se razvijati dalje. Koji oblik organizacije bi bio odgovarajući za vaš budući business. Obrt? Poduzeće? Koji oblik poduzeća? Najčešći izbor je trgovoačko društvo – poduzeće, organizirano kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Ima tu cijela nauka zašto je to dobro, zašto nije, ali moj savjet je – kad je projekt spreman da počne primati novce, tada otvorite d.o.o.

Koda se odlučite, a pretpostavim oda ste se odlučili za d.o.o. – e tada počinje pravi život. Prve dječje bolesti. Prvi susret sa starijim klincem koji vam želi oteti omiljenu igračku. Tjeskoba zbog strogih teta u vrtiću i nove, teške, često neprijateljske okoline. Ali tad počinje i borba. Prve pobjede. I zadovoljstva zbog njih. I prve frustracije. U Hrvatskoj imamo  probleme koji će vam odmah postati jasniji. Kad ste mala – početnička firma – startup, okolina je vrlo neprijateljski raspoložena prema vama. Ne vjerujte pričama iz medija i obećanjima politike. Okolina je neprijateljska i to drastično neprijateljska. Propisi vam ne idu na ruku, procedure također. Sve je suprotno od onoga o čemu ste maštali, ali i dalje uspjeh nije nemoguć. Samo morate revidirati planove. Onaj 8.14.B mora brzo postati 8.15 a i verzija 9.0 već mora biti u razradi. Jer ni jedan plan ne preživi susret s neprijateljem ili bojišnicom. Pa tako neće ni vaš. Budite spremni na to, manje će boljeti. Iskoristite to što ste mali, brzi, zadržite optimizam i prilagodite se novoj situaciji.

Kada ste uvidjeli da je HITRO.HR  sinonim za sve drugo, osim za  brzo i učinkovito i kad ste odlučili potrošiti neplanirane novce na odvjetnika i biljžnika kako bi osnovali d.o.o., shvatite da ni bankarski sustav nije podešen tako da se u njega lako uklopi nova tvrtka. Tete na šalterima najčešće nemaju pojma o privremenim računima, uplatama osnivačkog uloga. Pa sve zbrljaju. I sve traje satima i danima. Čak i nama iskusnijijma, kojima na usluzi stoje privatni bankari, to zna potrajati. Osim ako niste kod mog bankara Hvala Jurici! I odvjetnici griješe, pa morate sve ispočetka. Trgovački sud je posebna priča. Oni kao da ne žive na ovom svijetu. Ali welcome to the club Šta, mislili ste da su to samo tehnikalije He,he… dobro došli u svijet poduzetništva. Probajte se upoznati s dosadnim tehnikalijama i papirologijom, jer s njima ćete se družiti slijedećih godina. I više nego bi to željeli.

No, da vas ne demoraliziram i ne odbijem od polaska na putovanje. Sve se to da riješiti. Sve je to, kad jednom prođe, samo jedno lijepo iskustvo, koje kasnije nekim klincima – novacima – rookijima, prepričavate uz kavu. Kako ste morali firmu nazvati Mobilna Informatika a ne Salespod,  ili Pametni upiti ili Šesto Čulo d.o.o. ili još neki naziv kojeg ćete se kasnije sramiti. Jer ga ni vi nećete moći zapamtiti. A morali ste ga dati vašem prvorođenom. Jer ste popixdili kad su vam treći puta vratili prijedlog. Pa ste firmu nazvali Što prolazi na trgovačkom d.o.o. Jer nikog nije briga što tržište koje napadate ne prepoznaje takve glupe nazive. Ali naš sud prepoznaje samo takve. Dokazano. No, sve je to jedno lijepo iskustvo, koje vas priprema za dalje, jer posao, vas kao novih poduzetnika, prestaje biti samo programiranje ili rad na vašem proizvodu. Posao postaje i rješavanje problema. Koje okolina, negostoljubiva kakva je – iz dana u dan, baca na vaša vrata.

Kad smo kod vrata, morate odrediti i koje će biti sjedište vaše nove tvrtke. Bakina soba? Neki iznajmljeni prostor? Prostor koji dijelite s nekim kolegama koji su već krenuli u poduzetništvo? Možda virtualni ured u kojem ćete samo primati poštu? Opcija je puno, raspitajte se i razmislite. Ako mislite trgovati ili raditi nešto drugo doli samo usluge, provjerite da li za taj prostor i tu djelatnost morate ishoditi MTU ( minimalno tehničke uvjete ). Proguglajte ili odite do nadležne općine, tamo postoji ured za sve, pa i za takve upite. No moj prijedlog je da guglate i sami se učite. Urede lokalne samouprave je IMHO, često bolje zaobići. Kao i sve ostale urede naše divne države. Osim ako vas ne pozovu pod prijetnjom sankcija  MTU je za neke djelatnosti obavezan i to je kao vozačka dozvola. Kad vas zaustavi policija, prvo ide “…vozačku i prometnu…” a kad dođe inspekcija, “… MTU i registraciju tvrtke …”. A dalje ide po zaslugama

Kad riješite registraciju tvrtke, odaberete banku i uplatite pa potom prebacite osnivački polog na račun za redovito poslovanje, prikupite dokumentaciju sa čudnim skraćenicama ( OIB, NKD i sličn0 ) uredite E-bankarstvo ( nećete valjda nositi potpisane i požigane virmane tetama na šalter ) spremni ste za izbor knjigovođe. Kod knjigovodstva, najgori mogući način je tretirati to kao nužno zlo. Ma to su samo papiri, to ćemo već riješiti… često je jedna od glavnih grešaka poduzetnika – početnika. Knjigovodstvo je osnova za sve kasnije odluke i to morate dobro ustrojiti i prepustiti stručnjacima. I s njima komunicirajte. Puno i često. Pa vam se neće desiti, kao što se nama, iskusnim poslovnim ljudima, desilo s jednim projektom, kojeg smo malo “pustili iz vida”. Pa sad popravljamo štetu.

Kad sam kretao, osoba broj 3 koju sam zaposlio,  bila je knjigovođa. Jasno, radila je i sve uredske poslove, glumila tajnicu te bila multipraktik.  Ta osoba i danas radi kod mene i vodi računovodstvo za nekoliko mojih tvrtki. To je bio jedan od najboljih poteza, jer sad znam gdje mi je što, imam točne i pouzdane podatke i lakše donosim odluke. No, to si ne može svako priuštiti, zato se raspitajte i odaberite kvalitetan knjigovodstveni servis. Po mogućnosti po preporuci nekoga od kolega iz branše. Jer svaka branša ima svoje specifičnosti i teško ćete naći dobru uslugu u servisu koji vodi trgovine mješovitom robom ili klasične obrtnike – ako se bavite izradom aplikacija i planirate većinu proizvoda prodavati na svjetsko tržište, naplaćivati  u devizama i slično.

Sa žiro računom punim novaca ( uplata osnivačkog pologa od 20.000 kn je najčešća opcija kad se kreće s d.o.o. ) odabranim knjigovodstvenim servisom, registriranom tvrtkom glupog imena i poslovnom adresom možete krenuti. Napraviti prve vizitke Početi trošiti teško zarađeni polog Možete se i zaposliti u vaše malo preduzeće. Zaposliti i rođaka koji je dobio otkaz. Uplatiti i leasing za novi BMW. Što naivci često i učine. Ili početi pridobijati prve klijente, stjecati prve prihode? No o tome u slijedećem krugu. Ne brinite, nema devet krugova Pa nije ovo pakao… ali može biti. Ovisi najviše o vama.

Vic koji objašnjava Šesto Čulo d.o.o. i logiku Trgovačkog suda – posebice u Zagrebu.

Dođu dvojica na sud i donesu papire za registraciju. Sutkinja, sva ozarena, veli… E, napokon inovativno i lijepo ime za novu tvrtku. ŠESTO ČULO d.o.o. Super. Svi dolaze sa nekim neinventivnim i dosadnim imenima poput Ivan i Marina d.o.o., Marković & Pavić, Matan i Jarani, pa sve neke skraćenice, imena djece, ali vi…, vi ste tako inovativni. Super.

Ok potpišite ovdje, ovdje potpisuje gospodin Ante Čulo a ovdje Zvonimir Šesto.

Zadnji blog oko javne nabave je imao najmanje lajkova. Najmanje ga je ljudi preneslo na bilo koji način. Poneki tweet. Skoro ništa. I već si ja pomislim, džaba vremena, ne kuži nitko što sam htio reći ni o čemu ja to opet trkeljam. Umorili se ljudi.

Pa onda krene. Stižu mailovi. Zovu prijatelji. Sretnemo se na Sljemenu na -16 i opet priča krene. O nabavi, javnoj, jadnoj. O tome što ja to pišem na blogu. I kako to da to pišem baš ja. Pa ja sam na strani isporučitelja. A isporučiteljima bi trebalo biti sasvim OK to što država i njeni “Franje” naručuju sve i svašta. Što se ponašaju ko’ pijani bogataši.

I tako shvatim da je ova tema malo teža za lajkanje. Ne vole ljudi javno o njoj. Ali kad se sjedne na kavu, pivu ili gemišt, onda priča krene. Kad se šalje direct message, onda se lakše komentira.

Mailom me onako, polako, vrlo light, mild, ohne zucker i korištenjem pjesničkih figura uvjeravaju da su neki koji su krenuli u borbu s vjetrenjačama prošli dosta lošije od mene. I onda ja opet po svome, objašnjavajući da meni i luđacima sličnim meni, ne smeta što će država trošiti manje. Iako bi mi, isporučitelji, kratkoročno, zarađivali više. Naivno, i dalje vjerujem, da u zemlji s toliko banana, majmuna poput mene, ipak netko treba. Što manje voda bude mutna, nama – majmunima će biti lakše, jesti ćemo naše banane i možda krenemo ka izlasku iz naše banane, pa i ugledamo svijetlo na kraju tunela. Koje neće biti vlak.

Teško da će netko napraviti toaletni papir za višekratnu uporabu. Iako su još Zločesta Djeca imala neke, vrlo realistične, ideje oko toga Stoga, dok je sranja, trebati će toalet papira. I WC Sanitara. Ne nužno samo onog Labudovog Trebati će i svih drugih sredstava za čišćenje i osobnu higijenu koje prodaje moje malo preduzeće. Ako voda bude manje mutna ili čak čista, trošiti će se manje, ali posla za mene i majmune poput mene, će biti više. Nije logično? Pa očito nije ni nekim drugim kolegama iz branše. Ja i dalje mislim da je to što govorim potpuno logično. Jer sam majmun  U manje mutnoj vodi, postati će jasno tko je samo običan majmun, a tko je čiji rođo. Tko je pravi majmun koji guli i jede banane kako treba, koji zapošljava ljude, ima zalihu, vozni park, isporučuje artikle s dobrim omjerom kvalitete i cijene na vijeme i u potpunosti. A tko piše jedno, nudi drugo, isporučuje treće a priča četvrto. Tko je spreman platiti za dobijanje natječaja, tko nije. Kad voda bude čišća, otpasti će razni rođe, razni soboslikari – tunelofarbači, a ostati će samo par majmuna. I onda će majmuni imati više posla. No, možda sam ipak u krivu. Planeta majmuna je ipak samo teški SF.